Šimborska je, kada su je pitali zašto je za cijelog života objavila tako malo pjesama, rekla da je to zato jer ona ima kantu za smeće. Mislim da je ta kanta za smeće jedan od najneophodnijih rekvizita svih nas koji pišemo. Ali moram još dodati, poeziju, samu po sebi, je lakše pisati, u smislu impulsa, procesa, na kraju i samog vremena, preglednosti teksta i sličnih razloga, ali dobru poeziju je mnogo teže...

Kad osuđujemo, što zapravo kažemo o toj osobi? Naravno, postoji pitanje pravde i prava, oni moraju odraditi svoj posao, ali kao ljudsko biće nisam zainteresirana za osudu nego za razumijevanje, istraživanje onoga što je pod površinom, što je pod društvenom maskom. Kad osuđujemo, prihvaćamo da izvan osude nema ničega.

Mislim da je bitno neprestano osvještavati vlastitu poziciju: preispitivati uloge u kojima nastupamo, prakse u kojima sudjelujemo, odnose moći u koje smo upleteni. Potiskivanje još nikad nije izašlo na dobro. Pritom, i 'incestouoznost' se očituje na vrlo različitim razinama: jedno je osjećaj nelagode zbog toga što djelujete u okvirima u kojima „svatko svakoga zna“, a drugo, recimo, konkretan sukob...

Na dobroj radionici ili nakon dobrog uredničkog zahvata tekst se može i sasvim izmijeniti, ali glavna ideja, emocija koju želiš prenijeti i do koje želiš doći na kraju priče, mora ostati ista. Sve ostale izmjene nisu toliko važne i dio su procesa, kreativnosti, vještine. No, moraš htjeti uhvatiti nešto bitno i neopipljivo, i to nešto uspostaviti odmah na početku i zatim braniti do samoga kraja.

Škola može biti i pozitivna i negativna poluga. Ona može učvrstiti mlade u uvjerenju da je čitanje potreba i užitak, da je čitati smisleno i nužno, kao što neke u čijim se domovima nije čitalo može i uvesti u svijet čitanja, no istovremeno može i one koji su čitali kao mala djeca dovesti do toga da izgube volju i da prestanu čitati.