Henri Bosco kreira stvarnost koja je istodobno zbiljska u istoj mjeri koliko je i nestvarna, fluidna, neuhvatljiva, postižući da čitav narativ učini metaforom – metaforom života kao pozornice neprestanih mijena, neizvjesnosti i nepredvidljivosti, ali i nužnosti prilagodbe, a osobito učenja življenja u spokoju i miru sa sobom samim – izjednačivši sebe unutarnjeg sa sobom izvanjskim, sa sobom spram...