Laszlo Krasznahorkai : Posljednji vuk

Na blagdan Svih Svetih u Dnevniku HTV-a emitiran je prilog o bakici koja živi sama u zabačenom ličkom selu. Prilog je imao snagu dokumentarca. Bakici je nedavno umrla sestra. Nikada se nije udavala. Sada živi sama kao posljednji stanovnik sela. Sama cijepa drva, kuha samo za sebe, odlazi na groblje na koje su se preselili oni suseljani koji nisu otišli za Zagreb. Nikoga više nema; ni Crvenkapice; ni televizije (bakica sluša radio). Nije rečeno, ali u ovoj bajci bakica živi sama kao vuk...

Tamo negdje gdje je zadnji kadar HTV-ova priloga tamo nalazimo i Krasznahorkaijeva pripovjedača (čitaj - Laszla Krasznahorkaija). Živi u Berlinu, ali također sam kao vuk. Svaki dan odlazi u gostionicu Sparschwein i tamo pije pivo Sternburger. Ništavilo urbane svakodnevice prekida pismo. Pozivaju ga u Ekstramaduru, ako je spreman provesti tamo tjedan-dva i napisati nešto o regiji. Svi troškovi će biti pokriveni, tekst plaćen, a o svemu se brine zaklada po imenu „Preporođena Ekstramadura".

Misli da ga brkaju s nekim - "ili je taj netko s kim ga brkaju on, samo što taj on više ne postoji". Iz aviona silazi u stanju pripravnosti, očekuje "da mu netko priđe i tiho kaže, da, pogriješili smo, sad ćemo vas otpratiti do aerodroma i zamoliti da drugi put ne pravite budale od nas"... Ali nitko ne primjećuje da on nije on, da nema više veze sa samim sobom, štoviše, tretiraju ga kao slavnu zvijezdu, ima svog osobnog vozača, svoju prevoditeljicu, svi su srdačni, i spremni ispuniti mu svaku želju.

Rastavljen od svijeta, rastavljen od samog sebe, slavni pisac je, blago rečeno, stigao nepripremljen u Ekstramaduru. Nema pojma što bi tražio od svojih domaćina, za što bi pokazao svoj interes. Informirajući se na internetu o regiji od svega mu je u sjećanju ostao tek neki ekološki članak i rečenica kako je "1983. godine južno od rijeke Duero umro posljednji vuk". Neznajući što bi drugo, traži od domaćina da istraži tu "temu". Prevoditeljica je malo zabezeknuta zahtjevom, ali i dalje potpuno spremna izaći u susret svakom prohtjevu slavnog pisca.

Tako Laszlo Krasznahorkai pomalo, u jednoj rečenici, odmata "Posljednjeg vuka". Pripovijest je kratka, ali je rečenica poprilično duga. Jedina točka sramežljivo se pojavljuje tek na kraju pripovijesti (stranica 38). Somnabulno duge rečenice i inače su zaštitni znak Krasznahorkaija, kod nas ponajprije poznatog kao scenarista i autora predložaka za filmove Bele Tarra „Sotonski tango", "Werckmeisterove harmonije", "Čovjek iz Londona" i "Torinski konj". Zapravo, moglo bi se reći da koliko dobro poznamo Belu Tarra, toliko slabo znamo Krasznahorkaija, ne samo kao literarno izvorište slavnog redatelja već i kao njegovog ključnog suradnika, u pravom smislu koautora, čija je filmska reputacija pomalo u nezasluženoj sjeni Bele Tarra i uopće vladajuće dikature redatelja. No tome je sada kraj; ne "diktaturi redatelja", već ovdašnjoj anonimnosti Krasznahorkaija. "Posljednji vuk" prvi je njegov prijevod na hrvatski, a za njim ubrzo slijedi i drugi.

O Krasznahorkaiju uskoro će se sve čuti i kod nas: uključujući tu i možebitnog Nobela, koji je nezaobilazan u predstavljanju ovako priznatih i uglednih evropskih kniževnika. Vratimo se mi na pisca, vuka i bakicu. Na "živo meso" Krasznahorkaija. Pisca vozikaju Ekstramadurom u potrazi za svjedocima posljednjeg vuka, a Krasznahorkai vozika čitatelja u svojoj nepreglednoj rečenici. Uvrnuta je to literarna kočija, u skladu s akutnim psihičkim stanjem "pisca na zadatku", njegovom "napetom opuštenošću", i uopće trpkim egzistencijalnim humorom. Uostalom, što može biti otkvačenije od romana u jednoj rečenici.

Pisac prepričava mađarskom šankeru u Sparschweinu kako se zapleo u tu priču s posljednjim vukom. Detaljno mu opisuje čitavu zavrzlamu oko toga koji je vuk bio posljednji, kada je ubijen i na koji način, i tako postepeno iz priče o piscu izgubljenom u Ekstramaduri prelazi na pučku priču o čoporu vukova, o posljednjem paru vukova, o skotnoj vučici koja je stradala na cesti, i napokon o kraju posljednjeg vuka.

Mađar za šankom nije posebno zaokupljen pričom, u odsutnom trenutku pisac ga čak mora i probuditi da bi čuo završetak priče. Očito, ne uspijeva prenijeti uzbuđenje na svog slušatelja, naznačiti mu značaj priče, i paralele koje ona otvara sa njima samima, sa svime. No jasno je da je on svoj zadatak u Ekstramaduri obavio: sve ako i nije ništa zapisao na papir ili u Word, niti za to dobio dogovorenu naknadu. Bitno je da se iz Ekstramadure slavni pisac vratio kao pisac.

Apokaliptična pučka priča o posljednjem vuku, ustrijeljenom tamo još osamdesetih, spojila se sa apokaliptičnom berlinskom egzistencijom pisca, koji ne može misliti pa onda ni pisati. Nama pak ona se sasvim slučajno spojila s apokaliptičnom ličkom sličicom o baki i praznom selu. Pisac je vuka i Ekstramaduru zaključao u svoje "šuplje, hladno, prazno srce". Čitatelj je pozvan da isto to učini; a mi tome još pridodajemo i bakicu, odnosno, barem pomisao kako bi Krasznohorkai pisao o Lici i bakicama koje žive kao vukovi, da je pozvan prezimiti u Gračacu, od neke ovdašnje zaklade po imenu "Preporođena Lika".

László Krasznahorkai: "Posljednji vuk"
Prevela Viktorija Šantić

Multimedijalni institut, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

László Krasznahorkai

Posljednji vuk

• Prijevod: Viktorija Šantić
• Multimedijalni institut 11/2013.
• 40 str., meki uvez
• ISBN 9789537372095

'Posljednji vuk' ne samo da uvlači čitatelja/icu u svijet samoga teksta na fabularnoj razini, već od prvih riječi i sintagmi i više nego naglašenom biva upravo Krasznahorkaieva poetika. Njegov specifičan plan izraza, koji počiva na beskrajnom toku rečenica koje se ne oslanjaju na ustaljenu interpunkciju, s jedne strane otežava i oneobičava proces čitanja, a s druge strane svojom ritmičnošću naglašava finu nijansiranost i protočnost  teksta. (Tomislav Žilić)