Kad smo sretni, ne tražimo objašnjenje za ovaj osjećaj. Kad imamo bol u duši, kada patimo, želimo razumjeti patnju i iskusiti je s nekim. Postoje stvari na svijetu koje se ne može definirati. Kao što su tugovanje, ljubav, patnja, itd. Oni se mogu samo opisati. Ali u tom opisu čitatelj i pisac susreću se kad osjećaju isto. Književnost nam pomaže da ne budemo sami u boli, u tuzi.

Književnost u okvir knjige, literarnog, sažima daleko širi kontekst i tumači ga, htjeli mi to priznati ili ne. Velika je odgovornost na književnosti. Ona može poduprijeti mitologizaciju, opstanak tirana, ali može i povući u pobunu, razum, prosuđivanje. Književnost barata magijom koje mnogi nisu ni svjesni.

Sam čovjek je nepredvidljiv, neukrotiv, pun kontradikcija i slabosti, iz tog konflikta se rodi čudo, ne jazz nego Billie Holiday, Coltrane i Thelonious Monk, onda se to kasnije nazove blues, jazz ili apstraktni ekspresionizam. Apsoluti, kategorije i ladice postoje u teoriji i filozofiji, u svakodnevnici pojedinac uzme kramp i krampa.

Mislila sam da nitko neće čitati knjigu o depresiji, a onda je ispalo da smo imali sveopće depresivnu godinu, pa sam dospjela i na listu bestselera. Užasno sam samokritična pa sam u šoku od svih reakcija. Javilo mi se mnogo nepoznatih mi ljudi koji su se prepoznali u pričama, onih koji su prepoznali svoje bližnje, onih koji bi željeli nekome pomoći.

Često pomislim da nema tih riječi koje bi dostojno opisale neopisiv napor i mentalnu borbu sa samim sobom i surovom prirodom, no pokušaj mora postojati. Magija se uspona u prvoj mjeri očituje u borbi sa samim sobom i svojim slabostima te preispitivanjem svojih motiva, životnih vrijednosti i svjesnosti svoje ništavnosti u odnosu na moć prirode.