Ovo je vrijeme borbe za očuvanje naših unutarnjih svjetova i naše međusobne isprepletenosti. Produbljuje se prije svega suosjećanje za egzistenciju (i nesagledivu složenost) drugih bića, kao i iskustvo onog nevidljivog, onog što podstiče imaginaciju, a taj doživljaj pruža upravo književni tekst svojom nadahnjujućom apstraknošću, a ne televizijski ekran svojom hipnotizirajućom omniprezentnošću.

Doista. Nema boljeg, pomnijeg seciranja od onog koje se izvrši perom. Riječi su savršene za to, one zadiru duboko u tijelo postojanja, ispituju političke organe, raščlanjuju društvena tkiva, pronalaze emocionalne tumore i nakon toga donose zaključak. Priče su najbolje sredstvo da se dočara potpunost onoga što jesmo.

U našem smo programu okupili zaista reprezentativna imena europske i svjetske književnosti. Ali jednako nam je važna i naša lista domaćih autora čija su djela obilježila godine iza nas, a velika je većina njih, bila i jest, u finalima velikih domaćih književnih nagrada.

Poredak vrijednosti u kulturi doživio je tektonske promjene, uglavnom na štetu kanona. Posljedice već vidimo, a bit će još vidljivije u skoroj budućnosti. Da parafraziram Hermanna Brocha: mi smo još znali što su prave književne vrijednosti, ali doći će generacije koje neće ni znati što su izgubile.

Izolacija nije otpor. Izolacija je izbjegavanje otpora. Gotovo eskapizam. Ključno pitanje je to zašto je svijet takav da se moramo odupirati, buniti, otkud toliko nepravde, prije svega, kako smo stvarajući sustav uspjeli stvoriti korumpiranu zvijer koja poput nekog algoritma sama sebe hrani i živi neovisno o nama?