László Krasznahorkai : Jezik je uvijek čist od morala. On je čista forma
Melankolija otpora
Posljednji vuk
Rat i rat
"Posljednji vuk" pratio me na mom putu za Osijek. Ravnica, težak zrak, probijanje sunčevih zraka kroz te grozno plastične prozore dodatno su potvrđivali atmosferu koju je u meni sam tekst stvarao. Svira Narodni radio, naravno. Nebo spušteno do grla. Malo guši. Uvlači me u meni inherentnu, nasljeđenu kulturom - melankoliju. Čitam ga bez daha. Bahat je, stvaran, kriv, besmislen. Podsjeća me na te vječne priče o crnogorskim vukovima koje sam slušao kao mali, otac ih je rado prepričavao. Mitska bića, kao umjetnici, predano im je sasvim previše u povjerenje. Tako se s njima mora. Kako bi i oni i mi postojali. Uvijek iznova taj jedan umire. Taj jedan je ugrožen. Kada je jedan ugrožen je nekako, puno dramatičnije, nego kada je skupina ugrožena. Čisto, radi snage.
"Rat i rat" čitam na putu za Estoniju. Fascinira me duga rečenica, razlog za nju, razlog koji si izmišljam, nemam potvrdu za te razloge koje predmnijevam. Zašto odlučuje toliko puno tražiti od nas čitatelja? Zašto traži da njegov tekst dobije toliko pažnje? Vraćam se svako malo rečenicama koje sam pročitao. Zanose me. Ne pratim sadržaj. Podvlačim rečenice. Spavam. Ubacujem se ponovno. Ne zanima me "priča". Shvaćam da me priča sve manje, inače, zanima. Zanima me umijeće transfera. Ideja koja će oblikovati emociju, neku novu. Ideja koja će stvoriti novi jezik. To mi radi ovaj autorski glas. Naprosto mu vjerujem.
Srđan Sandić
***
László Krasznahorkai rođen je 1954. godine u gradu Gyula, u Mađarskoj. Zahvaljujući specifičnom književnom stilu, Krasznahorkai je stekao, poglavito na njemačkome govornom području, status gotovo kultnog pisca. Njegova su djela naišla na priznanja kritike od SAD-a do Japana. Napisao je osam romana, nekoliko zbirki priča i eseja, ali i pet filmskih scenarija, a nekoliko je njegovih književnih djela poslužilo kao predložak za filmove redatelja Béle Tarra.
Dobitnik je brojnih književnih nagrada među kojima i najvišeg mađarskog državnog priznanja za književnoumjetničko stvaralaštvo - "Nagrade Kossuth". 2014. godine nagrađen je i prestižnom "Nagradom America" za doprinos književnosti. Susan Sontag prozvala ga je suvremenim mađarskim majstorom apokalipse na tragu Gogolja i Melvillea.
Hrvatski prijevodi romana "Rat i rat" (Naklada OceanMore 2014.) i kratke priče "Posljednji vuk" (Multimedijalni Institut, 2013.) u sjajnom prijevodu Viktorije Šantić, kao i njegovo skorašnje gostovanje u Zagrebu 27. i 28. listopada bili su povod ovom razgovoru vođenom preko emaila.
Srđan Sandić: Kako i kada pišete? Kako komunicirate s idejom "Muza"?
László Krasznahorkai: Na ovo pitanje ne znam odgovoriti. Ili ne želim.
Što za vas disiplina u pisanju znači?
Nema riječi ni o kakvoj disciplini. Oslobodim se i bježim, samo tako, zbog bježanja sâmog, a svakom novom koraku oslobođenje daje smisao. Svjež je, oštar, i divlji zrak, a noć je tamna, tamna i ispred mene, dok je iza mene čak i mračnija. Ali znam što je preda mnom. I točno znam, u tom trenutku mi je jedina želja da se tama nikada ne rasvjetli. Neka to zavijek ostane nekakav beskrajni, tamni prostor u koji mogu bezbrižno i, osvjetljujući ga, hrabro utrčati.
Vrlo mi je zanimljiva i vrlo cijenim vašu priču "Posljednji vuk". Zašto ste odabrali baš taj mit kada ste željeli komentirati kulturu rezidencija?
To ja nikada neću odgovoriti. Stvari se dešavaju oko mene, a u jednom događaju kao da neočekivano osjetim kakav jako fini miris što me zapuhne... Poguban trenutak. U potpunosti me zaslijepi. Nemam pojma odakle taj miris dolazi. I miriše li uopće... Nisam li pogriješio... U svakom slučaju krećem u smjeru odakle taj miris osjećam. Sve ostavljam, sve tamo ostavljam, više uopće ne vidim ono što je bilo, već me samo miris zanima. Jednostavno me to, čega još ni nema, privlači nevjerojatnom snagom, ne mogu se suprotstaviti. I ne želim. Ili uživam u tomu što se ne mogu suprotstaviti tom zavođenju. Onome što dolazi. Ispraćaju onoga što bi "tek moglo biti."
Melankolija otpora ironično raskrinkava ideju revolucije. Kakva je revolucija uopće moguća?
Ne vjerujem ni u kakvu revoluciju. Tȁ ne vjerujem ni u što, zar bih baš u revoluciju vjerovao?! Ali slušam one koji u nešto vjeruju. Samo oni su bitni. Bezvrijedan je onaj koji ne vjeruje ni u što. I ja sam sebi bezvrijedan.
"Rat i rat" me je podsjetio na to kako i dalje svi tražimo tu "jednu rečenicu". Predosjećate li "dolazak" svojih rečenica?
Radije ne bih niti izrekao ono što osjećam nakon ovakvog pitanja. Zato bolje samo zamislite jednog čovjeka koji bježi glavom bez obzira. Ipak, u pravu ste da se nekolicina nas vodi samo jednom rečenicom, i nju bismo stalno htjeli izricati. I mogu se složiti da, bilo što izrekli, na kraju pripada toj "jedinstvenoj rečenici." Moglo bi biti da je naposljetku rečenica uvijek ista. Da ju upravo mi svi zajedno izgovaramo. Ne znam.
Rilkeova rečenica "(ti)moraš promijeniti svoj život" utjecala je, navodno, na vaš interes za "podrume društva". Kako vidite i razumijete političku situaciju u Mađarskoj u ovom trenutku? U Europi? Kako to da su retrogradne politike ponovo zaživjele?
Što se mene tiče, ti događaji, bili oni mađarski ili europski, nemaju političkog razumijevanja. Zapravo na to pitanje ne znam odgovoriti. Ili ne želim.
Jeste li ikada zadovoljni svojim pisanjem? Kada kažete "roman je završen"?
Kako li samo izmislite ovakva pitanja?!
Može li knjiga biti odnosno ponovno postati kulturnim subjektom? Je li ikada bila, možda je bolje pitanje....
Tiskanoj je, odnosno pisanoj knjizi, ukoliko je ona elitna kulturna manifestacija, kraj. U ovom fizičkom obliku zasigurno neće još dugo postojati. To je veliko pitanje: hoće li se novi oblik zvati "knjigom", ili točnije, koliko će ono visokoartikulirano što želi izreći biti u jednako visokoartikuliranom obliku koji bi se pritom izrodio? To se još nije ostvarilo. Mi smo još uvijek tek u primitivnom uvodu te jedne nove epohe. Nadam se da to neću ni doživjeti. Već sam ionako odgovoran za kvalitetu oproštaja.
Kako je prošla Odiseja s vašim hrvatskim prijevodom?
Ne znam mnogo o tomu da je prevedena na hrvatski. Ali prevoditelji su u mom slučaju uvijek i stvaratelji - sigurno je to da s njima imam ogromnu sreću. Trebali biste znati, iako je očito: kada neko od mojih djela čitate na hrvatskom, znajte da nijedno slovo nisam ja napisao. Svako slovo, svaka riječ, i svaka rečenica je prevoditeljeva kreacija. Klanjam im se. Volim ih.
Kako surađujete sa svojim prevoditeljima diljem svijeta?
Uvijek u ozbiljnoj suradnji, ukoliko je moguće. Obično i jest moguće; oni imaju svoja pitanja, i ja se trudim pomoći kako bi bili što uspješniji. Ono što uvijek predviđam: moji prevoditelji su mi postali prijateljima - ne znam objasniti ali to je, vjerujem, prirodno. Tako je trebalo biti.
Berlin, kako izgleda, želi postati Europskim kulturnim centrom, međutim, izgleda da ne može biti čak ni centrom Njemačke...
Berlinâ je mnogo. I ja sam imao jedan, Zapadni Berlin, koji sam veoma volio, a izgubio sam ga zahvaljujući oslobođenju 1989/90. Zato jer su za tih velikih dana rukama i nogama rušili i uništavali Zid, a ja se sjećam kako sam probao u više navrata onamo otići i zamoliti ih, dragi moji prijatelji, ne rušite, ne uništavajte - mislim kako ovaj Zid mene štiti! Što li će biti sa mnom bez njega? Danas živim u jednom drugom Berlinu. Taj ne nalikuje ni na Bismarckov, ni na weimarski, a - naravno - ni na Zapadni Berlin. To je prvenstveno grad uređen za zabavu i razonodu; sada ni umjetnici ne dolaze ovamo stvarati, već samo prodati ono što imaju. A što bi i imali? Nemaju ništa. Ti umjetnici imaju samo pjesmu, samo skladbu, samo sliku, samo ples, samo performans. A po čemu je to posebno? Ni po čemu. To su parfemi slobode.
Možemo li očistiti književni jezik od korporativnog i političkog diskursa koji se širi rječnicima poput kožne bolesti?
Jezik ništa ne može zatrovati. To je netko pretpostavio, dobro je zvučalo, ali uistinu nema nikakvoga značenja. Trovači mogu koristiti jezik, oni ga i koriste, ali taj jezik neće razoriti. Jezik nije na milost i nemilost moralu. Jezik je uvijek čist od morala. On je čista forma. Kako bi inače funkcionirao, kao kakva prljavština? Ili kao jedan povik? Ili pak kao jedan glazbeni ton? Što je moralno u tomu?! Nema smisla postavljati takva pitanja. Kad bi jezik bio kakav moralni entitet, tek onda bi bio izložen pogubnosti o kojoj govorite. Jezik je zapravo poput krvi. Odlazi, dolazi, uvijek je u pokretu, teče topla, ako je u dobrom stanju. Moral krvi?! Zar to ne zvuči glupo?
Postoji li šansa za međunarodnu (spisateljsku) karijeru van engleskoga jezika?
Da, ograničena.
Kako to da ste fascinirani noh teatrom? Što mislite o kazališnim adaptacjama svojih djela?I koliko je drukčije u odnosu na film?
Umjetnost noha je jedna od velikih svjetskih umjetnosti. Ezra Pound ju je smatrao takvom i nikakvom drugačijom. Noh nije kazalište. U našoj kulturi premalo znamo o nohu i zato sam sada u mogućnosti kratko reći što je to, i zašto je od tolikoga značaja. Probat ću, ukratko: noh je uvijek iznova pokušaj približavanja svecima.
Je li vaš stil tonalan ili atonalan? Volite li suvremenu klasičnu glazbu? Je li biste voljeli pisati libreto?
Na svako od ovih pitanja: parnim danima tonalan, a neparnim atonalan. Zatim: volim raznolikost glazbe, i suvremene skladatelje, naravno, od Györgya Kurtága do Henryja Grimesa, od Williama Basinskog do Forest Swordsa. I naposljetku: ne bih volio napisati libreto kakvoj operi, ali mogu zamisliti da bi netko napisao operu po jednom od mojih djela, a taj netko bio bi Robert Wilson.
S mađarskog preveo: Boris Dundović.
Fotografija: Library Of Congress.
Rat i rat
- Prijevod: Viktorija Šantić
- Naklada OceanMore 03/2014.
- 304 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533320151
Glavni junak, arhivist dr. György Korin, na svoj četrdeseti rođendan iznenada shvati da ne razumije svijet koji ga okružuje. Stvarnost mu u trenu postane zastrašujuće zamršenom, jednoznačnost svijeta na koju je dotad bio navikao najednom se pretvara u tjeskobnu, nerješivu zagonetku.