Hrvatski pisci na dobrom putu
Na posljednjoj sjednici Nacionalnog vijeća za znanost održanoj u prvom tjednu srpnja 2012. prihvaćena je inicijativa Hrvatskog društva pisaca da se prepozna novo polje unutar nacionalne akademske zajednice. Radi se o polju "književnost" koje ima i dvije pripadajuće mu grane: spisatelj i književni prevodilac. Prijedlog za prepoznavanje polja i grana sastavili su književnici Marinko Koščec i Nikola Petković.
Inicijativu HDP-a supotpisalo je i Društvo hrvatskih književnika jer pozitivno rješenje prijedloga za prepoznavanje polja «književnost» imat će pozitivne učinke ne samo za članove obaju društava, nego i za one spisatelje koji ne pripadaju niti jednom društvu. Radi se dakle o pozitivnom primjeru prevladavanja partikularnih interesa i rada na općem dobru, što je dodatno osnaženo pridruživanjem projektu i Društva hrvatskih književnih prevodilaca, što je polučilo prepoznavanjem grane književni prevodilac.
Uspjehom inicijative i pisci su postali dijelom akademske zajednice, što im sada omogućava otvaranje studija stvaralačkog pisanja na fakultetima, a samim time piscima se otvaraju mogućnosti zaposlenja i rada na redovitim, specijalističkim, odsječnim, sveučilišnim studijima...
Pisci i prevoditelji prepoznati su, dakle, i kao umjetničko zvanje, ali i kao društveno-humanističko zvanje. Kategorizacija dva područna vijeća, za umjetnosti i znanost, omogućava širokom spektru autora i autorica da se kao predavači uključe u aktivan život hrvatske akademske zajednice: pjesnici, prozaici, putopisci, feljtonisti, esejisti, prevoditelji...
No, da li ovim dobrodošlim promjenama pisci prestaju biti "hobisti" tj. oni koji pišu u slobodno vrijeme a za život zarađuju na nekim drugim poslovima, nerijetko i ne previše vezanim uz pisanje? Ne treba gajiti takve iluzije, jer pred udrugama (preko)brojnih hrvatskih pisaca sada je možda i teži dio zadatka jer treba izbrusiti stroge kriterije prema kojima bi se i u Hrvatskoj stjecao svojevrsni ekvivalent (na razini doktorata) npr. MFA diplomi (Masters of Fine Arts) koja je udomaćena u zemljama koje imaju studije kreativnog pisanja.
U ovom trenutku čini se čak vjerojatnije da će lakše biti promijeniti status pisca u Hrvatskoj nego li potrebu za čitanjem i kupovanjem knjiga domaćih spisateljica i spisatelja (ali i ne samo njih!) bez čega je sve jedna velika iluzija iliti šarena laž. Pisci, nakladnici, knjižari... praktično svi koji čine tzv. lanac knjige moraju vrlo brzo sjesti zajedno za stol i dogovoriti se kako će primorati državu tj. resorna ministarstva da pod hitno (a ne kao da je sve vrijeme ovog svijeta pred njima, što je vječna boljetica svake administracije!) promijene kulturne i obrazovne strategije koje su uz ekonomsku krizu podjednako odgovorne za urušavanje baze čitatelja i kupaca knjiga.
A bez te baze zainteresiranih (ali i ekonomski tj. platežno sposobnih) ljubitelja knjige cjelokupni knjiški lanac nema niti mrvicu šanse za opstanak.