Lidija Dimkovska : Skrivena kamera

Lidija Dimkovska: Skrivena kamera

Skrivena kamera Dimkovska Lidija

Kad je Dürer bio mlad, tako ide priča, dakle kad je Dürer bio mlad i lijep kao ruža, neki mu je već zaboravljeni bavarski ili saski princ ponudio gostoprimstvo u svom dvorcu. Princ je bio veliki ljubitelj umjetnosti i mnogi su umjetnici kod njega ljetovali i zimovali stvarajući razna umjetnička djela u zamjenu za smještaj, hranu i družbu. Dürer , ta ruža sjevernjačke renesanse, umjetnik među umjetnicima, princ među prinčevima, pridružio se izabranom stvaralačkom društvu. No dok su njegova braća umjetnici čitave dane miješali boje, klesali kamen i tesali drvo, Dürer se posvećivao bančenju, zabavljajući se noću, spavajući danju. Tako su prošli dani, tjedni, ubrzo i mjeseci. Pa je naposljetku došlo i vrijeme da se princ pojavi u svom dvorcu, i provjeri što su sve lijepog umjetnici za njega stvorili. Svi oni pred svog dobročinitelja iznesoše stotinu čuda, podsmjehujući se među sobom zbog Dürera , koji svo ovo vrijeme niti platno nije uspio razvući.

I zbilja, Dürer istupi pred princa s praznim svitkom papira. A zatim ga raširi, i jednim lakim, brzim i sigurnim potezom pred očima okupljenih na papiru nacrta – savršenu kružnicu. Ne treba ni reći kakvo je oduševljenje ta kružnica izazvala kod princa. Umjetnici su je mjerili i premjeravali no odstupanja joj nisu mogli naći. A princ je zaboravio na sve biste i portrete stvorene njemu u čast i poput djeteta svima pokazivao tu savršenu, upravo duererovsku kružnicu, nastalu božanskom lakoćom, izbojem čistog talenta, kako već i priliči – bez ikakvog otpora, truda ili muke!

Stoljećima kasnije, u Evropi na početku XXI stoljeća, legenda o Düreru na košti kod južnonjemačkog princa, priča je o talentu i trudu, odnosno trudu bez talenta i talentu bez truda, ali i priča o umjetničkim kolonijama, nekadašnjim mecenama, i današnjim stipendijama. To je priča i o današnjim junacima umjetničkih kolonija i spisateljskih radionica. Koji su baš kao i Dürer nonšalantni, nezainteresirani. Cijeli u talentu, nikako u trudu, ponajmanje u muci. Koji dane provode u sukobu s autoritetima iz zaklada i fondacija. Dapače, u sukobu s idejom da se na ovakvom mjestu može pisati literatura, književnost za naručitelje i prema njihovim zahtjevima… A onda u maniri Dürera u jednom potezu napišu roman o svoj toj bjelosvjetskoj, konformističkoj besmislici.

I Lidija Dimkovska je naš junak bjelosvjetskih literarnih radionica, festivala poezije, i književnih stipendija. Zatičemo je u Beču. Kao mlada i istaknuta makedonska spisateljica ona je dobila stipendiju za boravak u bečkoj umjetničkoj radionici. Stipendija podrazumijeva sobu, 900 eura, i status artist in residance. Bečku adresu dijeli s pakistanskim pjevačem i albanskom fotografkinjom. Tako su ih predstavnici fondacije smjestili. Simbolika nije slučajna. Drugi je drugom – drugi. Makedonka je spojena s Albankom, a žene s muškim kršćanskim fundamentalistom. Domaćini očekuju da iz tog spoja izađe nešto umjetnosti – glazbene, fotografske i spisateljske – i, dakako, čitav jedan bolji svijet.

Tako i bi. Redoslijed kod tuširanja bio je slijedeći: prvo Pakistanac, pa Makedonka, pa Albanka. Dimkovska piše: „najprije muškarac, kakav god bio, zatim starija žena i na kraju ona najmlađa“. Nije to bilo sve što je bečka stipendija iznjedrila. Pakistanac je snimio CD i spetljao se s Albankom, Albanka je fotografirala uzduž čitavog grada, a Makedonka je pisala. Pisala je ono što ne želi pisati, ono što od nje očekuju njeni mecene: o Titu, i kako je na dan njegove smrti imala zubobolju, ali je zubarica smatrala sramotom žaliti se u takvom času na nešto tako beznačajno. Pisala je o životu u vrijeme socijalizma, o komunizmu, totalitarizmu. Ali sve, rekli smo, ne htijući, nevoljko. A pisala je o onome izvan Beča. O velikom svijetu, literarnih festivala i stipendija. O životu u Bukureštu, Taipeju, Americi, Stockholmu…

Zanimljiv je to uvid u stipendistički nomadizam suvremenih pisaca i umjetnika mlađe generacije. „Skrivena kamera“ donosi nam tekst tog literarnog turizma. I donosi nam njegovu zemljopisnu kartu. Donosi nam priču o Düreru i ispunjavanju očekivanja mecena. I donosi nam priču o dvorcu, pa još jednom, pa još jednom. Nekada su pisci kad bi poželjeli vidjeti svijet odlazili u ratove. Ili vozili taksi. Današnja književnička putnička agencija je stipendija za literarnu radionicu. Nema u tome osude. I takav kakav je, svijet je – svijet. Uostalom savršeni krug je svugdje savršeni krug; jučer ili danas, u dvorcu ili izvan njega.

Pišući o svom Beču Dimkovska na kraju zaključuje: „Je li to bio dom ili samo simulakrum doma? Jesu li sve ove godine „stranstvovanja“ i godine nomadizma bile godine simulakruma života? Jesu li jezici koji su… okruživali Lilu jezici-simulakrumi onog jedinog, materinjeg? Je li jastvo razbacano po zemljama svijeta simulakrum zauvijek izgubljenog jastva?“ Kako se množe zemlje tako se množe i simulakrumi. „Simulakrumi očiju, simulakrumi četki za kosu, simulakrumi kruha, simulakrumi sirupa za razrjeđivanje… Knjige-simulakrumi, prijatelji-simulakrumi...“

Za Lidiju Dimkovsku odgovor je upravo u tome. U „Skrivenoj kameri“ savršeni krug je savršeni simulakrum. Pobjednik literarnih radionica je onaj tko ispiše simulakrum „stranstvovanja“. A smisao života u dvorcu, i dvorcima, te smisao literature iz dvorca, o dvorcu, lov je na simulakrume, one male, svakodnevne, i onaj veliki, opći… Korisna knjiga za mapiranje svijeta umjetničkih stipendija.
 

Lidija Dimkovska

Skrivena kamera

• V.B.Z. 05/2017.
• 240 str., meki uvez
• ISBN 9789533049038

Nije slučajno da se u Beču susreću upravo Makedonka i Albanka; izbor nacionalnosti autorici je poslužio da zadre u kompleksne makedonsko-albanske odnose u svjetlu stvarnih sukoba u Makedoniji s početka 21. stoljeća. Autorica daje do znanja da prijateljstvo Albanke i Makedonke, baš kao i dirljiva i tragična albansko-pakistanska ljubavna veza nadilaze sve nacionalističke teorije, stereotipe i klišeje.