Nije važno što dolazim s Kariba, važno je gdje sam se i kako školovao, a moje je obrazovanje vrlo klasično. Ponekad, čak i ako odnekud potječete, obrazovanje će vas izdvojiti, otuđiti. Stoga čak i kad se čini da kritiziram nekog izvana, zapravo kritiziram sebe, svoje obrazovanje i to kako me udaljilo od moje kulture.

Peti festival Prvi prozak na vrh jezika održat će se 11., 12. i 13. lipnja u Zagrebu i predstaviti dobitnike nagrada Prozak, Na vrh jezika, Goran za mlade pjesnike, Ulaznica, Kvirin, Treći trg... Kao uvod u Festival donosimo kraće intervjue s dobitnicama nagrada Prozak i Na vrh jezika za 2018., Marinom Gudelj i Lanom Bojanić.

Pisala sam iz sjećanja. Sjećanje je nešto fantastično, poput neovisne osobe koja živi u nama i ima svoje dobre i loše dane, svoje hirove, svoje metode da sve kod sebe čuva fino poslagano, na način da što je dublje spremljeno, to je bolje izglačano, spremnije za nošenje. I kad pomisliš da si sve zaboravila, dovoljno je napisati jednu istinitu rečenicu koja će poslužiti kao okidač, i klupko sjećanja...

Ne smetaju mi usporedbe sa Bukovskim, to je tako, mogao je da bude i neki drugi autor, usporedbe uvek postoje, neko to na taj način vidi i to je u redu. Bukovski je bio veliki pesnik, meni je puno značio, ne onoliko koliko priče Roberta Valzera koje mi znače mnogo i danas.

Intenzitet medijske recepcije Sandorfa izuzetno se podigao prije tri-četiri godine, kada smo se ustalili na produkciji od približno dvadeset i pet knjiga godišnje. Tek tada su mediji i publika zaokružili sliku o Sandorfu, i sada iščekuju da ih svako malo Sandorf iznenadi s nekim novim provokativnim ili enciklopedijskim naslovom. Nije lako zadovoljiti ta očekivanja, ali je jako stimulativno.