Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Vijest • Piše: N.B. - MV • 28.12.2009.

Umro pjesnik i dramski pisac Radovan Ivšić

Pjesnik i dramski pisac Radovan Ivšić umro je 25. prosinca 2009. u Parizu u 88. godini života, doznaje se od književnice Annie Le Brun, udovice autora legendarne poeme "Narcis" i drame "Kralj Gordogan".

Budući da su djela tog pjesnika, dramatika, prevoditelja, esejista i nadrealista, rođenog 1921. u Zagrebu, zabranjivana tijekom Drugoga svjetskog rata i nakon njega, 1954. godine, na poziv Andrea Bretona, odlazi u Pariz, gdje sudjeluje u svim manifestacijama nadrealističkog pokreta.

Prevodeći mnoga klasična i suvremena djela francuske literature na hrvatski jezik Ivšić je postao jednom od najvažnijih spona hrvatske i francuske kulture. Od samog dolaska u Pariz ravnopravno je sudjelovao u nadrealističkom pokretu, privatno i profesionalno surađujući s Peretom, Bretonom, Miroom, Benoitom.

Ivšićeva djela, od "Dahe" (1941.), "Kralja Gordogana" (1943.), "Kapetana Olivera" (1944.) i "Vodnika pobjednika" (1944.) do drama "Akvarij" (1956.) te "Aiaxaia ili Moći reći" (1980.), uklanjala su sva ideološka rješenja, stoji u njegovoj biografiji na stranicama "Matice hrvatske", koja mu je objavljivala knjige.

Nakon dvadeset godina prešućivanja, u Zagrebu mu se 1974. objavljuje izbor starih pjesama "Crno", nakon toga i zbirka članaka i intervjua "U nepovrat" (1990.) te knjiga drama "Teatar" (1998.).

Posebno su vrijedne danas raritetne umjetničke publikacije i knjige u kojima likovna djela Miroa i Toyena prate Ivšićevu poeziju.O ugrađenosti Ivšićeva opusa u francusku kulturu i parišku sredinu svjedoče zapisi o njegovu sudjelovanju na mnogim izložbama, manifestima i prosvjedima, te tri knjige sabranih djela ("Poemes", "Theatre" i "Cascades").

Posljednji ispraćaj Radovana Ivšića održat će se 31. prosinca 2009. u Parizu u najužemu obiteljskom krugu.


***

Polovinom 90-ih godina imali smo prilike upoznati Radovana Ivšića, kao i čast i zadovoljstvo uručiti mu rijedak i sjajno očuvan primjerak originalnog izdanja njegove poeme "Narcis" koja je po objavljivanju gotovo u cijelosti uništena od strane ustaškog režima. Bio je to jedan od bisera na kojeg smo naišli u vrijeme kada je na katu Tesline 16 funkcionirao antikvarijat Moderna vremena, i bilo nam je drago što smo taj rijedak primjerak, više od pola stoljeća po objavljivanju, uspjeli vratiti njegovom autoru.

A 1998. godine, u pretposljednjem broju specijalazirane revije za knjigu "Moderna vremena" objavili smo i uvodno slovo koje je Annie Le Brun održala na promociji tada objavljene knjige Radovana Ivšića "Teatar", održane u dvorani Matice hrvatske u Zagrebu, 22. rujna 1998. Prenosimo ga u cijelosti:


"Bonton bi zahtijevao da ne pišem i ne go­vorim o Radovanu Ivšiću. Predugo već zajedno živimo da bih mogla biti objektivna s bilo kojega gledišta. Ali ja previše ne vjerujem ni u bonton ni u objektivnost. Oboje su dobro skrojeno ruho da ne bi gotovo uvijek služili tome da sakriju konfor­mizam mišljenja ili pomanjkanje strasti i da u krajnjoj liniji zabašure najvažnije: a to je da se ne može odvojiti ono što se piše od onoga što se živi - te da je čak način kako mislimo vezan s načinom kako volimo.

Ali, nemojte se bojati. Neću vam pripovi­jedati svoj život, niti kako sam zavoljela Radovana. No reći ću vam kako mi je nedav­no ponovno čitanje njegova tetra pomoglo razumjeti ono što mi je bilo nerazumljivo: to jest činjenicu da živim s njim već više od trideset godina nakon što sam mu bila najavila da do tada nisam ni sa kime ostala dulje od dva mjeseca.

Imala sam tada dvadeset godina i tisuću razloga da budem revoltirana. Još danas žalim one koji u toj dobi nisu uočili ponor koji ih dijeli od društva kakva im žele nametnuti. Jer oni nikad neće znati koliko snage treba da se odupremo, da ne prihvati­mo, i koliko treba platiti već za samo malo slobode i neće znati na kojem izvoru osje­ćajne silovitosti misao uspijeva da se uobliči. Kod tog ponovnog čitanja Radovanova teatra opazila sam - kao upornu konstantu - nje­govo odbijanje da ostanemo na onome što jest. To je čak pokretačka snaga njegova tetra, pokazujući od jednog do drugog komada, od jedne do druge uloge, od jedne do druge rečenice, da nema slobode bez invencije novih perspektiva.

To vrijedi, na primjer, za 'Kralja Gordogana', koji postavlja pitanje vlasti potpuno izvan povijesnoga konteksta i izvan svakog ideolo­škog razmatranja da bi ga potpuno približio svakome od nas. Vidimo doista kako se Gordoganova moć hrani vlašću koju mu nje­govi podanici pristaju davati. To je preokret perspektive koji nas primorava da promatra­mo bilo koju vlast na svjetlosti onoga što joj ustupamo.

Ovdje možemo govoriti o začuđujućoj sličnosti s Etiennom de la Boetie koji je prije pet stoljeća napisao Raspravu o dobrovoljnom robovanju, kao da su on i Radovan, kad im je bilo dvadesetak godina, našli nepredvidiv način da nam pokažu čudovišnost pajaca koje postavljamo na vlast. No ja vam govorim o mladosti, a Radovan ima sada sedamdeset i sedam godina, a ja malo manje. Bilo bi to smiješno kad mlade­nački duh ne bi upravo bio prije svega ono doba koje instinktivno odbacuje sve što koči život. Dobro znate da kod većine ništa od toga s vremenom ne ostaje, pa čak i da se neki žure da budu brži od vremena, da bi prihvatili sve vrste kompromisa - političkih, osjećajnih, intelektualnih - stvarajući tako većinu ideja i teorija koje bi htjele da ih uzmemo za ozbiljno.

Nekima je od vas poznata moja fascinacija markizom de Sadom, koju dugo vremena nisam bolje razumjela nego svoju privrženost Radovanu, sve dok nisam otkrila da je Sadeova snaga - za razliku od većine mislilaca - bila ne u tome da nam daje ideje, nego da ih nam oduzima, to jest da nas oslobađa od mnoštva lažnih ideja koje služe sakrivanju onoga što jesmo. I nisam daleko od toga da vidim nešto istovrsno u Radovanovu teatru i životu, u njegovom divljem načinu da se riješi svega što sprečava da vidimo i što sprečava da dišemo.

U tom je pogledu to više zabrinjavajući njegov kazališni komad iz 1982., 'Aiaxaia' ili 'Moći reći', gdje s ličnošću ronioca zbog nestanka kisika umire sav lirizam. Ali trebalo je da ovamo dode rat 1991. godine da bih izmjerila vizionarsko značenje te drame-katastrofe, gdje na primjer motoraši, koji su armija ili policija Sabranih djela na vlasti, na kraju izbacuju vlastodršce iz fotelja da bi sami u njih zasjeli. Najzad, kako se ne sjetiti sa zebnjom anđeoskog dječačića, nosioca svih nada, koji na kraju drame dolazi reći:

Za moj ukus, nije bilo dosta krvi,
kad budem velik,
vidjet ćete stoje krvavo!

Te proročanske vizije ne znače nužno da je drama uspjela. Ali nešto je bilo viđeno, što nije bilo viđeno ni drugdje ni drugačije. Možda ćete onda razumjeti da se nisam često dosađivala s Radovanom. Njegova je tajna vjerojatno u tome što je uredio sve da ostane bez nagrada, bez titula, bez odlikovanja i bez velikog trbuha."

Annie Le Brun

 
( objavljeno u reviji za knjigu "Moderna vremena", br. 07 / 1998. )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –