Bekim Sejranović : Dnevnik jednog nomada
Dnevnik jednog nomada
Nemilosrdna iskrenost preduvjet je dobrog pisanja, tako u svojoj novoj knjizi "Dnevnik jednog nomada" razmišlja Bekim Sejranović. Posve očekivano i utemeljeno kad je ovaj autor u pitanju, jer njegove tekstove određuje začudna, djetinja otvorenost, nimalo poštedna spram sebe samog i bliskih mu ljudi, kao i nepatvoreno životno iskustvo koje se u tim prozama zrcali. Ono što smo intuitivno osjećali ili pak doslovno nalazili u njegovim romanima i kratkim pričama, dakle autentičnost zapisanog, do krajnosti je dovedeno ovdje, u još eksplicitnijim samoogoljavanjima, lišenim fikcionalizacijske prizme.
Sučeljavanje s nečijom samokritičnom, skoro pa autodestruktivnom ispovjednošću intenzivan je, gotovo rubni čitateljski doživljaj. A slijedi nam upravo to, iščitavanje vrlo osobnog i slojevitog teksta, fragmentirane pripovijesti o najprivatnijim situacijama: o jednoj neuspjeloj vezi, o ljubavi prema kćerima koje sa svojim majkama žive svaka u drugoj državi, ali i o čudnovatom, iscrpljujućem i, uopće, poprilično ekstremnom kreativnom procesu, onom pisanja romana usporedo na dvama jezicima, materinjem i norveškom. Tri središnje teme premrežene su prisjećanjima na doba školovanja i bračne krahove, promišljanjima o neraskidivim prijateljstvima, ali i o radu, predavačkom, prevoditeljskom, književnom. Treću i posljednju razinu knjige čini dnevnik bibliofila, Sejranovićevi prikazi njegovih knjiških pronalazaka i prijelomnih lektira, koji se sasvim ravnopravno isprepliću s opisima proživljenog, čime se stvarnost i literatura pozicioniraju kao jednakovrijedne.
Bekimovo ispovijedanje neće nam biti neugodno ni iscrpljujuće, naprotiv, živo je i oslobođeno, što on između ostalog postiže, kako sam u knjizi kaže, "asocijativnim pisanjem, u flešbekovima, poštujući unutarnju, 'duševnu' kronologiju". Tekst ulančan u petnaest poglavlja emocionalni je ringišpil, čitatelju razvlači lice u smajl, steže grlo, muti oko pa opet baca u smijeh i tako ukrug, kako se uostalom namotava i autorev život u tih pet godina koje bilježi, isprva spontano dnevnički, a onda po sjećanju, memoarski.
Pod nomadizmom u ovom kontekstu razumijevamo mobilnost - svojevoljnu ili prisilnu, "što iz hira, što iz potrebe" kako piše Bekim, taj djelomično izmješteni i povremeno bezdomni pripovjedač. Iako se svugdje osjeća pomalo strancem, fluidno se kreće između četiriju država (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Norveška i Slovenija) za koje je vezan rođenjem i/ili formativnim iskustvima te složenim obiteljskim, ljubavnim i prijateljskim odnosima.
Glossy naslovnica knjige, hipnotičnog efekta uslijed ponavljanja rastera, prikazuje muškarca s koferom; to može biti Bekim, ali i svatko od čitatelja, jer on nas uvlači u svoj trip, u čemu ćemo uživati, bez obzira na naša pojedinačna, do sada proživljena iskustva. Ovaj putnik, saznat ćemo u tekstu, vuče sa sobom uvijek istu prtljagu, laptop ili dva, naramak knjiga koje u tom trenutku čita, gomilu lijekova i - naočale s neodgovarajućom dioptrijom koje koristi isključivo za traumatična prelaženja granica, ne bi li policajcima djelovao manje sumnjivo.
Tekst ulančan u petnaest poglavlja emocionalni je ringišpil, čitatelju razvlači lice u smajl, steže grlo, muti oko pa opet baca u smijeh i tako ukrug...
Tvoj sin Huckleberry Finn
Saturirana fotografija na koricama upućuje na artificijelno osvjetljenje aerodroma ili nagibnih vlakova u kojima pripovjedač provodi puno vremena odlazeći, ali i vraćajući se onima koje voli. No, slika potencijalno ukazuje i na percepciju realnosti distorziranu koktelom alkohola i šarenih tabletica iz nesesera znanog nam iz njegovog aktualnog romana, iz Hucka. Na njegovu putu, sugerira to i fotka, otvaraju mu se mnoga vrata, nude izlaz, a istodobno zavode na pogrešna skretanja i u slijepe ulice - pojedinac je to koji se grozničavo traži, nalazi pa opet gubi.
Dnevnik istodobno vibrira vedrinom i tjeskobom, katarzičan je, ponegdje možda skandalizirajuć, vrlo informativan, na koncu i poučan, iako mu ništa od navedenog, vjerujem, nije bila namjera. Nemaju te putopisno-čitateljske bilješke baš nikakvih pretenzija osim biti čisti koncentrat života, vjerodostojan otisak bivanja jednog šarmantnog i dobronamjernog enfant terriblea, kompendij svega onoga što mu je egzistencijalno važno, a što ga u razdoblju koje ovdje dokumentira (2011.-2016.) naizmjenice (ili čak istodobno!) oživljava i satire.
Sva ta duhovita, ali i zrela mudrovanja jednog pronicljivog uma lako se i brzo čitaju, naprosto jer su dobro napisana - spontano, kao metodom automatskog pisanja, a bez banalnih, potrošenih slika. Zgode opisane na 270 stranica načelno možemo podijeliti na urnebesne momente koji autora postavljaju kao zaigranu i otvorenu, rizicima i ludostima sklonu dječačku figuru te, s druge strane, ultimativno tužne epizode, ispisane međutim bez oporosti, ali i iznuđivanja sućuti ili simpatija.
Predmetna je knjiga neformalan dokument jednog života koji otkucava bez kalkulacija, življenja koje se odvija između dviju krajnosti: dinamike premiještanja i težine međuljudskih odnosa, a istodobno usamljeničke statičnosti, hedonističkog baškarenja u ekskluzivnosti intelektualističke niše upućenog i senzibilnog čitatelja, koji gušta u probranoj književnosti - od već zaboravljenih klasika do suvremenih naslova, od općepoznatih do nekih genijalnih sjevernjačkih, slabo ili nimalo znanih kod nas.
Rezime za kraj: ako je dosadašnjih pet proza klasificirano kao autofikcija, evo nam sad tog istog života provučenog kroz brutalnost autobiografske forme. U pitanju su intimističke evokacije jedne frenetične vrtnje, no ti se krugovi s vremenom smanjuju, područje pripovjedačeva kretanja sužava se do točke privremenog smiraja, koja će, voljela bih to, biti ishodištem novog umjetničkog zamaha.
I da ne zaboravim - tekstovi su to inicijalno objavljivani u Jutarnjem listu, mjesečnom dinamikom tijekom 2015. godine, a jednako dobro funkcioniraju i objedinjeni u ovoj knjizi apsint zelenih korica. Dnevnik jednog nomada može se čitati u šusu ili s milijun prekida, svejedno je; prepuštali mu se u pokretu, na putovanju ili pak iza spuštenih roleta, ljepota teksta bit će tu, razbarušena, ali postojana.
Dnevnik jednog nomada
- V.B.Z. 03/2017.
- 280 str., meki uvez
- ISBN 9789533048994
'Dnevnik jednog nomada' istovremeno je putopis, dnevnik čitanja i zbirka zapisa o svakodnevnoj borbi sa životom, koliko traumatičnoj toliko i lijepoj. Od godine 2011. do 2016., od Ljubljane, preko Osla do Zagreba i Brčkog čitamo dnevničke zapise o jednoj ljubavnoj priči i njenoj propasti. Bekim Sejranović ispisuje stranice o dva svijeta, i o sebi u njima i izvan njih, koje su jednako potresne, uznemirujuće i duhovite kao i najbolje stranice njegovih romana.