Pogled u bolju budućnost : Davor Mandić
Iako Davora Mandića više poznajemo kao novinara koji u riječkom «Novom listu» prati zbivanja na kulturnoj (pretežito književnoj) sceni, uskoro će se predstaviti i kao autor knjige «Mostovi» koja izlazi u drugom kolu biblioteke časopisa "Poezija", u respektabilnom društvu autora čije će nove knjige biti objavljene u istom kolu: Ivana Rogića Nehajeva, Gordane Benić, Sanje Lovrenčić, Branimira Bošnjaka i Branka Maleša.
O svojoj budućoj (skoroj?) knjizi Davor Mandić nam je otkrio nekoliko detalja:
"U slučaju moje knjige koja uskoro izlazi u izdanju Hrvatskog društva pisaca, radi se o zbirci pjesama pod radnim (a vjerojatno i konačnim) naslovom 'Mostovi'. Knjiga bi trebala biti objavljena u drugom kolu biblioteke časopisa 'Poezije'. Prvo kolo pokazalo se vrlo dobro, da ne kažem odlično, a same knjige izgledaju fenomenalno. U drugom kolu kontekst je još žešći jer bi moja knjiga trebala izaći u respektabilnom društvu koje čine: Rogić Nehajev, Gordana Benić, Sanja Lovrenčić, Branimir Bošnjak i Branko Maleš.
Naravno da će se sad svi pitati 'pa ko je sad ovaj Mandić', ali eto, Jahić me uvalio pa nek plivam. 'Mostovi' su mi inače bolna točka već dulje vrijeme. Ma nikako da ih se riješim. Pjesme su nastajale nekoliko godina, a uobličio sam ih u zbirku prije dvije, dakle stara je to stvar i dosta je rijeka ispod njih proteklo. Ali znate kako to ide, pjesme ti ne daju mira dok ih ne ukoričiš, pa im se vraćaš, prepravljaš, koncipiraš i kontekstualiziraš i na kraju upadneš u neko vrzino kolo u kojem bi samo izbacivao pjesme i kratio zbirku, jer ti nekako niš' više ne valja. Onda to ipak daš nekom i ako je sreće taj ti netko kaže da batališ sve i posvetiš se okopavanju vrta ili partijanju. A ako nije onda te uvali s pričom, 'super ti je to, ajmo objavit!'
Eto, na kraju objavljujem, pa konačno više neću imati izlike za nerad na novim stvarima. Inače, ove pjesme nisu baš ono, pjesme, kao što ni ja nisam baš ono, pjesnik, više su to neki sitni (ili krupni, ovisno o kontekstu, punim džepovima ili količini banalnosti koju pripuštam u svoj epikontinentalni pojas) problemi koje mi je teško izraziti jezikom kao komunikacijskom činjenicom pa se s njima igram, asociram, utapam u jeziku i, ako upali, odem na mjesto na kojem konačno netko drugi vodi, a ja samo gledam, komentiram i pravim se pametan."