Jelena Brezovec i Jelena Kovačić : Naš subjektivni dojam je da djeca nisu odustala od tiskane knjige, od slikovnice

Jelena Kovačić i Jelena Brezovec, foto: Evenio

Prošle godine nakladnička kuća Evenio iz Varaždina proslavila je 15. rođendan, što je već vrlo solidan staž na hrvatskoj nakladničkoj sceni, a još je važnije da je za to vrijeme Evenio izrastao u respektabilnu tvrtku koje se uspješno pozicionirala u segmentu domaćeg nakladništva koje pokriva izdavanje slikovnica i knjiga za djecu i mlade. U kontekstu našeg serijala priloga "Žene u suvremenom hrvatskom nakladništvu" Evenio je ujedno i odličan primjer uspješne poduzetničke inicijative iza koje stoje kreativne žene.

Početke Evenia pamtim vezano uz jedan drugi projekt, internetski portal Klinfo.hr koji je sadržajima za roditelje i zabavnim sadržajima prilagođenima djeci pretendirao postati portal za cijelu obitelj, no recimo da je bio pokrenut u "krivo" vrijeme, na izmaku prve dekade novog milenija, u godinama kada je ekonomska kriza uzela maha u cijelom svijetu pa tako i u Hrvatskoj. Srećom, iz nemogućnosti pronalaženja čarobne formule opstanka jednog takvog specijaliziranog portala tri prijateljice-suosnivačice Jelena Brezovec, Jelena Kovačić i Kristina Šoštar odlučile su malo promijeniti formulu i pokrenuti jednako tako specijalizirano izdavaštvo slikovnica i knjiga za djecu.

Kako je prošlih tih prvih 15 godina, gdje je Evenio danas, i kakvi su planovi za budućnost razgovaramo s Jelenom Brezovec i Jelenom Kovačić.
 

Nenad Bartolčić: Vaša priča počela je 2008. godine kada su tri prijateljice odlučile osnovati svoju tvrtku. Kako i zbog čega ste se odlučile na tu poduzetničku avanturu?

Jelena Kovačić: Na ovo pitanje teško je odgovoriti... Bile smo u kasnim dvadesetima, u naponu snaga, mlade, hrabre, pune ideja i želja i čvrsto smo odlučile da želimo pokrenuti neki svoj biznis. Nakon fakulteta skupile smo nešto iskustva kod raznih poslodavaca i osjećale smo da korporativno okruženje nije put u kojem ćemo se moći realizirati i u kojem se osjećamo ugodno. Odluka da se bacimo u poduzetništvo nije bila nagla, dugo se kuhala i popile smo puno kava prije nego smo se odvažile dati otkaze na sigurnim poslovima i osnovati svoj biznis bez ikakvog poduzetničkog ili menadžerskog iskustva. Čini mi se da su sve priče o počecima u poduzetništvu slične. Nakon nekog vremenskog odmaka poduzetnicima je zapravo teško definirati što ih je to točno guralo u njima samima osim entuzijazma, lude hrabrosti i strasti prema nekoj ideji.

Čime ste se bavile prije pokretanja Evenia?

Jelena Brezovec: Kao diplomirana sociologinja radila sam u jednoj agenciji za istraživanje tržišta u Zagrebu. Iako je crtanje od malena bilo moja velika ljubav, u to vrijeme jako sam malo crtala, čak mogu reći da mi nije bilo ni hobi. Ipak, taj talent se opet nekako probudio i aktivirao kroz Evenio, gdje sam se profilirala kao ilustratorica.

Jelena Kovačić: Nakon studija povijesti i kroatologije radila sam kao novinarka u velikim dnevnim novinama, a nakon toga kao account za veliku tehnološku tvrtku u jednoj zagrebačkoj PR agenciji. Moj posao je bio pisanje, čitanje, istraživanje, copywriting, prevođenje, uređivanje, rad na prezentacijama i pitchevima, što mi je kasnije puno pomoglo u uredničkom poslu u Eveniju.

Kristina Šoštar, naša treća kolegica s kojom smo osnovale Evenio bila je diplomirani ekonomist i radila je kao voditeljica prodaje u velikoj tiskari u Zagrebu.

Kako je bilo na samom početku, prvih godinu dvije po pokretanju Evenia?

Jelena Kovačić: Evenio nije počeo kao izdavač tiskanih proizvoda za djecu. Naš prvi projekt oko kojeg smo i osnovale tvrtku bio je web projekt, odnosno web portal Klinfo.hr. Prvi kapital bio je naša privatna investicija (naše stambene štednje) u fiksnom iznosu koja nam je trebala izdržati dok malo ne stanemo na noge. U poslovnom planu bilo je zapisano da će nam glavni izvor prihoda biti prihod od oglašavanja na portalu. Tvrtku smo osnovale u lipnju 2008., a u studenom 2008. počela je recesija. U sklopu velikih štednji, prvo što su tvrtke ukidale bili su budžeti za oglašavanje. Još nismo ni počele ostvarivati prihode, već smo ostale bez ikakve nade u ostvarivanje prihoda i prijetila nam je propast u prvih godinu dana. Morale smo pronaći neki novi put.
 

Jelena Kovačić i Jelena Brezovec, foto: Evenio

Pretpostavljam da ste smatrale da možete ponuditi nešto novo na knjižnom tržištu, u niši koja je poprilično stabilna, ne mali je broj izdavača koji objavljuju knjige za djecu i mlade. Koji su bili vaši aduti u rukavu?

Jelena Brezovec: Voljela bih reći da je to bilo tako planski i promišljeno, ali nije, već se to dogodilo nekako spontano. Naš prvi web projekt Klinfo.hr nažalost nije se razvijao kako smo se nadale i nismo od njega mogle samostalno živjeti. No već tu sam ja počela ponovno crtati neke vizuale za potrebe portala, a kako je sam portal bio namijenjen roditeljima i djeci, shvatila sam da mi dječja ilustracija nekako prirodno sjeda i potpuno odgovara mojem senzibilitetu i stilu crtanja. Kako bih mogla crtati profesionalnije, upisala sam tečaj grafičkog dizajna kako bih se naučila crtati digitalno u Photoshopu. Kupila sam malo grafički tablet za crtanje i tu je sve krenulo. Godine 2010. nacrtala sam naš prvi izdavački proizvod – veliku edukativnu bojanku, nakon kojih je došlo još njih pet.

Prvu slikovnicu, "Pjegavu Ivu", izdali smo 2012. godine kada nas je kontaktirala Jelena Pervan, koja je tada imala 19 godina i pitala nas bismo li mi izdali njezinu prvu slikovnicu. Bila je to njezina i naša prva slikovnica, a nakon toga smo s Jelenom napravile i drugu slikovnicu, Hrkalo. I tako je počela naša priča u izdavaštvu. Nešto kasnije, 2015. godine, izdale smo među prvima terapeutske slikovnice koje su u ono doba bile novost u Hrvatskoj i po tome smo zapravo postale prepoznatljive u izdavačkoj branši, ali i među roditeljima i odgojiteljima. Ono što smo nekako postepeno u tom procesu otkrile je da su naši aduti malo drugačiji proizvodi i njihov jedinstveni originalni vizualni identitet koji se sviđa djeci i roditeljima.

Evenio je tvrtka sa sjedištem u Varaždinu, i nije previše izdavača koji nisu locirani u Zagrebu, zapravo ih je puno premalo. Kakvo je poslovno okruženje u Varaždinu tj. koliko je grad poticajan za poduzetništvo, projekte slične vašem?

Jelena Kovačić: Varaždin je grad koji potiče poduzetništvo i ovdje na sjeveru vlada taj neki mentalitet radišnosti i stvaralaštva. I mi smo svoj put započele kao startup u Tehnološkom parku gdje smo dobile ured po subvencioniranim uvjetima, mentoricu, besplatne edukacije i poticajno okruženje. Zbog Fakulteta organizacije i informatike Varaždin ima vrlo plodnu i uspješnu poduzetničku IT scenu, a što se tiče poduzetništva u kulturi, Varaždin je, ja mislim, među prvim gradovima koji je imao Centar kulturnih i kreativnih industrija. Jako se potiče, čuva i njeguje institucionalna kultura, umjetnički i tradicionalni obrti, glazba i manifestacije. Što se tiče izdavaštva i knjige, vrlo je naglašena poduzetnička komponenta izdavačke kulturne djelatnosti. I Evenio je od prvog dana snažno tržišno orijentiran i njeguje strategiju razvoja.

No ipak, koliko ta izmještenost, u kojem god pogledu to bilo, utječe na poslovanje vaše tvrtke?

Jelena Kovačić: Što se tiče samog poslovanja mislim da nam je Varaždin plus. Ovdje je život taman po mjeri čovjeka. Živi se dobro, bez većeg stresa i to se onda preslikava i na posao. Evenio smo mi i trudimo se voditi ga pažljivo, smireno, smisleno. Moram priznati da nam zapravo odgovara taj neki odmak jer nema toliko distrakcija, hektičnosti i kradljivaca energije. Fokusirane smo na svoje ciljeve, imamo vremena sanjariti, biti kreativne. No ono što je definitivno otežavajuće i što nam nedostaje je - umrežavanje. Voljele bi biti bliže kolegama iz branše, svojim autorima, češće s njima popiti kavicu i družiti se formalno i neformalno. Voljele bi biti češće i više na književnim događanjima, angažirati se više kroz udruženja. Svjesne smo da smo pomalo autsajderi i uvijek nekako sa strane tako da je to cijena te izmještenosti iz žiže događanja koja je svakako u Zagrebu.

Evenio.hr

Kako Evenio brodi u ovih nekoliko zadnjih godina, počevši od krize uzrokovane pandemijom COVID-19, ratom u Ukrajini i visokom inflacijom?

Jelena Kovačić: Evenio je tvrtka koja je nastala i formirala se u doba velike recesije od 2008. do 2013. godine. Tada nam je bilo najteže, počele smo od nule, od ničega. Mi zapravo ni ne znamo poslovati drugačije nego kao da je uvijek neka kriza. Tada smo sklonije više riskirati, prisiljene smišljati nove ideje, tražiti nova rješenja. Zato što su ljudi bili doma s djecom i prisiljeni svu kupovinu raditi online, COVID kriza nam je donijela prilično veliki, ali i neprirodan rast na web shopu koji zasigurno ne bi ostvarili u normalnim uvjetima. Time je „letvica“ bila postavljena vrlo visoko i sljedeće dvije godine teško smo lovile taj rezultat, dogodila se svojevrsna stagnacija.

Prošle godine ponovno smo se trgnule, napravile veća ulaganja, izdale čak 25 novih proizvoda što je za nas puno i godinu završile ponovno s rastom. Nažalost, velika poskupljenja u proizvodnji i inflacija doveli su do toga da smo morali dizati cijene većine knjiga, ali do sada nismo primijetile pad u potrošnji kod kupaca ili imale neke ozbiljnije poremećaje u poslovanju.

Kakva je podjela posla između vas dvije u Eveniu?

Jelena Brezovec: Mala smo tvrtka i radi nas samo troje pa svaka od nas mora pokrivati prilično široki raspon poslova. Ovako u grubo, podijelile smo se tako da Jelena K. radi uredničke poslove i sve vezano za komunikaciju i administraciju s autorima (nakladničke ugovore, isplate honorara, prodaju autorskih prava stranim izdavačima i sl.). Ona također vodi financije i knjigovodstvo, radi analize i planove te organizaciju posla. Ja sam zadužena za ilustriranje i dizajn slikovnica te svih promotivnih i marketinških materijala, organizaciju tiska, kontrolu kvalitete, oglašavanje i komunikaciju na društvenim mrežama. Kolegica Silvica Lacković je voditeljica prodaje i vodi brigu o web shopu, B2B kanalima prodaje, nabavi i ključnim kupcima. Neke poslove poput oglašavanja i marketinga rade nam vanjske agencije, a imamo i konzultante za strateški razvoj web shop poslovanja.

Odnos domaće slikovnice - strana, prijevodna izdanja slikovnica, kakva je poslovna politika Evenia u tom pogledu?

Jelena Kovačić: Jako nam je važno većinski imati domaću produkciju. U prvih 15 godina kupili smo i preveli samo tri strana naslova. No prošle godine kupili smo 12 naslova iz serije Montessori od talijanskog izdavača zato što su nas kupci često pitali imamo li neke naslove za bebe i jako malu djecu. Čak smo i te kartonke za najmanje namjeravale raditi same, no ispalo je da se tu više nema što zapravo novo izmisliti i da na tržištu postoje zaista dobre kartonke za najmanje. No tada smo slučajno naišli na Montessori Baby knjige koje donose nešto novo čega kod nas na tržištu nema i u to nam je imalo smisla uložiti. Od istog talijanskog izdavača voljele bi otkupiti još nekoliko naslova, jednostavno zato što procjenjujemo da knjige iste tematike mi zapravo ne bi mogle napraviti bolje.

​Kako ocjenjujete interes najmlađih, potencijalnih budućih knjigoljubaca za čitanje, slikovnice i knjige?

Jelena Brezovec: Naš subjektivni dojam je da djeca nisu odustala od tiskane knjige, od slikovnice. Ono što nedostaje je dobro organizirana i promišljena dugoročna nacionalna strategija koja bi se dosljedno provodila vertikalno i horizontalno, ali mislimo da odgojitelji/ce, učitelji/ce, knjižničarke, pisci i spisateljice, čak i influenceri, book blogeri/ce, roditelji i drugi pojedinci i ustanove rade najveći posao u promicanju čitanja među djecom. Sada su se u priču uključili i pedijatri i postoji taj neki opći konsenzus da je čitanje od najranije dobi ključno za zdravi razvoj djeteta i vjerujem da će situacija biti sve bolja unatoč tome što djeca odrastaju u digitalnom dobu.

Čitanje knjiga kao terapija… što možete reći o toj temi? Koliko je to važno za vaš izdavački koncept?

Jelena Kovačić: Svako čitanje djeluje na čitatelja terapeutski. Posebno blagotvorno na dijete djeluje kada mu se čita. Roditeljeva blizina, posvećenost, pažnja, smireni glas i ugodna atmosfera, okruženje je u kojem dijete napreduje i cvjeta. Još ako je i priča dobra, ako se o njoj s djetetom razgovara, učinili smo puno za njegovo dugoročno zdravlje, razvoj i dobrobit.

No ovdje ste nas vjerojatno željeli pitati o našoj ediciji takozvanih terapeutskih slikovnica. One se tako zovu zato što se koriste u terapijskom radu s djecom kao pomagalo. Pišu ih magistre psihologije i one imaju specifično zadan cilj – pomoći djetetu u psiho-emocionalnom smislu i oko vrlo konkretnog problema. Uz te priče dijete uči o svojim osjećajima, mislima, ponašanjima i senzacijama koje se događaju u njegovu tijelu a koji su vezani za neku konkretnu teškoću poput straha od odvajanja od roditelja, srama zbog kritike od strane autoriteta ili, primjerice, zbog ljubomore na mlađeg brata ili sestru.

Priče djetetu pomažu da se emocionalno regulira, umiri, utješi i razumije što mu se događa. Terapijske slikovnice stručnjaci u razvijenim zemljama naveliko koriste u terapijskom radu s djecom. No one su potrebne i roditeljima. I roditeljima su potrebni materijali koje bi mogli odnijeti doma i nastaviti raditi s djecom. Osim priče za djecu takve slikovnice dolaze i sa savjetima za odrasle kao neka „prva pomoć“ u situacijama kada ne znaju kako se postaviti prema djetetovim ispadima ljutnje, tjeskobi, strahovima ili izazovnim ponašanjima koji su posljedica neugodnih emocija. Iako se radi o vrlo jednostavnim i kratkim pričama, povratne informacije koje dobivamo su gotovo sto posto pozitivne u smislu da slikovnice djeci doista pomažu. Trenutno imamo ukupno 33 naslova i prodali smo ih u više desetaka tisuća primjeraka.

Kakav je vaš dojam, potiču li roditelji dovoljno djecu da zavole knjigu? Događa li se pri tome da se oni i sami vraćaju čitanju ako su ga u međuvremenu zanemarili, a sad se moraju angažirati u procesu rada s vlastitom djecom?

Jelena Brezovec: Ako roditelji vole čitati i ako vole knjige, svakako tu ljubav prenose na svoju djecu. Vrlo rano im počinju kupovati slikovnice i čitanje prije spavanja smatraju vrlo važnim ritualom i dijelom rutine njege i brige o djeci. Često nam o tome pričaju i potvrđuju nam da su s čitanjem počeli praktički od rođenja djeteta. No događalo se da su djeca došla u doticaj s nekom našom slikovnicom u vrtiću i doslovno nagovorila roditelje da im kupe baš te određene slikovnice. Neki roditelji su nam rekli da su te terapijske priče pomogle i njima osvijestiti neke emocije ili uzroke nelagode ili su ih podsjetile kako pravilno reagirati u nekim nelagodnim situacijama, što samo dokazuje da je slikovnica vrlo moćan medij. Slikovnice koje su svakako podsjetile roditelje koliko čitanje može biti zabavno su naše slikovnice o Mrljeku i Prljeku. U čitanju tih slikovnica jednako uživaju i djeca i roditelji.

Prije nego se osvrnemo na Mrljeka i Prljeka recite nešto više i o Montessori Baby slikovnicama, npr. zašto je dobro da prva knjiga za bebe bude crno-bijela slikovnica?

Jelena Kovačić: Danas je Montessori metoda sve popularnija i nama se jako svidjela filozofija koja stoji iza toga. Kao što smo već spomenule, mi smo zapravo bili u potrazi za kvalitetnim slikovnicama za bebe i jako malu djecu jer smo tu imali rupu u portfelju i željeli smo nešto ponuditi i toj dobnoj skupini. Montessori Baby nam se činio kao dobar izbor, jer osim sličica predmeta i pojava iz bebina najbližeg okruženja, one pomažu i kod razvoja osjetila vida i to nam se činilo kao vrlo korisna dodatna vrijednost. Osjetilo vida najmanje je stimulirano dok je beba u majčinu trbuhu pa će beba od rođenja imati jače izraženi impuls da “vježba” i razvija osjetilo vida gledanjem u sve što ju okružuje. Iako najslabije stimulirano, po rođenju vid postaje glavno osjetilo pomoću kojeg beba skuplja informacije iz svoje okoline.

Desetljećima znanstvenici proučavaju razvoj vida kod beba te su mnoga istraživanja pokazala da slike jakih kontrasta (crno-bijelo i crveno) grade bogate neuronske mreže u mozgu bebice. Bebino vidno polje je ograničeno i još uvijek ne može razabrati različite nijanse boja. Geometrijski oblici oštrih i jasnih rubova u visokom kontrastu, odnosno crno-bijeloj boji, pomažu novorođenčetu fokusirati vid, a ujedno podržavaju njegov kognitivni razvoj.

Mrljek i Prljek dvije su simpatične bakterije putem čijih dogodovština djeca djeca mogu naučiti podosta o higijenskim navikama. Čini mi se da je to vrlo uspješan projekt koji traje, no kako je nastao?

Jelena Kovačić: Nama je posebno drago da su upravo djeca presudila da je to uspješan projekt. Kad bi u Hrvatskoj postojao neki Kids Choice Award sigurne smo da bi jednu od pobjeda odnijeli upravo Mrljek i Prljek.

Zanimljivo je da su se nama Mrljek i Prljek jednostavno dogodili. Nismo očekivale takav uspjeh, štoviše kad su priče bile napisane, bilo nas je malo strah da Hrvatska nije spremna na jedan takav izričaj i ludost. Malo ljudi zna da su priče o Mrljeku i Prljeku nastale po narudžbi. Prvotno su oni bili jedan marketinški web projektić. Tekst za taj projekt napisala je Jelena Pervan i ona je tada osmislila bakterije Mrljeka i Prljeka. Priča je bila za bojanku i bila je vrlo bazična i „ozbiljna“. No nama su se likovi toliko svidjeli da smo zamolili Jelenu Pervan da pokuša osmisliti priče o higijeni koje bi izdali kao edukativnu seriju slikovnica. Ona je to dugo odbijala jer nije željela pisati klasične edukativne tekstove. A onda je jednog dana popustila i rekla nam je: „OK. Napisat ću priče, ali samo ako ih smijem napisati na svoj način i kako ja to želim“. Sljedeće što se dogodilo je da su Jeleni Brezovec taj urnebes od priča i pomaknutost savršeno „sjeli“ i dala si je oduška u ilustracijama i odlučile smo riskirati. Ostalo je povijest.

Koliko je do sada objavljeno slikovnica u toj seriji?

Jelena Brezovec: Ima ih ukupno šest.

Jesu li u pripremi neke nove slikovnice o Mrljeku i Prljeku?

Jelena Brezovec: Svaki put kad završimo novi nastavak, Jelena Pervan kaže da je to zadnji. :) No djeca na njezinim susretima i radionicama stalno traže još i još priča o Mrljeku i Prljeku. Roditelji također. Često nam pišu koje teme bi im bile korisne, pa vjerujemo da će ipak biti još pokoji Mrljek i Prljek. Problem je taj što se u nekim narednim temama zapravo trebamo odvojiti od stroge teme higijene jer tu smo više-manje sve pokrili. Ono što možemo odati je da razmišljamo o blagdanskom specijalu o obiteljskoj proslavi na koju će doći zločeste bakterije poput Mrljeka i Prljeka i njihovi daleki rođaci – dobre bakterije. Voljeli bi djeci objasniti da postoje bakterije protiv kojih se ne treba boriti i koje je dobro imati u tijelu. Vidjet ćemo… ja se veselim svakom novom nastavku jer ih obožavam crtati.

Jeste li očekivali toliko pozitivne reakcije djece kojoj je slikovnica namijenjena?

Jelena Kovačić: Nismo. Nama su bile urnebesno smiješne i mi se stvarno dobro zabavljamo kad ih radimo. Potpuno se otkačimo i ludujemo zajedno s Mrljekom i Prljekom. Ali kako u tekstu ima puno riječi poput fuj, bljak, smrduckavo, ljigavo, pljesnjivo… i ima puno pretjerivanja i izmišljenih riječi, bojali smo se kontraefekta, odnosno da će roditelji možda smatrati taj rječnik odbojnim i neprihvatljivim.

Također, bilo je zahtjevno pronaći pravu mjeru „straha od bakterija“. Nismo željele da priče izazovu neki panični strah ili anksioznost kod djece. No čini se da smo uspjeli pronaći ravnotežu između humora i zabave te ozbiljnosti i edukativnosti, pronašli smo način da se približimo djeci, uspijevamo ih nasmijati i ono što je najvrijednije kod Mrljeka i Prljeka – te slikovnice stvaraju nove čitatelje.

Ako nije poslovna tajna, kolike su uobičajene naklade Eveniovih slikovnica?

Jelena Kovačić: Minimalna naklada je 1000 komada, no uglavnom je to 2000 komada po naslovu za nove slikovnice. Svake godine imamo i velike dotiske terapeutskih slikovnica jer se ti naslovi konstantno prodaju i popularnost i aktualnost im ne pada. Recimo, naša legendarna slikovnica „Kad je ljuta, vjeverica ne sluša“ tiskana je već u 10. izdanju što znači da smo ih prodali minimalno 10.000 komada.

Vratimo se još malo na poduzetničke teme... koji su vam glavni tj. najuspješniji kanali distribucije putem kojih plasirate svoj izdavački program?

Jelena Kovačić: Dva glavna kanala prodaje preko kojih ostvarujemo najveće prihode su: naš web shop i knjižare. Prisutni smo u oko 80 knjižara diljem Hrvatske i jako puno ulažemo u web shop. Radimo i s vanjskim terenskim predstavnicima koji su naši partneri za prodaju u knjižnicama, školama i vrtićima. Prodaju autorskih prava u druge zemlje radimo same.

Jeste li zadovoljni podrškom, eventualnom potporom kako od strane lokalne zajednice tako i od Ministarstva kulture i medija?

Jelena Kovačić: Što se tiče financijske podrške, ranijih godina kada smo postavljali tvrtku na noge, prijavljivale smo se na neke javne pozive i uglavnom smo dobivale potpore manje vrijednosti. Puno su nam pomagali Javni pozivi poduzetništva u kulturi jer smo na temelju tih potpora digitalizirali poslovanje i stvorili temelje e-trgovine i online marketinga te smo se opremile hardverom i softverom da možemo što kvalitetnije raditi. Od kad smo se postavile na noge, trebamo manje podrške pa se na primjer prošle godine nismo uopće prijavljivale na javne pozive Ministarstva. Sve smo financirale iz vlastitih sredstava i tržišno smo održive u tom smislu.

Što se tiče bilo koje druge vrste potpore, zapravo imamo vrlo malo kontakata s Ministarstvom kulture ili s lokalnom upravom. Neke zaposlenike Ministarstva znali smo susretati na međunarodnim sajmovima u Bologni ili Frankfurtu i to je uvijek prošlo lijepo i s obostranim uvažavanjem, ali to je uglavnom bio i ostao naš jedini kontakt s Ministarstvom.

Kako vidite nišu knjiga za djecu i mlade u Hrvatskoj, koje bi bile njezine dobre a koje slabije strane… recimo, da radite jednu vrlo jednostavni swot analizu, što bi ona pokazivala?

Jelena Brezovec.: Mi u Hrvatskoj imamo izvrsne autore i ilustratore i mislimo da je produkcija knjiga za djecu dobra i kvalitetna. Iznimno cijenimo kolege iz Planetopije, Ibis grafike, Profila i Planet Zoe, samo da nabrojimo neke, zbog njihovog izbora naslova i kvalitete njihovih izdanja za djecu do 7 godina na koja smo i mi više-manje fokusirani.

Ono što muči nas koji radimo slikovnice od „nule” i s hrvatskim autorima je percepcija nesrazmjera cijena. Izdavači koji kupuju autorska prava na strane knjige plaćaju manje tantijeme originalnim izdavačima te obično tiskaju u jako velikim koedicijama (recimo u Kini) gdje se u knjizi mijenja samo crni tekst pa je i finalni trošak takve slikovnice manji od troška koji mi imamo kad radimo slikovnicu s hrvatskim autorima i ilustratorima i tiskamo ju u malim nakladama u Hrvatskoj. Onda se dogodi da knjiga istog opsega, istog uveza kod nas stoji 17 eura jer manje ne može pošto bi to bilo ispod razine isplativosti, a knjiga nekog stranog autora košta 12 eura. To je ok, to je dio tržišne igre i svatko ima onakav poslovni model koji mu donosi najviše profita. Ali teško je ponekad te nesrazmjere objasniti kupcima. S time se od početka mučimo, kako raditi domaća i kvalitetna izdanja, a da cjenovno knjiga bude prihvatljiva kupcima.

Jelena Kovačić i Jelena Brezovec, foto: Evenio

Jeste li razmišljale o otvaranju vlastite knjižare ili bi otvaranje klasične knjižare bio preveliki poslovni rizik budući da Varaždin ipak nije jako velik grad? Ili akoveć ne knjižara onda neki polivalentni, ali ujedno i specijalizirani prostor u kojem bi mogućnost kupovine makar samo i Eveniovih izdanja bila dodana vrijednost tom prostoru/projektu?

Jelena Brezovec: U Varaždinu trenutno imamo šest aktivnih knjižara i mislimo da je to dovoljno. Za sad nemamo u strategiji otvaranje knjižare, ali moram priznati da bih ja osobno to jako voljela. Svojim kupcima dajemo mogućnost da knjige koje su naručili preko web shopa, telefonski ili mailom dođu podići kod nas u uredu. I to je uvijek veselo, jer često dođu s djecom pa ponekad djeci nešto nacrtam ili im dozvolim da isprobaju digitalno crtati na mojem tabletu. Osim toga imamo prilike direktno popričati s roditeljima, malo se podružimo i dobijemo dragocjeni feedback.

Kako vam ide plasman proizvoda na inozemna tržišta? Jednom prilikom ste izjavile da svoju priliku vidite u plasiranju proizvoda, odnosno prodaji autorskih prava u inozemstvu, gdje je izdavaštvo i dalje profitabilan posao (barem na nekim tržištima).

Jelena Kovačić: Za sad smo autorska prava na naša izdanja prodali izdavačima iz Litve, Poljske, Slovenije, Srbije i Kine i oni su uglavnom pronašli nas. Kako je Hrvatska malo tržište, svoje širenje i rast svakako vidimo na inozemnim tržištima. No prije toga trebalo je zadovoljiti osnovni uvjet, a to je da imamo dovoljno velik, raznolik i zaokružen portfelj proizvoda. To smo uspjeli ostvariti i mislimo da imamo što ponuditi svijetu, pa razmišljamo da se pokušamo prijaviti na najavljeni natječaj Transformacija i jačanje konkurentnosti kulturnih i kreativnih industrija, gdje bi tražili potporu za izlaganje na međunarodnim sajmovima.

No željele bi tamo doći spremne, što znači da trebamo prevesti web stranicu na engleski, izraditi kataloge na engleskom (i na drugim velikim jezicima), prevesti sve slikovnice na engleski i napraviti PDF-ove svih slikovnica na engleskom, pripremiti financijske kalkulacije, koedicije, ugovore, osmisliti nastup i prezentnost na sajmu…

Puno je posla iza takvog jednog projekta. Foreign Rights je posao za sebe i strani izdavači imaju čitave odjele i timove koji rade samo na tome. No vjerujemo da ćemo i mi jednoga dana biti spremne za taj iskorak.

Idete li na skorašnji Sajam knjige u Bolognu? Ako da, s kojim ambicijama (* pretpostavljam da ste i prije posjećivali Bolognu, s kakvim rezultatima?)

Jelena Brezovec: Idemo. U korona godinama smo nekoliko sajmova preskočile ali od prošle godine postale smo ponovno stalni posjetitelji. Bologna se jednostavno ne propušta jer to je najveći svjetski festival dječje knjige. Kad odete tamo malo vam u početku bude šok kad vidite koliko je svega već napisano, izmišljeno i koja je to poplava sadržaja i proizvoda, no iskustvo i doživljaj su neprocjenjivi.

Ove godine idemo na nekoliko sastanaka sa stranim izdavačima i vidjeti naslove o kojima razmišljamo da ih uvrstimo u nakladnički plan za 2025. godinu. Sastat ćemo se s našim tiskarima iz Poljske, s izdavačicom iz Srbije koja je naša partnerica i kupac, a družit ćemo se i s nekim našim kolegama izdavačima. Prošle godine radili smo isto, ali smo se sastali i s ljudima iz uprave Sajma kako bi se raspitali o uvjetima izlaganja.

A kakva su vam iskustva s domaćim knjiškim sajmovima? Koji vam je najvažniji, odnosno na kojem se najbolje osječate?

Jelena Brezovec: Kao i svim izdavačima, najvažniji sajam nam je Interliber. Jako volimo taj sajam i same radimo na štandu jer volimo uživo sresti i upoznati djecu i odrasle koji vole naše slikovnice, čuti njihov feedback, ali i neke ideje i prijedloge za nove proizvode. Iako taj period bude i dosta izazovan jer paralelno moramo raditi i na web shopu, nekako smo se već navikle i uigrale. Ali na svakom sajmu osjećaj je dobar. Napokon dobijete priliku čuti jeste li dobro radili, družiti se s kupcima i kolegama, vidjeti što drugi rade i što je novo… Volimo sajmove jer nas izvuku iz našeg ureda u kojem smo većinu godine začahurene.

Jeste li aktivne u Zajednici nakladnika i knjižara pri HGK? Kako uopće ocjenjujete nivo organiziranosti i učinkovitosti knjiškog ceha?

Jelena Kovačić: Nismo baš aktivne iako bi sigurno mogle pridonijeti s našim iskustvom. Kad god se možemo logistički posložiti sudjelujemo u manifestacijama i sajmovima u organizaciji ZNK i definitivno podržavamo jedno takvo strukovno udruženje, ali kako nas u Eveniju radi samo troje, a većinu proizvoda osmišljavamo i radimo u vlastitoj produkciji, to iziskuje puno vremena, pa trenutno ne nalazimo prostora za aktivnije angažiranje u ZNK.

Organiziranost i učinkovitost ocjenjujemo vrlo dobrim s obzirom na zapreke i poteškoće na koje se nailaze kod mnogih inicijativa koje ZNK pokušava upogoniti. Zahvalni smo da postoje ljudi koji u ime svih nas odvajaju svoje vrijeme i dijele svoje znanje da bi jedna takva organizacija postojala. Od nas nećete čuti kritike jer to bi bilo nepošteno, s obzirom da aktivno ne dajemo svoj obol. Za sad.

I za kraj, budući da ovaj razgovor objavljujemo u našem serijalu "Žene u suvremenom hrvatskom nakladništvu..." a Evenio je “ženska” firma, kolika je ta činjenica išla u prilog vašoj poduzetničkoj inicijativi, odnosno je li bilo i nekih zapreka iz istog razloga?

Jelena Brezovec: Nismo nikad osjetile da ne bi mogle biti dobre ili uspješne u ovome poslu zato jer smo žene. Čak štoviše, biti žena u izdavaštvu je samo plus jer imamo tu neku intuitivnu i emotivnu notu koja se lijepo nadopunjuje s pričama koje želimo pričati svijetu kroz naše knjige. Ako je kod nas bilo nekih zapreka koje se možda više vežu uz žene onda su to – neodlučnost, puno previše preispitivanja, ponekad i previše emocija, teškoće s proaktivnošću i slično. To nam je u mnogim trenucima malo otežavalo i usporavalo odlučivanje. Često nam je teško bilo odrezati i odlučiti, a i dan danas je ponekad tako.

Imate li kakav savjet budućim poduzetnicama u nakladništvu, kulturi?

Jelena Kovačić: Ono što je nama bio problem i što smo vidjeli kod mnogih poduzetnika u kulturi je da svi mi najviše volimo onaj kreativni dio posla. Svi bi mi najradije crtali, pisali, slikali, plesali, snimali, jer to je svrha cijele priče. No važno je baviti se i poduzetničkim dijelom priče ma koliko on ponekad bio zamoran. Važno je razvijati biznis kao da se radi o bilo kojem drugom biznisu. Naravno, napraviti umjetničko djelo nije isto kao proizvesti mikročip, ono uvijek u sebi nosi duh i dušu, imaginaciju i najviši doseg ljudskog roda – kreativnost, ali stvari su u ovim vremenima u kojima živimo postavljene tako da je kultura postala - proizvod.

Važno je u pozadini uvesti red, organizaciju i stalno se educirati o poduzetništvu, financijama, planiranju, marketingu… Kada jedno i drugo dobro funkcionira čovjek dođe u situaciju da živi svoju svrhu, voli svoj posao jer se u njemu može realizirati kao osoba, razvijati se i širiti kao biće, a uz sve to od njega može dobro živjeti i biti produktivan član društva i u tom smislu.

* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.