Kako je biti bez kinte u lijepom i surovom Parizu, gdje su crkve, kolodvori, knjižnice i stajališta metroa jedina besplatna mjesta, gdje klupe s ulica nestaju jedna za drugom kako se ljudi poput Vernona (a sve ih je više) ne bi nigdje predugo zadržavali, dok vrijeme nepodnošljivo sporo prolazi, a čovjek je bez cilja, budućnosti i prihvatljivog društvenog konteksta.