Pošto daš? Daj što daš

Ako se ne varamo, narodna mudrost kaže "ako ne cijeniš drugog nećeš znati cijeniti ni sebe", no ona bi se mogla i obrnuti u "ako ne cijeniš sebe neće te znati cijeniti ni drugi". E sad, kako protumačiti prilog u novom broju tjednika "Globus" u kojem desetak hrvatskih spisateljica i spisatelja odgovara na pitanje: "Uoči totalnih rasprodaja knjiga koje se nude po 50 lipa na koju bi najnižu cijenu pristali a da nije uvredljiva"?

Kako ne bi naštetili prodaji "Globusa", izdvojili smo samo one odgovore koji su nam se učinili posebno zanimljivi:

"Besplatno mi je manje uvredljivo nego prodaja knjiga za 50 lipa, čak zbog simboličke poruke" (Nikola Petković), "Godinama nismo dobivali nikakav honorar, pa mi je svejedno pošto mi se prodaju knjige" (Sibila Petlevski), "Knjiga bi trebala biti što jeftinija, ali valja znati i to da ljudi knjige za jednu kunu NE ČITAJU" (Ludwig Bauer), "Uvijek mi je drago kad se cijene mojih naslova prepolove jer je sve iznad toga ionako preskupo" (Gordan Nuhanović), "Kada pisac da knjigu izdavaču, izašao je na tržište i za knjigu vrijede tržišni zakoni" (Pavao Pavličić), "Psihološka je granica, a da to ne bude uvreda knjizi i autoru, nešto između 20 i 30 kuna" (Zoran Ferić).

Pa se tako i kretao raspon cijena na koje bi anketirani pisci pristali, od 0,00 kn preko 0,10 kn, 0,50 kn, 1 kune, 20 kn... pa sve do "ne-pristanka" tj. do pune cijene (Renato Baretić) po kojoj je knjiga i objavljena.

Ono što u cijeloj ovoj priči brine jest to da se proporcionalno ne mali broj anketiranih autora uopće previše ne brine kakva se  zapravo šalje poruka kupcima koji njihovu knjigu kupuju po cijeni koja je njima kao autorima prihvatljiva, pa su tako, vidi vraga, i sami predlagali  0,1 kn / 0,50 kn / 1 kn / 6,5 kn itd., a još si manje postavljaju pitanje zašto je tu njihovu knjigu nakladnik uopće objavio?

Razgovori, u kojima bi nakladnici i autori (tj. njihova udruženja koja vjerojatno i postoje iz razloga da predstavljaju interese svojih članova) jedni drugima obostrano predočili sadašnju besperspektivnost bavljenja knjigom u Hrvatskoj (i iz pozicije većine autora i iz pozicije većine nakladnika) nikako da se dogode, unatoč medijski eksponiranim novim inicijativama ili "obećavajućim" promjenama na čelu udruga, pa se na taj način ne događa niti njihov zajednički pritisak prema tzv. institucijama sistema, od vlade pa na niže.

Drugim riječima, na relaciji pisci-nakladnici i dalje je "ista meta isto odstojanje", međusobnog pametnog dijaloga niti za lijek, negdje između izgubila se knjiga, a što je najgore u tom kaosu nerazumijevanja sve se više gubi i publika, i sve se svodi na onu "tresla se brda, rodio se miš".

I svi nekako sve više pogledavaju prema Ministarstvu kulture koje bi valjda uskoro trebalo otvoriti i kakvu pučku kuhinju.