Slavko Jendričko : Ponekad sam mlinski kamen što melje samog sebe

Slavko Jendričko (rođen 1947. u Komarevu) jedan je od produktivnijih hrvatskih pjesnika, čiji opus broji trinaest pjesničkih zbirki i jednu knjigu političkih eseja. Dobitnik je Nagrade Grada Siska za doprinos unapređenju kulturnog identiteta Grada (2000.) i Plakete sv. Kvirina za ukupan doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji (2006.).

Osim kao pjesnik, Jendričko se istaknuo i kao urednik časopisa ‘Riječi’, kojega poznavatelji hrvatske književne scene smatraju jednim od najkvalitetnijih izdanaka literarne periodike u nas. Sa Slavkom Jendričkom razgovarali smo o njegovom pisanju, literarnim uzorima, internetu, njegovom uređivačkom radu, hrvatskim književnim časopisima te o sisačkoj književnoj sceni.

Božidar Alajbegović : Iščitavajući vašu zadnju zbirku pjesama 'U kući malih pustinja' zamijetio sam priličnu zastupljenost socijalnih i erotskih komponenti, kao i brojnost motiva nasilja i droge – u kolikoj mjeri u vašem slučaju svakodnevna stvarnost predstavlja otponac pisanju? Koji su zapravo izvori vašeg stvaranja?

Slavko Jendričko : Svakodnevna stvarnost u mojem novijem pjesništvu predstavlja bitan otponac mom pisanju. Zapravo je riječ o metaforiziranoj stvarnosti , stvarnosna ikonografija samo inicira i potiče jezik u stvaranju vlastite stvarnosti. Glavni izvori stvaranja su ovisnost o govorenju o svemu što nas melje u ovoj dolini suza, a ponekad sam i ja, odnosno moja narav, mlinski kamen što melje samog sebe.

Biste li se složili s ocjenom da su razočaranje i pesimizam osnovne odrednice te zbirke?

Djelomično. Naime, oslobođajući jezikom razočaranje i pesimizam ujedno stvaram novu snagu i vedrinu.

Koji su autori najviše utjecali na vašu poetiku (pojedini kritičari ističu npr. Josipa Severa kao jednog od vašeg uzora)?

Najkraće rečeno: A. B. Šimić, Miljković i Mihalić (ova dvojica samo na početku pisanja), Mallarme, nadrealisti i futuristi. S ovim posljednjima upoznao me je Sever iz prve ruke nakon što bi preveo njihove stihove, to je doista bila velika privilegija. Sever je prvenstveno raspirio u meni prisutnu žeravicu svojom fatalističkom opčinjenošću poezijom.  O kritici ne bih niti riječi, neka me svatko čita kako osjeća i zna.

Pripremate li novu zbirku? Opišite je ukratko.

Moju novu knjigu, "Pacifička kiša nad Kupom", upravo sam ovih dana mejlao Čegecu. Možda bi bilo bolje da njega kao urednika i izdavača priupitate o čemu opet govori taj povremeno "šiznuti Jendričko" (citat iz jedne pjesme).

1995. godine ste objavili knjigu političkih eseja 'Novčić za Harona'. Pišete li i dalje  tekstove te vrste?

Ne! I nikad ne bih više, to sam pisao da ne poludim pod granatama. Uostalom, dovoljno sam mirnodopski lud.

Za razliku od mnogih pisaca-vaših vršnjaka, vi često svoje nove pjesme objavljujete na internetskim portalima i u virtualnim časopisima. Kakav je vaš stav spram interneta i novih tehnologija?

Najjednostavnije rečeno, svoje pjesme besplatno plasiram na internetsko tržište, pa tko može u njima uživati neka uživa, valjda i pišemo zbog toga da ozarimo tamo negdje u "svemiru" ljude  naoko slabe poput nas, a jaki i moćni imaju neka bolja tržišta za svoje potrebe.    

Urednik ste časopisa "Riječi" kojega mnogi, uz "Novu Istru" i "Europski glasnik", smatraju najkvalitetnijim domaćim književnim časopisom. Kakva je uređivačka koncepcija "Riječi"?

Ne bih gnjavio s koncepcijom, samo bih rekao da mi poštanski sandučić (inbox) ne diktira koncepciju časopisa. Ja za svaki broj nakon te osmišljene koncepcije vučem za rukave izabrane autore dok ne napišu traženo, moram im ovom prilikom poslati zahvalu zbog gnjavaže, naime, užasan poput djeteta, vrištim dok ne dobijem traženo. Hajmo to malo matematički pojasniti: preko 90 % priloga naručujem, a sve s ciljem da napravim što bolji broj koji je milimetar bolji od prethodnog. K vragu, ta moja prokleta ambicioznost.

Nedavno je izašao novi broj "Riječi". Predstavite ga ukratko.

Prije svega mnogo poezije i tekstova o poeziji, uz novu rusku prozu u Temi broja, naravno ima i domaće proze, a tu je  i neizbježni Žarko Paić, ovom prilikom i s poezijom i s esejom; obvezno ga pročitati barem zbog Vašeg prvog pitanja, pa se onda zapitati što je to uistinu stvarnost.

Što će sadržavati naredni broj?

Dopustite da ne odgovorim na ovo pitanje, uglavnom kuham novi broj na visokoj temperaturi.

Koji su izvori financiranja "Riječi"? U kolikoj mjeri prodaja "Riječi" pokriva troškove realizacije tog časopisa? Kolika je naklada i koliko se primjeraka proda?

"Riječi" finaciraju Ministarstvo kulture, Grad Sisak i, simbolički, Sisačko-moslavačka županija. Gotovo nikako, "Riječi" nisu iznimka među časopisima. Naklada je 500 primjeraka, a kako da se puno proda kada knjižari drže časopise u mračnim kutcima svojih skladišta, no, važno da časopis nemilice šaljemo velikoj skupini zainteresiranih čitatelja.

Jesu li književni časopisi izgubili na značaju nakon pojave interneta i blogova? Koja je ustvari njihova funkcija? Neki naime smatraju da se časopisima tek zadovoljava forma i da njihovim financiranjem vlast samo fingira brigu za književnost i održava privid živosti književne scene.

Nisu! Preciznije: nisu dok održavaju kakvu takvu živopisnost književnosti. Nemam blog, ali relativno često objavljujem na internetskim časopisima, no to je pristajanje na oblačenje dječjih hlačica. Na ovim našim prostorima još nije iznjedrio internetski časopis koji bi mogao konkurirati nekolicini najboljih "papirnatih" časopisa, to je uglavnom zbog načina financiranja, a i nedostatka entuzijazma onih koji su kvalificirani da rade kvalitetan virtualni časopis.  Zaključno: no vrijeme će odraditi svoju misiju.

Jeste li zadovoljni sistemom financiranja časopisa i da li bi se ta sredstva mogla drukčije, a možda i racionalnije raspodijeliti?

E, ovo pitanje otvara mogućnost da upoznate žestokog Jendrička, evo kratko i jasno: Sredstva za časopise ne dodjeljuju se po valjanim kriterijima, više ga dobiju mrtvaci nego živi! Međutim, nikada ne kukam, pa ovo pitanje zatvaram usklikom: ŽIVJELA NEKROFILIJA. Nimalo cinično, oduvijek je tako bilo, ne bih sada citirao Krležu.

Kakvom biste ocijenili politiku prema knjizi trenutne nomenklature u Ministarstvu kulture?

Razdiobom mrvica vrapcima, kruščić dobije i poneki orao, no, nije baš razvidno tko je  zapravo vrabac a tko orao,  morate dobro primaknuti oči ekranu kada čitate stranicu Ministarstva kulture. Srećom da je predsjednik Vijeća Tonko Maroević inače bi bilo i puno gore.

Jedan ste od pokretača "Kvirinovih poetskih susreta". O kakvoj se manifestaciji radi, koji je termin ovogodišnjeg održavanja i kakav je program?

Riječ je o pjesničkoj manifestaciji. Dodjeljuju se dvije nagrade, za ukupan prinos suvremenoj hrvatskoj poeziji i nagrada za najbolju knjigu godine autorima do 35 godina. Trudimo se da se razlikujemo od sličnih manifestacija tako da Kvirinovi susreti traju cijelu godinu. Kako? Evo odgovora: Prvog dana Susreta dodjeljuju se nagrade uz stručno obrazloženje kritičara, drugog dana slijedi mini znanstveni skup o glavnom laureatu. No, ni tada nije kraj. O poeziji jednog i o drugo laureata objavljuju se eseji o njihovoj poeziji u zadnjem broju 'Riječi' tekuće i u broju koji se pojavljuje uoči novih Susreta.  Malo se pije, vrlo radni susreti, valjda i zbog toga što sam ja više ne pijem.

Ovom prilikom moram se na sav glas zahvaliti uredništvu "Zareza" koji je zapravo otvarao Kvirinove poetske susrete objavljujući u broju uoči Susreta kritička i esejistička obrazloženja članova žirija.

Vjerojatno pratite lokalnu sisačku književnu scenu – možete li istaknuti neka najznačajnija imena.

Mogu, mogu, no svi su otperjali iz Siska, ja valjda u Sisku odrađujem neku fatumsku kaznu.

A koja je uloga književnosti danas?

Kao i jučer i prije nekoliko stoljeća, samo se mijenja njen položaj, od tržišnog do recepcijskog, jer čitanje knjiga zabavlja ili obavlja psihoterapiju, sladokusci i znalci pak u knjizi vide puno više, zato mnogi od nas i pišu.