Luka Pejić : Historija klasičnog anarhizma u Hrvatskoj
Historija klasičnog anarhizma u Hrvatskoj
Nedavno objavljena studija mladoga osječkog povjesničara Luke Pejića "Historija klasičnog anarhizma u Hrvatskoj: fragmenti subverzije" prvi je ozbiljni historiografski zahvat u složenu problematiku hrvatskog anarhizma. Naslovni fragmenti sugeriraju da je teško moguće cjelovito historiografsko obuhvaćanje povijesnih manifestacija anarhizma na hrvatskom prostoru, već i zbog toga što nije riječ samo o konkretnim povijesnim zbivanjima nego i o traganju za idejama, pa i njihovima tragovima, uz dodatno otežano historiografsko proučavanje svakog pokreta koji se borio protiv vlasti, kako autor obzirno podsjeća.
Pejić se u to istraživanje uputio kontekstualizirajući ga dvama koncentričnim krugovima: autoreferencijalnim promišljanjem o historiografskoj metodologiji prikladnoj za historiju ideja te pretpostavkom o uronjenosti anarhističkih ideja i djelovanja na ovim prostorima u europsku duhovnu i povijesnu klimu razdoblja 19. i početka 20. stoljeća. Klasični anarhizam u Hrvatskoj refleks je zamaha anarhističkih ideja, koncepata i djelovanja u širem europskom prostoru, uz više ili manje reflektirane anarhističke teorijske i filozofske dvojbe i dihotomije – promišljanje o nasilju i/ili pacifizmu, o organizacijama i/ili spontanom djelovanju, o kolektivizmu i/ili individualizmu.
Suprotno dojmu o oskudnoj građi i slaboj zastupljenosti u povijesnim izvorima, hrvatski je anarhizam kompleksna tema. Naime, premda se i u predgovoru Branimira Jankovića i u autorovim uvodnim napomenama primjerno navode dva-tri imena (Miloš Krpan, Stjepan Fabijanović) koja nerijetko figuriraju kao povijesne sinegdohe hrvatskog anarhizma, tvoreći svojevrsnu romantiziranu predodžbu o usamljenim anarhistima i progonjenim autsajderima, posao koji je autor poduzeo pokazuje da anarhizam nikako nisu samo imena, nego da njegove manifestacije tvore vrlo široko polje djelovanja, pisanja, agitiranja, promišljanja i sukobljavanja. Istraživanje toga polja – proučavanje impresivnog korpusa publicistike i dnevne periodike, iščitavanje arhivskih dokumenata, korespondencije i zapisa anarhista i drugih vrlo raznolikih izvora – dalo je uistinu zanimljive rezultate: od povijesti anarhizma kao (i) povijesti presuda o mentalnim bolestima preko pronalaženja primjera umjetničkih transponiranja slobodarskih ideja kod hrvatskih pisaca i likovnjaka pa do relativno jasno ocrtanih obrisa slike hrvatskoga anarhizma kao povijesno dominantno muškog pokreta.
Korpus klasičnog anarhizma, kako tumači Luka Pejić, uspostavlja se u referentnome polju političkih, filozofskih i revolucionarnih praksi tijekom stotinu godina, od 1840. kada se Pierre-Joseph Proudhon u knjizi "Što je vlasništvo?" kategorički samodeklarirao kao anarhist, pa do 1939., godine završetka Španjolskog građanskog rata. U tom se razdoblju artikuliraju ključne ideje filozofije anarhizma čiji je cilj, kako to propedeutički objašnjava autor, korjenita izmjena društvenih struktura i zamjena autoritarne države nekom vrstom nepolitičkih udruživanja slobodnih pojedinaca, odnosno, u različitim promišljanjima anarhističke misli, djelovanje usmjereno na odbacivanje svih oblika dominacije. U istome razdoblju političko se protu-sistemsko djelovanje artikulira i u marksističkim teorijama, a te se dvije filozofije djelomice podudaraju, ali i sukobljavaju, te se u konačnici oštro razilaze tijekom drugoga desetljeća 20. stoljeća.
Obje se ideje već od početaka prelijevaju u hrvatski prostor, i to ponajprije, kako pokazuje Pejić, unutar povijesno relativno dobro dokumentiranog i istraženog radničkog pokreta. Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj može se pratiti od 1860-ih godina u Osijeku, 1870-ih u Zagrebu i 1880-ih na području Dalmacije, a ta je borba uključivala, kako autor pokazuje, i poneka anarhistička promišljanja, povezana ponajviše s distribucijom anarhističkih tiskovina. U posljednjem desetljeću 19. stoljeća, primjerice, zabilježena je pojačana pozornost osječkih vlasti prema mogućim anarhističkim gibanjima, djelomice i zbog talijanskih i drugih radnika-migranata koji stižu na osječko područje u potrazi za poslom, ali i zbog odjeka političkih atentata koje čine pojedini zastupnici propagande djelom u Europi. Ta je pojačana pozornost ponekad rezultirala i neuspjesima, pa i apsurdnima, poput, primjerice, debakla u Sisku 1901., kada, slijedom prijave za moguće anarhističko okupljanje, redarstvenici umjesto toga nalaze okupljene prizivače duhova.
Pejić zaista akribično predstavlja povijesne uporabe pojmova anarhizam i anarhija na hrvatskom prostoru odnosno u periodici, te je tako zanimljivo spomenuti tekst muzikologa Franje Ksavera Kuhača iz 1898. u kojem umjetničku anarhiju/bezvlašće suprotstavlja „patriotičkim kriepostima u hrvatskom narodu“ i vrlo oštro osuđuje, dok pak s druge strane samo nekoliko godina poslije (1902.), povodom anarhističkih atentata i pokušaja atentata na europske monarh/inj/e, osječka Narodna obrana objavljuje opsežan, upućen i prilično pozitivno intoniran članak o anarhizmu kao utopističkome, ali inicijalno humanom promišljanju o mogućim modusima samo-organizacije i života bez državne vlasti.
Pejićeve se ambicije kreću između historiografskog afirmiranja teme koju bismo mogli percipirati kao marginalnu u kontekstu hrvatskoga pisanja prošlosti s jedne i ispisivanja povijesti slobode s druge strane, s uvažavanjem historiografski skliske pozicije u kojoj je prošlost uvijek podatna interpretaciji onoga tko od nje stvara priču.
Prvi se pak put u Hrvatskoj anarhizmu sudi 1884., kada su u Zagrebu pred sud izdvedeni postolar Franjo Srnec i krojač Wolfgang Hiža, obojica Nijemci, koji su tijekom prethodne godine po Zagrebu distribuirali letke i pozivali na revoluciju, organizirali radničke kružoke i čitali i dijelili anarhističku literaturu, uključujući i časopis Freiheit Johanna Mosta, zastupnika koncepta propagande djelom. Srnec i Hiža osuđeni su na nekoliko godina teške robije, a u zagrebačkoj su periodici predstavljeni s razmjernim simpatijama zbog svojih ideala, usprkos teškim optužbama koje su im stavljane na teret. Pejić dalje zasebno istražuje anarhističke tragove u pojedinim hrvatskih regijama s obzirom na različite moduse djelovanja, ali i izvore – geografske i filozofske – odakle anarhisti preuzimaju ideje i materijale. Dalmatinski i istarski aktivisti, neki od njih i anarhisti, ideje i propagandni materijal preuzimaju, dakako, iz Italije, ali i Češke, dok je kontinentalna Hrvatska okrenuta zapadnoj Europi i Mađarskoj.
Jedino žensko ime koje se u knjizi spominje kao povezano s aktivizmom, radničkim organiziranjem i komunističkim djelovanjem, ali ne nužno i anarhističkim, ime je Labinjanke Giuseppine Martinuzzi, učiteljice, spisateljice i revolucionarke koja je djelovala na prijelomu stoljeća. Rođena u Labinu 1844., uz učiteljsko djelovanje sudjelovala je i u radničkome pokretu i pisala poeziju i publicističke aktivističke tekstove, a njezino ime danas nosi jedna pulska osnovna škola. Dalmatinski anarhizam, usto, svoju je originalnu artikulaciju dobio i u sportskome kontekstu, kada se 1912. nogometni klub organiziran u Splitu registrira pod imenom Anarh, pod kojim, usprkos povremenim zabranama, djeluje do 1919. kada nakon još jedne zabrane mijenja ime, ali, navodno, ne i ćud.
Nadalje, prije prijeloma stoljeća ponešto je utjecaja na razvoj anarhističkih promišljanja i djelovanja imala i Pariška komuna 1871., čiji su se negativni odjeci u hrvatskom dnevnom tisku kreatali u okviru izrazite osude anarhizma, no čije pozitivne odjeke Pejić iščitava u ponekim javnim glasovima koji iskazuju razmjernu ili pak očitu simpatiju prema komunarima, ili pak u kontekstu peštanskoga suđenja za veleizdaju aktivistima koji su sudjelovali u revoluciji, a među njima i nekim Osječanima koji su pokrenuli štrajk solidarnosti s komunom. Knjiga ne zaobilazi ni propagandu djelom ili, kako to Pejić u oslonu na povjesničara anarhizma Aleksandra Skirdu naziva, „divljačku elokvenciju dinamita“, koja se u Hrvatskoj čuje u odjecima, pa i ozbiljnijim novinskim analizama anarhističkih atentata i atentatora, a ne toliko u izvedbama, osim usamljenog slučaja šibenskog radnika Nikole Njeguša Vavraka koji je u listopadu 1911. u bečkom Carevinskom vijeću pucao na ministra pravde Hochenburgera i ranio ga. Pejić spominje i pokušaje povezivanja neuspješnog atentata na bana Cuvaja 1912. s anarhizmom, no odbacuje te teze.
U istraživanom razdoblju, međutim, središnje mjesto u artikulaciji i zastupanju ideja anarhizma pripada dvama već spomenutim aktivistima: slavonskom učitelju Milošu Krpanu i jedinome Hrvatu kojega spominje utjecajni povjesničar anarhizma Max Nettlau, pekaru Stjepanu Fabijanoviću koji je početkom 20. stoljeća emigrirao u Ameriku i ondje ostao do kraja života, dopisujući se i održavajući kontakt s brojnim utjecajnim anarhist/kinja/ma, uključujući i Emmu Goldman. Miloša Krpana autor ocjenjuje kao prvoga socijalista s ovih područja koji je prihvatio anarhizam kao artikuliranu političku poziciju, pri čemu se ponajviše aktivirao unutar radničkoga pokreta u Slavoniji, o čemu je ostavio i brojne tekstove, objavljene prije nekoliko godina (2010.) u izdanju DAF-a.
Zanimljivo je svakako spomenuti njegovo polu-uspješno nastojanje da u Duboviku pored Slavonskoga Broda organizira anarhističku komunu u koju uspijeva privući i nekoliko Nijemaca i Švicaraca, koji ondje ostaju sve do kraja Drugog svjetskog rata. No još nam se zanimljivijim i izrazito simboličnim čini podatak o Krpanovom višekratnom zatvaranju u umobolnicu u Stenjevcu zbog uporne borbe protiv opresije sustava i za poboljšanje položaja radnika. Dijagnoza mentalne bolesti za aktivizam u radničkoj borbi i propagandu anarhističkih ideja izravna je, gotovo banalno simbolička diskurzivna figura odnosa sustava prema anarhizmu.
Posebno poglavlje u povijesti anarhizma svakako predstavlja razdoblje i angažman anarhista tijekom španjolskoga građanskog rata. U ratu je sudjelovalo oko 1700 boraca iz Jugoslavije, ali je vrlo mali broj onih koji se određuju kao anarhisti, kako navodi Pejić, sugerirajući da pravo istraživanje toga dijela hrvatske anarhističke povijesti tek predstoji.
U završnome poglavlju autor donosi kratak pregled hrvatskih umjetničkih praksi koje se – makar i prividno, figurativno ili deklarativno, kao u slučaju Janka Polića Kamova – oslanjaju na filozofske pretpostavke ili zavodljive javne stereotipe o anarhizmu. Ovdje je svakako nezaobilazan Matoš, o čijem Alfredu Kamenskom čitaju sve srednjoškolke i srednjoškolci u Hrvatskoj, a koji u svojem mahnitom lutanju Europom s kraja 19. stoljeća svjedoči strijeljanju garotiranih anarhista u Španiji, a potom živi s anarhistom Majevskim koji zajedno s djetetom pogiba od vlastitog dinamita u Bruxellesu kao tragična žrtva njegove „divljačke elokvencije“. Matoševi su dodiri s anarhizmom prilično intenzivni, uključujući i objavljivanje u anarhističkim tiskovinama, a njegova se simpatija prema anarhizmu iščitava iz brojnih iskaza, što javnih u hrvatskim ili inozemnim publikacijama, što u privatnim pismima u kojima sam sebe naziva „intelektualnim anarhistom“.
Osim Matoša, afirmativne tekstove o umjetničkoj anarhiji, ako već ne i o anarhizmu, piše i Antun Branko Šimić, a najčešće se u kontekstu književnika-anarhista spominje Janko Polić Kamov, za kojega, međutim, njegov suvremenik i prijatelj Vladimir Čerina tvrdi da filozofsku i teorijsku doktrinu anarhizma uopće nije poznavao. Intuitivno odbacujući odnose dominacije i ideju o autoritetu, životnom, političkom i književnom, Kamov je književni diskurs isprva oblikovao u psovačkoj radikalnosti, pokazujući anarhistički instinkt i u shvaćanju funkcionalnosti književnosti i u odnosu prema književnoj povijesti. O Krležinom poznavanju i odnosu prema anarhizmu u posljednje se vrijeme povremeno progovara iz znanstvenog (Suzana Marjanić) i umjetničkog očišta (Ivan Glišić, Danijel Radočaj), a Pejić naglašava njegove veze s anarhizmom u podupiranju ideja anarhoindividualista Maxa Stirnera i u njegovim vlastitim iskazima o simpatijama prema ruskome anarhizmu koji ga je, kako sam tvrdi, zanimao više od Lenjina. Ovo poglavlje završava navođenjem još tri imena iz poslijeratne Jugoslavije (Mladen Stilinović, Sven Stilinović i Toma Bebić) kao svojevrsnim refleksom politike utišavanja subverzivnih glasova u tome razdoblju, u kojem se anarhističke ideje u umjetnosti (i izvan nje) afirmiraju tek sporadično.
Na tragu uvodnog autoreferencijalnog i autoreferentnog promišljanja o suodnosu zbilje, prošlosti i pisanja o njoj i o historiji kao diskurzivnom uspostavljanju uvijek ideološkoga znanja o prošlosti, Pejićeve se ambicije kreću između historiografskog afirmiranja teme koju bismo mogli percipirati kao marginalnu u kontekstu hrvatskoga pisanja prošlosti s jedne i ispisivanja povijesti slobode s druge strane, s uvažavanjem historiografski skliske pozicije u kojoj je prošlost uvijek podatna interpretaciji onoga tko od nje stvara priču. U tome smislu fragmenti subverzije, unatoč naslovu, nisu fragmentarni: ova je studija zaokružena, upućena, historiografski obzirna, kontekstualizirana i istraživački temeljita.
Historija klasičnog anarhizma u Hrvatskoj : Fragmenti subverzije
- DAF 10/2016.
- 224 str., meki uvez
- ISBN 9789536956340
Knjiga 'Historija klasičnog anarhizma u Hrvatskoj' Luke Pejića prvi je ozbiljni historiografski zahvat u složenu problematiku hrvatskog anarhizma. Pejić se u to istraživanje uputio kontekstualizirajući ga dvama koncentričnim krugovima: autoreferencijalnim promišljanjem o historiografskoj metodologiji prikladnoj za historiju ideja te pretpostavkom o uronjenosti anarhističkih ideja i djelovanja na ovim prostorima u europsku duhovnu i povijesnu klimu razdoblja 19. i početka 20. stoljeća.