Maja Klarić : Putujem da bih iznova shvatila kako nemam pojma o životu

Maja Klarić rođena je 1985. u Šibeniku. Putopjesnikinja. Dosad proputovala većinu zemalja Europe, zagrizla u Aziju i Južnu Ameriku. Objavljivala poeziju i kraću prozu u novinama i časopisima Zarez, Quorum, Knjigomat i Poezija. Zastupljena u antologijama "Erato 2004." (Zagreb), "Rukopisi 32" (Pančevo), "Ja sam priča" (Banja Luka), "Sea of Words" (Barcelona) i "Castello di Duino" (Trst).

S Majom Klarić kroz razgovor o prvoj zbirci, aktivizmu u poeziji, najkraćem putu od točke A do točke B i sličnim putovanjima posložite vlastitu listu stvari koje ne smijete zaboraviti kad spremate kufer za skijanje, ljetovanje, doček...

 
Backpack poezija

 
Marijo Glavaš : U biografiji koja se može pročitati na kraju tvoje svježe tiskane zbirke poezije "Život u ruksaku" (AGM, 2012.) piše da si putopjesnikinja. Što znači ovaj pojam i koliko te dobro opisuje?

Maja Klarić : Taj je pojam igrom slučaja "patentirao" prijatelj i kolega pjesnik iz Pančeva, Slobodan Nikolić, prije više od dvije godine. Otprve mi se svidio pa sam ga odmah počela koristiti u kraćim biografijama i sličnim crticama o sebi jer mi se činilo da itekako vjerno opisuje ne samo mene kao osobu već i ono što pišem, refleksije s putovanja u formi stiha, svojevrsnu kombinaciju žanrova klasičnih putopisa i poezije. Izgleda da je pojam zaživio jer su ga otad preuzeli mnogi koji su se susreli s poezijom iz "Života u ruksaku" i o njoj pisali.

Da li si prije počela pisati poeziju ili putovati?

Premda su to bili tek početnički pokušaji i igranje s poezijom, prije sam počela pisati, još u osnovnoj školi. S druge strane, i prva putovanja koja su počela tijekom srednje škole bila su 2amaterska", prije nego su uslijedila ona prava, velika, duga i značajna. Rekla bih da je i jedno i drugo sazrijevalo usporedno tijekom fakulteta.

Zbirka "Život u ruksaku" donosi velik broj putopisnih i meditativnih stihova koje si zapisivala na mnogobrojnim putovanjima. Kad su nastale prve od pjesama? Čega sve ima u tvom ruksaku-prvencu čiji je sadržaj nakon velikog broja prijeđenih kilometara ponuđen čitateljima na uvid? Stane li zaista život u ruksak?

Zbirka "Život u ruksaku" nastajala je veoma dugo, preko pet godina, naročito zato što mi u početku nije niti bila namjera sakupiti sve te pjesme u zbirku. Jednostavno bih zapisivala impresije i nakon svakog putovanja donosila doma po nekoliko pjesama umjesto suvenira i fotografija. U zbirci su opisana putovanja od 2008. naovamo, prvenstveno ona po europskim zemljama, ali i snovi koje sam tada sanjala, snovi o zemljama Dalekog Istoka, snovi o potencijalnim suputnicima...

Naslov Život u ruksaku simbolizira moju staru želju da s osnovnim potrepštinama za život, strpanima u ruksak, putujem svijetom i živim na raznim mjestima, kraće ili duže, uvijek se pomičući. Nakon pet, šest godina takva života mogu reći da prtljaga i stvari potrebne za život svakako stanu u jedan oveći ruksak, ali uspomene i priče koje na tim putovanjima skupimo, nikako.

Kako i kada pišeš pjesme dok si na putu?

Obično pred kraj puta, posljednjih dana ili za koje mirnije večeri, kad se prestanem truditi opisati nešto što me se posebno dojmilo, kad zaboravim da sam htjela napisati nešto o tome i kad mi mjesto u koje sam došla konačno "sjedne". Kad mi počne nedostajati! Iz straha da ne zaboravim trenutke i susrete, zapisujem ih!

U pjesmi Oda lutalici kažeš: Vrijeme provedeno na putu / Ne mjeri se jednako kao ostalo vrijeme. Navedene stihove iznjedrilo je proučavanje Einsteinova postulata o dilataciji vremena, ili vlastito iskustvo?

Sve u zbirci iznjedrilo je vlastito iskustvo, proživljena putovanja, polasci i vraćanja. Do zaključka kako na putu vrijeme prolazi ne samo brže već i drugačije može doći svatko tko se imalo pomaknuo, tko se vratio s nekog putovanja i kome se činilo kao da je jučer krenuo, ali je istovremeno pun priča kao da je putovao mjesecima. Ta me činjenica i dalje iz putovanja u putovanje fascinira.

Tvoji stihovi su, stekao sam dojam čitajući zbirku, u potpunosti osobni iskazi, intimni i proživljeni. Ne progovara lirski subjekt kroz kojeg projiciraš riječi, već otvoreno iznosiš sreću i tugu kroz prvo lice, pri čemu je naglasak dan na pojednostavljenom, čak i ogoljenom, naivnom prikazu onoga što se vidjelo, doživjelo. Smatraš li da je čitateljima potrebna tako pročišćena, banalna poezija, jasan iskaz točno onoga što se dogodilo i osjetilo, bez dodavanja duplog značenjskog dna?

Dok sam pisala i pripremala zbirku, vjerovala sam upravo to - da osjećam, mogu i želim napisati pročišćenu, tek naoko banalnu, ogoljenu poeziju, lišenu upravo tog duplog značenja. Njega, ukoliko ga i ima, nije teško iščitati... Vjerovala sam da će se čitateljima, putnicima, pustolovima, kome god da ova zbirka dopadne u ruke svidjeti upravo taj jasan izraz, čiste slike koje će ih bez puno okolišanja prenijeti u drugu zemlju, drugi krajolik, u nešto što su možda i sami doživjeli, da će se tako lakše poistovjetiti s njima. 

Možeš li kao mlada pjesnikinja kojoj je tiskana prva knjiga podijeliti svoje iskustvo pronalaska izdavača i suradnje s njime nakon što si ga pronašla?

Put do prve knjige nije bio ni kratak ni lak, radi se tu o godinama, čitavom jednom desetljeću pisanja, čitanja, preformuliranja, reorganiziranja... Tek pred kraj tog dugog puta slanja rukopisa na desetke natječaja, primila sam poziv iz jedne nakladničke kuće koja je bila zainteresirana za rukopis i odlučila ga objaviti. Priprema je potrajala još godinu dana kada se pribavljalo financije, uređivalo tekst, dogovaralo o naslovnici te je u rujnu 2012. knjiga konačno ugledala svjetlo dana.

Suradnja je bila u redu, ali shvatila sam da daljnji život zbirke ovisi samo o meni. Izdavač je organizirao prvu zagrebačku promociju, no otada je sve u mojim rukama, sva daljnja predstavljanja, čitanja, nova putovanja na koje zbirka kreće.

 
Badem i jakovljeva kapica

 
Svoj život obogatila si ne tako davno i jednim posebnim, gotovo 900 kilometara dugim pješačenjem o kojem spremaš i novu knjigu. Što te nagnalo na tako dugu šetnju? Kako si se osjećala kad si stigla do kraja, kad si shvatila da si uspjela odšetati koliko je trebalo? Naravno, podijeli dojmove i o onome što se događalo između početka i kraja tog putovanja.

O tom bih putu mogla bih ispričati toliko toga, ovo je uistinu široko pitanje! Dugo sam razmišljala o hodočašću Camino de Santiago, otkako sam prvi put čula za njega, a bilo je to upravo na njegovom cilju, u španjolskom gradu Santiago de Compostela kad sam na trgu Obradoiro gledala kako pristižu grupice umornih ali sretnih ljudi, s ruksacima na leđima, u iznošenim cipelama, sa štapovima u rukama... Pitala sam se odakle stižu i nedugo zatim saznala da su prevalili 800 km dug put od juga Francuske do Santiaga slijedeći stope Sv. Jakova. Tada sam odlučila da i ja želim to doživjeti te da bi najbolji trenutak za to bio nakon fakulteta, budući da takvo putovanje, k tomu još i hodočašće, ne samo da zahtijeva veliku količinu slobodnog vremena već i predstavlja prekretnicu u životu onog koji se na njega odlučuje.

Tako sam u rujnu 2010. nakon što sam diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagebu, u grupici od četvero ljudi krenula na Camino i u 35 dana prešla 880 km, od francuskih Pirineja do Finisterre na atlantskoj obali, do "kraja svijeta", 80-ak km nakon Santiaga. Premda je to putovanje bilo najljepše na koje sam dosad pošla, provelo me kroz četiri prekrasne španjolske regije i  ispunilo do kraja, ne mogu reći da nije bilo teških trenutaka - bolnih žuljeva, nateklih stopala, trenutaka krize... O svemu tome pisala sam u poetskim esejima sakupljenima u knjizi "Vrijeme badema" koja bi uskoro trebala biti objavljena.

Postanu li i stopala nakon toliko koračanja osjetila kojima pjesnikinja doživljava svijet?

Svakako, i to ne samo zato jer te nakon mjesec dana svakodnevnog hodanja nažuljaju, otvrdnu i bole, već i stoga što postaneš svjestan prekrasne činjenice da si čitav taj put prešao vlastitim dvjema nogama, da su sposobne prevaliti put koji ti se dotad činio nemoguć.

S putovanja se (još uvijek ipak) vraćaš kući. Razmišljaš li o tome da se skrasiš negdje, ili tražiš to mjesto u poeziji? Tražiš li uopće nešto putujući?

Dok sam bila u Brazilu, šećući kroz Salvador, zapisala sam: "Putujem da bih iznova shvatila kako nemam pojma o životu, kako je život puno više od onoga što ja mislim da jest, kako bih možda jednog dana to konačno shvatila. Putujem jer si velikodušno dajem jednu priliku za drugom da počnem iznova." Svako putovanje je nova potraga, za nečim što možda nikada neću pronaći, ali uživam tražeći, pronalazeći se malo pomalo, slažući samu sebe kao slagalicu. O tome da se skrasim razmišljam u posljednje vrijeme, ali tek toliko da se pripremim na tu mogućnost, bez žurbe.

Daje li povratak putovanjima smisao, ili tek ubrizgava želju za što bržim ponovnim odlaskom?

Povratak je u početku bio tek prilika da opereš robu, vidiš rodbinu i prijatelje, razviješ pokoju fotografiju i sl. No, otkako se počela razvijati situacija sa zbirkama poezije i ostalim putopisnim tekstovima koje pišem, po povratku si ipak uzmem dovoljno vremena da sagledam što sam napravila i vidim što dalje s tim, da malo poradim na tekstovima. Razmaci između putovanja tako postaju malo duži, ali to je sve što se mijenja, ritam putovanja. Želja i volja za kretanjem uvijek su tu.

Mnogi kažu da se od pisanja ne može živjeti. Ti si živi dokaz da se od poezije i s njom može putovati. Najsvježije, što znam, s poezijom si stigla do Južne Amerike. Kako je došlo do toga i s kakvim si se sjećanjima/poezijom vratila?

Kad sam prvi put shvatila da se s poezijom itekako može putovati, sudjelujući na pjesničkom natječaju Castello di Duino koje me odvelo u Trst, odlučila sam istražiti sve mogućnosti koje pružaju takvi i slični natječaji. Otada je to postalo, tako reći, moja misija. Neprestano pretražujem internet u potrazi za novim mogućnostima književnih putovanja koja često pronađu mene prije nego ja njih. Posljednje je bio putovanje u Brazil i nevjerojatna dva mjeseca koja sam provela na otoku nasuprot Salvadora u kulturno najrazvijenijoj saveznoj državi Bahiji. Krajem prošle godine prijavila sam se na stipendiju koju UNESCO dodjeljuje nadarenim umjetnicima u području vizualnih umjetnosti, glazbe i kreativnog pisanja te im u suradnji s Institutom Sacatar omogućava da provedu osam tjedana na rezidencijalnom programu. Bila sam posve zatečena kad su mi javili da su me odabrali jer mi se to doimalo kao ispunjenje sna, što je na kraju i bilo.

Brazil uistinu jest onakav kakvim ga zamišljamo - duge pješčane plaže, palme, glazba, ples... Osim mene, tamo su boravili filmaši iz Afganistana i Bocvane te plesači iz Južne Koreje. Prvih mjesec dana posvetili smo istraživanju otoka, Itaparice i okolnih, zaljeva Svih Svetih, Salvadora, nacionalnih parkova, ljudi, običaja, da bismo drugi mjesec programa radili na svojim idejama. Neočekivano, dovršila sam mnogo pjesama koje sam okupila pod naslovom Quinta Pitanga, kako se nekoć nazivalo prostrano imanje na kojem smo mi tada boravilil.

Mijenja li se tvoja poezija što više putuješ, putuje li ona neki svoj put? Koliko je ono što ćemo moći čitati u budućoj zbirci Quinta Pitanga blisko poeziji iz zbirke "Život u ruksaku"?

Svakako da se mijenja i putuje svoj put, živi svojim životom... Poezija iz nove zbirke ima dosta sličnosti s onom iz "Života", opet se tu radi o putovanju, o upoznavanju novog krajolika, novih ljudi, doživljavanju koječega... Ali ona sadrži i drugu dimenziju, pjesnikinju koja je, barem donekle, sazrijela, počela gledati svijet drugim očima, možda malo manje naivno. Polovica zbirke bavi se i problematikom stvaralačke krize i samog procesa pisanja o čemu sam dosta razmišljala u Brazilu. Tamo su, naime, svakom od nas stvoreni idealni uvjeti za rad, no idealni uvjeti ne znače ujedno i maksimalnu produktivnost...

Koje ti je odredište zasad nedosanjani san?

Nedosanjani san zapravo uopće nije neka daleka, egzotična destinacija, neko popularno ili uzbudljivo odredište. Upravo suprotno. Neka mirna rijeka, pitoma planina, jezero, proplanak, selo... Nedosanjani san je mjesto na kojem bih se skrasila, a koje još nisam pronašla. Mislim da ću, jednom kad pronađem to mjesto, tamo i ostati.

 
Poezijom po glavi

 
Već nekoliko godina organiziraš i vodiš međunarodni Festival aktivističke poezije  Art Attack u Zagrebu. Zbog čega si pokrenula festival ove tematike i kako ide?

Ideja za festival rođena je na pjesničkom forumu Diritto di Dialogo u Trstu 2008. gdje se od sudionika tražilo da napišu esej o temi koja ih zanima a koja se odnosi na mijenjanje svijeta nabolje putem književnosti. Ja sam predstavila ideju koja mi se tada motala po glavi a koja je slijedila Sartreova učenja o angažiranoj književnosti, ideju o pjesničkom festivalu koji bi kombinirao angažiranu književnost i konkretne, društveno korisne akcije. Ideja je zaživjela i otad su održana četiri festivalska izdanja s temama poput djece, ulice, gladi i sl. Tijekom višednevnih zbivanja, osim književnih programa, organizirane su i razne akcije kojima se nastojalo i uspjelo pomoći onima kojima je pomoć potrebna.

Ima li uopće mjesta za aktivizam u poeziji i poeziju u aktivizmu? Može li se poezijom pokrenuti ili promijeniti nešto?

U poeziji ima itekako dovoljno mjesta za aktivizam, ali s njim treba oprezno, valja paziti da ne bi pjesme postale propagandni pamfleti, što se nerijetko znalo događati. Upravo to su zamjerali Sartreu i njegovim sljedbenicima, da to što pišu više nije ni književnost te da je etika posve izgurala estetiku. U četiri godine postojanja festivala zaprimili smo svakakvih pjesama, ali smo isto tako svake godine uspjeli odabrati dvadesetak uistinu dobrih. Kroz čitanja, druženja, ali i ispomenute akcije poput humanitarnih izložbi fotografija ili prodaje zbornika, poezija uistinu jest pokrenula nešto, ostavila trag.

Da li u vremenu u kojem brzina igra presudnu ulogu, pored interneta i društvenih mreža kao sredstva komunikacija i organizacije aktivista, prosvjednika i revolucionara svijeta, aktivistička poezija u papirnatom izdanju može odaslati pravovremenu poruku? Usporava li papir aktivnost aktivizma? Koliko je bitan medij za kvalitetu aktivističke poezije? I općenito, kako gledaš na sraz papira i e-izdanja?

Mislim da je danas potrebno kombinirati jedno s drugim.  Knjige bi trebale postojati, prodavati se, čitati, posuđivati, proslijeđivati i odašiljati poruke pa makar sporo i naoko nevidljivo. No, virtualna izdanja svakako mogu pomoći bržem širenju poruke i ideje. I Art Arttack je ove godine doživio svoje prvo e-izdanje, zbornik s nagrađenim radovima kružio je internetom i e-mailovima brže nego su to dotad činili papirnati zbornici, ali to nipošto ne znači da ćemo od njih odustati, ma koliko ih teže bilo financirati. Dapače, ako ikad preda mnom bude postavljen izbor, uvijek ću se odlučiti za papirnata izdanja.

 
Tri na eks

 
Koje je sljedeće putovanje?

Ne znam. Jednog će mi dana pasti na pamet neka destinacjia i samo ću krenuti. Ruksak je uvijek spreman.

Što se nikako ne smije zaboraviti kad se ide na put?

Putovnica. Sve drugo se da nadomjestiti.

Čije bi knjige, da možeš birati samo tri autora, ponijela na put oko svijeta?

Povela bih Nerudu, Pessou  i Lorcu. I organizirala čitanja poezije svuda po svijetu!