Leipziški poučak
Ove godine Hrvatska i njeni pisci nisu bili u službenom fokusu Sajma knjige u Leipzigu, a ako je suditi po inače vrlo slabašnom izvještavanju s istog od strane hrvatskih medija već nakon godinu dana nešto je pošlo po krivu. Čitajući nekoliko izvještaja s lica mjesta Branke Džebić u Vjesniku i Vanje Bjelić Pavlović na Booksa.hr teško da se moglo zaključiti da je Hrvatska ozbiljno zajahala na val interesa koji se za hrvatsku književnost i hrvatske autore pojavio na prošlogodišnjem Leipziškom sajmu.
Osobno, interes za praćenje ovogodišnjeg leipziškog sjama, pa makar i na daljinu, izgubio sam još tada kada sam pročitao kako je u Ministarstvu kulture protekla "5 do 12" prezentacija / najava ovogodišnjeg hrvatskog nastupa. Ne znam kako su se osjećali kolegice i kolege novinari koji su bili nazočili presici i mogli čuti kako su svi prošlogodišnji prijepori, svađe & podmetanja zapravo bili umišljaj novinarskog uma, jer nakon što se pozicija na selektorskoj klackalici zamijenila (gore-dolje) sve je odjednom postalo idilično i nisu se štedjele riječi pune razumijevanja, uvažavanja, pohvale i zahvale... Da se razumijemo, kamo sreće da su odnosi tako idilični i u zbilji, ali bojim se da je zbilja ipak ponešto drugačija.
Citirat ću malo Branku Džebić, njezin završni izvještaj iz Leipziga koji donosi Vjesnik.
"Hrvatska je na tom sajmu prošle godine zablistala kao zemlja partner, predstavljajući s velikom medijskom pozornošću četrdesetak autora, koji su u tih pet dana protutnjali svim njezinim popularnim tribinama i brojnim nastupima na sajmu i izvan njega, privlačeći neupućenu njemačku publiku koja je opsjedala naš štand, i za svako čitanje tražila karta više. Knjige su se bile počele, činilo se, sustavno prevoditi, a naš cilj je bio, bar se tada tako govorilo, ne zablistati na njemačkome književnom nebu, pa potom nestati zarobljeni našim unutarnjim razmiricama i krizama i nepostojanjem dijaloga između sustava i kreativnih pojedinaca koji imaju inozemne veze i znanje o tome kako se to jedna kultura predstavlja na velikim moćnim zapadnim nakladničkim tržištima.
Željeli smo ući u europsku kulturnu mrežu, da bismo postali dijelom jednoga dobro uhodanoga sustava koji unutar sebe izvrsno funkcionira. Dakako da se to ne može postići za samo godinu dana. No, nije tu riječ samo o piscima i knjigama, nego i o cjelokupnoj slici zemlje koja čeka na svoj ulazak u Europsku uniju.
Pa koliko je naš ovogodišnji nastup bio usmjeren tomu cilju i što je pokazao?
Ponajprije je pokazao da smo mala zemlja u kojoj je svaki kreativni pojedinac dragocjen i kojega se ne trebamo odricati. Nenad Popović, koji je selektorsku palicu preuzeo od Alide Bremer, zasigurno je dobar izbor, i što se tiče znanja i što se tiče dobrih nakladničkih kontakta u inozemstvu. No, je li trebalo posve otpisati prošlogodišnju izbornicu koja je prevela i sada dovela u Leipzig nekoliko afirmiranih hrvatskih pisaca poput Ede Popovića, Ivane Sajko, Velibora Čolića dr., i čije je nastupe njemačka publika sjajno prihvatila, ili je možda trebalo na dobrobit svih spojiti te dvije pokretačke energije i tom sinergijom polučiti još bolje uspjehe. Ovako su se pisci, podijeljeni na dva punkta, s nevjericom gledali, ne znajući je li im oportuno posjetiti susjedni tabor."
( čitav tekst B. Džebić možete pročitati ovdje )
Moram priznati da mi nije jasna logika kojom se za "operaciju Leipzig 1 & 2" u dvije godine potroši cca dva milijuna proračunskih kuna, a da se naši autori koji su na sajam stigli u zvaničnom i "alternativnom" paket aranžmanu u stranoj zemlji skoro pa osjećaju pripadnicima dva tabora, ili im netko, s koje god strane, takav osjećaj sugerira. Na žalost, iako vjerojatno Branka Džebić pomalo i karikira u svojem tekstu, situacija koju opisuje je sasvim prispodobiva našem poimanju zajedništva i stremljenja prema zajedničkom cilju.
Pa tek izložba hrvatske knjige - "naš štand - koji je prije podsjećao na jednu veliku knjižaru na čijim su policama bile nabacane najraznovrsnije knjige bez ikakva reda i kriterija poput onih Lane Biondić, Daniele Trbović, pa knjige o ayuvedi, priručnika kako ojačati samopouzdanje ili kako od bilja napraviti dobru rakiju…" - još je u Hininoj vijesti s famozne presice u Ministarstvu pisalo da se planira izložba knjiga tj. izbor iz produkcije najvećih hrvatskih nakladnika, a sudeći prema kratkoj anketi s nekoliko "malih" nakladnika to se zaista i dogodilo... Izgleda da njih nije nitko kontaktirao, tj. njihove knjige među kojima bi se našle i one kvalitetnije od spomenutih očito nisu bile otišle u Leipzig, pa me sada zanima da li je ipak riječ o rijetkim iznimkama ili pravilu podređivanja koncepta izložbe tzv. velikim igračima na hrvatskoj nakladničkoj sceni?
Vjerojatno je to prije zbog toga što se iz rada Zajednice nakladnika i knjižara zbog zdrastvenih problema povukao Srećko Lipovčan, osoba koja je i te kako dobro znala što znači izlagati hrvatsku kulturu & knjigu (koju i kako!) u inozemstvu, a nisam siguran mu je pronađena adekvatna zamjena.
Sve u svemu, ocjena je da je hrvatski nastup bio dobar, ali ne i previše ambiciozan. Mora da je ovogodišnji budžet od preko pola milijuna kuna s obzirom na viđeno jednostavno bio prevelik, i uspavao – ambiciju.