Zoran Malkoč : Pisac sam koji neozbiljno govori o strahovito ozbiljnim stvarima

Zoran Malkoč

Zoran Malkoč (Nova Gradiška, 1967) prozaik je, sportaš (džudaš), ratnik, antikvar. Studirao na Filozofskom fakultetu. Nagrađivan za priče publicirane u domaćoj i inozemnoj periodici. Objavio je zbirku priča Groblje manjih careva (Profil, 2010) te dva romana Kao kad progutaš brdo balona (VBZ, 2004) i Roki Raketa (Profil, 2014) od kojih je aktualni u finalu T-portalova natječaja za književnu nagradu roman@tportal.hr. Malkoč je beskompromisan, autentičan i nepokvarljivo svjež glas - kako u svojim prozama, tako i u ovome razgovoru.

 

Roki Raketa Malkoč Zoran

Vanja Kulaš: Sve se površnije čita, čak je - otkad je Bolonje - i diplomu književnosti moguće steći gotovo bez ijedne pročitane knjige. Za zavodljivim naslovnicama kriju se nerijetko vrlo slabi tekstovi, moćan marketing sluđuje i to malo preostalih čitatelja, koji pak lektiru počesto biraju slijedom trendovskih lista  bestselera, a pomalo se dobiva dojam da nam književna scena sve više nalikuje estradi... Vi se u taj vanity fair nikako ne uklapate, u vašim prozama nema općih mjesta, šupljih poza ni hohštapleraja, pa ću vas zaključno ovoj lamentaciji, a na početku razgovora, pitati: otkud vi u književnosti, što vas tjera na pisanje, ali i priječi da - s obzirom na neveselu situaciju - pobjegnete od svega?  

Zoran Malkoč: Jednostavno, imam tu piščevu žlijezdu koje me tjera da stvari promatram kao pisac. Većinu života proživio sam ne samo promatrajući svijet na iskošeni način pisca kakav već jesam, nego i živeći  jednako iskošeno, napuštajući bez većeg žaljenja one putove za koje sam osjećao da će mi štetiti kao piscu, osakatiti me u doživljaju, bilo da je to fakultet, normalni građanski posao, novac, sva moguća sranja za kojima se najprije žudi a onda zbog njih plače. Većinu tih odluka donio sam kad nisam bio pisac ni za koga osim za sebe, bez objavljene knjige, a i objavljeni tekstovi u časopisima već su postali daleka prošlost.  Moglo bi se reći da sam time štitio nježnog, budućeg pisca koji je rastao u meni. To vjerojatno znači da nisam slučajno u književnosti i da pisanje shvaćam vrlo ozbiljno, no također je istina da me zapravo boli ona stvar za tzv. književnu karijeru. To je ujedno odgovor i na pitanje o bijegu – pobjeći, ostati, za mene tu nema razlike. Je li to neveselo, ne znam, ja sam se navikao na loše i ostao sam veseo, možda čak priželjkujem da bude još gore – upravo u bolesnim uvjetima umjetnost puca od zdravlja.
 

Kritika vas kvalitativno smješta iznad domaćeg prosjeka, a kod literarnih šmekera poodavno imate kultni status... Vjerujem da vas neće pretjerano uznemiriti ako kažem da vam je proza "pretvrdo kuhana", suviše eksplicitna, čak i zazorna, a da bi odgovarala mainstream, malograđanskim predodžbama o ugodnoj i razbibrižnoj literaturi. Svjesni ste sigurno i toga da je debljina "cigle" od preko četiri stotine stranica vašeg posljednjeg romana mnoge a priori odvratila od čitanja... Stoga pitanje: kome posvećujete tekstove, za koga pišete - kakav je vaš idealni čitatelj?

Evo jedne patetične usporedbe: ako knjigu zamislimo kao zapaljeni grad, kao grad u okruženju više ili manje neprijateljske stvarnosti, čitatelje onda najradije zamišljam kao borce koji dolaze probiti obruč i nastaviti borbu u gradu, spremni na sve što se već pritom može doživjeti. Većinu svojih tekstova nisam napisao iz fotelje, pa ne bih volio ni da se tako čitaju. Čak me to pomalo i vrijeđa.
 

U romanu ironijski promišljate o društvenoj poziciji pisca. Gdje i kako biste sebe smjestili na domaćoj sceni, koji su vam autori srednje i mlađe generacije - u lokalnom okviru, ali i u kontekstu Hrvatske i regije - intrigantni?

Ja sam poput nekog sredovječnog boksača, pomalo načetog artritisom, vječni izazivač koji je uvjeren da može prebiti svakog – ako ga se samo pripusti u glavni ring. Dotad, guram glavu kroz konopce i grizem mlitave borce za noge. Naravno, ima pisaca koje volim, kojima se čak i divim, ali predugo bi trajalo da elaboriram svaki pojedinačni slučaj jer kod svakog od njih volim nešto drugo – pjesnike Prtenjaču, Bajsića i Anku Žagar, finog stilistu Romana Simića, Maju Hrgović kad (rijetko) piše o seksu, nenaoružanog a opasnog Daria Grgića, šereta Nuhanovića, genijalnog Stanka Andrića čije će najbolje stranice vjerojatno ostati nenapisane, bar kad je riječ o čistoj beletristici, spore priče o kick-boxu Željka Barišića, Zorana Pilića i atmosferu nekih njegovih priča…

No, moje posljednje otkriće, da ne kažem otkrivenje, zove se Dario Džamonja i koristim ovu priliku da kažem kako me je sramota i kako mi je beskrajno žao što nisam na vrijeme čuo za tog velikog pisca jer bih u protivnom odjurio u Sarajevo kao što je Tatljin otišao Paris s idejom da Piccassu pere kistove, gdje bih onda majstoru pripaljivao cigarete, žicao za njega po ulicama i dao da me zbog njega guze mudžahedini.
 

Po čemu se sjećate svog nastupnog romana Kao kad progutaš brdo balona?

Taj roman je za mene bio biti ili ne biti, bilo je ili napokon završiti roman ili izvršiti sepuku tupim šarafcigerom. Devedesete sam proveo prilično divlje i ne baš pri svijesti, napisao sam dosta toga, uglavnom poeziju i nešto kraće proze, jednu gotovo pa dramu – no sve sam to putem pogubio. Zato mi je bilo bitno završiti roman. Važnije od toga je da sam, pišući ga, ovladao rečenicom, za koju sam osjetio da je moja i da dolazi iz dubine, i da s njom mogu što hoću, izreći sve, primiriti je, kao i natjerati da ugrize.
 

Nesvakidašnje je da ste tek nakon romanesknog debija objavili zbirku kratkih priča (koja se doduše može čitati i poput izlomljenog romana), obično stvari ne idu tim redom... Jesenas vam je objavljen obiman roman, a spremate i nove priče... Što je veće uzbuđenje - duga ili kratka forma?  

Kratka priča, svakako, pisanje kratke priče nalik je privremenom i prelijepom ludilu,  pri kojem opet moraš zadržati svu koncentraciju i mirnoću kako bi uspio sve djeliće spirale staviti na papir. Jer, kratka priča je upravo to, spirala koja se okreće i drhturi u sebi, prva rečenica ima veze s onom posljednjom i sa svim drugima i ne samo rečenica nego i pojedina riječ i tu je vrlo bliska poeziji. Povijesno je roman nastao iz ulančavanja novela, no za mene su kratka priča i roman sasvim različite stvari, dolaze iz različitih izvora, različitih raspoloženja i različitih pristupa stvarnosti. Neuspjele kratke priče nikad ne guram u romane, jednostavno ih bacam kao promašaje.
 

Ako knjigu zamislimo kao zapaljeni grad, kao grad u okruženju više ili manje neprijateljske stvarnosti, čitatelje onda najradije zamišljam kao borce koji dolaze probiti obruč i nastaviti borbu u gradu, spremni na sve što se već pritom može doživjeti. Većinu svojih tekstova nisam napisao iz fotelje, pa ne bih volio ni da se tako čitaju. Čak me to pomalo i vrijeđa.

U kojoj fazi pisanja najviše uživate? Što mislite da vam je autorski forte: atmosfera, karakterizacije...? Meni se teško odlučiti, ali neosporna je kod vas izuzetna stilska izbrušenost - očito je da dugo, promišljeno i ozbiljno radite na tekstu...

Mislim da sam ja definitivno pisac rečenice, što znači da znam napisati uzbudljivu rečenicu, koja ima svoj unutarnji život, koja nije dosadna. To znači da je dovoljno čvrsta da preko nje možeš prijeći normalnim hodom,  no čim je jače nagaziš – nema te, bajo, već propadaš kroz Alisinu rupu. Tako si bar tepam nakon treće čaše rakije, a sve ostalo proizlazi iz toga. Što se uživanja tiče, kod priče je to jedan dugi orgazam, kojeg onda još produžavam nakon završetka. Kod romana je to uvijek na početku, no tu postoji i drugi problem – šest mjeseci godišnje uopće nemam vremena za pisanje, nakon toga pristupam romanu i treba mi određeno vrijeme da uđem u taj svijet, iznova otkrijem staze i putove i tek onda krećem. Ključno je dovesti se u stanje da možeš pisati roman. Onda je i to stalni užitak. Ne tako intenzivan, ali veoma ugodan.
 

Kad su vaše priče u pitanju, imam šest ultimativnih favorita i niz doista antologijskih fragmenata, kadrova, crtica koje pamtim. Možete li vi kao autor izolirati svoje najjače ili barem najdraže tekstove?

Uvijek one na kojima trenutno radim. Naime, ja veoma intenzivno živim s tim pričama dok ih pišem i još neko vrijeme nakon što su završene. Onda ih otpuštam i ne vraćam im se više, ne mislim o njima, osim što ih povremeno pročitam na nekom predstavljanju ili festivalu. Nedavno sam doživio na jednoj književnoj večeri da je moderatorica počela čitati jedan ulomak, ja sam se potpuno isključio i slušao njezin glas. Dok sam slušao, oči su mi zasuzile i mislio sam, bogaramu, kako ovaj podlac piše, majku li mu njegovu, osjetio sam ljutu zavist i ljubomoru. Na moje pitanje čije je to, publika se nasmijala, a ona me zbunjeno pogledala i podigla moje Balone.
 

 „Ne moraš u mjesec dana napisati ni retka. Ali hoću da razmišljaš o njima, hoću da ih proganjaš, hoću da ih sačekuješ poput ubojice! I kad ti naiđu, budi priseban i vješt, zaskoči ih i prikolji! Jel' sad jasno?! Pisanje je borba, ali nije samo to, ono je i traženje ili, jednostavno čekanje - dostojna protivnika. Razumiješ?“ nalazimo negdje u Rokiju Raketi. Prva rečenica je uvijek najteža, ili kod vas to nije slučaj? Kako pristupate književnoj temi u nastajanju, skicirate li planove ili sve precizno razradite u glavi pa se čini da se tekst samo izlio na papir? Paničarite li pred praznim ekranom, koči li vas neka od tipičnih spisateljskih neuroza? A kakvi ste s ritualima, što vam je esencijalno u kreativnom procesu?

Gotovo nikad nemam problem s prvom rečenicom, iako ona ne mora biti zaista prva u tekstu. Priče najčešće radim u slojevima, puštam da mi se slažu u glavi, neke nosim u sebi više godina i puštam ih da sazriju, nikad ih ne silujem, tj. sad ih ne silujem – ranije sam to znao učiniti i nepovratno sam uništio neke potencijalno sjajne priče samo zato što sam ih pošto-poto htio napisati. To je ujedno razlog što nemam to što se zove spisateljska blokada, ali može se reći da imam dosta sitnih rituala. U samom procesu pisanja ja sam negdje između Bukova Don't try i Enoova savjesna rada, gdje nakon četiri-pet sati iscrpljujuća i jalova posla, kad um počne eskivirati, dolaze najbolje ideje.
 

Groblje manjih careva Malkoč Zoran

Vratimo se vašem aktualnom romanu. Kad sam otpočela s čitanjem priznajem da sam se pribojavala kako bi vam se kompozicijski mogao razlabaviti s obzirom na ekstenzivnost... Jeste li vi njime zadovoljni? Mučite li se po objavljivanju perfekcionističkim promišljanjima, ili svoje tekstove lako otpuštate i brzate u nove priče?

Uvijek mislim da sam trebao bolje.  Ali ne mučim se time.
 

Roki Raketa intertekstualno vrtloži elemente hiperrealizma, nadrealizma i fantastike, groteske i apsurda, epova, grčkih mitova i bajki, pikarskog romana i krimića... Iz tog eksplozivnog eklekticizma iskaču i horor makabristički akcenti, motivi pedofilije, incestuoznih odnosa... Frenetičnošću fabularnih rukavaca i kontroliranim ludilom labavo me podsjetio na Rothov Sabbathov teatar... Uočavam tu i ruske utjecaje, npr. Gogolja, dok se jednoj priči (iz zbirke Groblje manjih careva) ukazuju redom Dostojevski, Marinković, Harms i Bukowski. Tko vas je čitateljski i autorski oblikovao i što biste rekli - u kojoj su mjeri i zašto ti uzori implicitno ili čak eksplicitno prisutni u vašim tekstovima?

Ako zanemarimo Julesa Vernea, Mark Twaina i Toma Hilla, krajem osnovne škole sam se susreo sa A.B. Šimićem i taj me susret trajno obilježio. Oduvijek želim pisati tako kirurški precizno i do dana današnjeg u tome ne uspijevam. Gogolj, naravno! Dostojevski, mnoga imena ruske avangarde, Babelj, Bulgakov. Argentinci Cortazar, svojedobno Borges pa Sabato. S druge strane, neka imena služe mi kao puke zamke i moram reći kako me jako zabavlja kad vidim da se ljudi zakače za njih bez nekog posebnog razloga.

Gotovo nikad nemam problem s prvom rečenicom, iako ona ne mora biti zaista prva u tekstu. Priče najčešće radim u slojevima, puštam da mi se slažu u glavi, neke nosim u sebi više godina i puštam ih da sazriju, nikad ih ne silujem, tj. sad ih ne silujem – ranije sam to znao učiniti i nepovratno sam uništio neke potencijalno sjajne priče samo zato što sam ih pošto-poto htio napisati.

S margine, sa socijalnog dna stvari se jasnije vide? U Groblju manjih careva u fokusu vam je skupina besprizornih likova koji se batrgaju u poslijeratnoj, tranzicijskoj besperspektivnosti. U romanu Roki Raketa jedan kriminalac i jedan smutljivac predvode plejadu bizarnih individua. Kroz svoje proze protiskujete brutalnu, ali odlično utemeljenu kritiku svih segmenata društva... Mora li književnost nužno biti socijalno osvješćujuća, čak subverzivna? Jeste li vi autor s misijom?

Ne radi se samo o socijalnom osvješćivanju, zapravo se ni ne radi o tome. Dobra književnost mora biti subverzivna, ona mora razarati viđenje stvari, vraćati im čistoću i nevinost, prati ih od prljavštine kojima ih se svakodnevno zaodijeva. Mene više od nekakve kritike društva zanima i muči činjenica što smo svi mi postali obična, svakodnevna čudovišta.
 

Budimo malo patetični: vjerujete li da književnost svijet čini boljim mjestom?

Naravno. I mislim da u tome nema ničeg patetičnog. Jedan od glavnih razloga što je naše društvo bolesno i jeste taj što u njemu književnost ne igra nikakvu ulogu. Nedavno sam u predgovoru Sabljakove Antologije našao na sličnu Kalebovu misao. Za mnoge bolesti tadašnjeg društva  (svjetonazorske, gospodarske itd.) on izravno optužuje narod koji slabo čita lijepu književnost. Apsolutno se slažem s time. Narod nam je u kurcu, elite pogotovo. Ne čitaju, nemaju ideja, nemaju strasti, nemaju imaginacije, nemaju nadahnuća. Nemaju čak ni želja, tek nagon. Za mercedesom. Ili tako nečim. A ja kažem: ne možeš biti u kurcu zato što loše živiš, zato što nemaš novca. Novac se ili zarađuje ili krade ili prosi. Ali nadahnuće, strast, smisao djelovanja, te se stvari ne mogu zadobiti ni na koji od ova tri načina. One se dobivaju. I zato poručujem onim mrziteljima literature, braći onoga momka koji je vojničkim remenom nasrnuo na Vladu Gotovca: začudili bi se što se sve džabe nudi.

Priče vam napučuju patuljci, više ili manje uspješni pisci, provincijski antikvari ondje "gdje i profesori književnosti čitaju male novine", pankeri na konjima, okorjeli ratnici, besprizorni nesretnici, birtaši i ćevabdžije, ciganska plemena, propucali baje, ljudi s repovima, pustopašne maloljetnice... Uglavnom, humorno je, dinamično i živopisno, iako ste u svim svojim narativima usredotočeni na ozbiljno i precizno seciranje patologija ishlapjelih ili čak posve promašenih egzistencija tih (tragikomičnih) antijunaka.

Može se reći da sam ja pisac koji neozbiljno govori o strahovito ozbiljnim stvarima. I obratno.
 

Neke od priča iz zbirke Groblje manjih careva i prvenstveno roman Roki Raketa (pas je tamo superiorni zaštitnik čovjeku prezimena Mačić, nadimka Mačka) nastanjuje čitava menažerija - odakle vam ti začudni, bestijarijski momenti?

A ne znam, samo iskaču iz dubine. U novim pričama imam i jednog novog, srndaća Milenog.
 

Dijalozi su u Rokiju Raketi urnebesni - sočni, živi, autentični. Upravo zato, uz sjajne atmosfere, smatram da su vaši tekstovi oni kojima se vjeruje. Što je s dramaturškim radom, razmišljate li o takvom angažmanu?

Da budem iskren, imam skiciranih nekoliko drama, no još se nije dogodio pravi susret između mene i te forme. Na dramu sam zapravo uvijek gledao kao na neko primijenjeno pisanje i, kako nemam previše vremena, između rada na tim dramskim pokušajima i rada na pričama ili romanu, uvijek se odlučujem za ovo drugo. Ali nije isključeno da će se i to jednom dogoditi.
 

Prethodno pitanje vuče me na film: možete li zamisliti neku od svojih pripovijesti na celuloidu ili zazirete od takvog tipa timskog rada u strahu od intervencija kojima bi vam tekstovi u tom slučaju bili izloženi? Da nemate nikakvih ograničenja, koga vidite kao redatelja tog filma?

Nemam s tim problem i vjerojatno bih filmašu dao odriješene ruke. Redatelj? Hm, možda Kristijan Milić. Kad bi pustio bradurinu i promijenio spol.

Koji su vas filmovi formirali?

U srednjoj školi i nešto kasnije bio sam veliki filmofil i gledao sam sve od Herzoga, ranog Wendersa, Fassbindera, Tarkovskog, da ne nabrajam dalje. Bilo je u tom mom manijakalnom gledanju filmova dosta toga štreberskog i zaista ne znam kako bi to prošlo danas. Nedavno sam, recimo, pogledao neke Godardove filmove i bio sam zapanjen koliko su ti filmovi zastarjeli, pretenciozni i gotovo smiješni. Izgleda da film zbog svoje vizualne doslovnosti stari brže od književnosti. Nedavno sam u Andrićevoj Zavičajnoj čitanki pročitao tekst Vilima Korajca, provincijskog pisca iz 19. stoljeća, koji me oduševio svojom svježom ironijom i duhovitošću. 
 

Tragajući za inspiracijom vi se ne razlijećete po svijetu; punokrvnu priču, duboku emociju i kazalište apsurda nalazite iza prvog ugla, primjerice u susjednom mjestu, iznova otkrivajući i neprestano preispisujući neposrednu stvarnost sad u hiperrealnom, gotovo naturalističnom ključu, sad u onom nadrealnom, fantastičnom... Promičete - široj publici i ne toliko blizak - slavonski idiom, kao i toponimiju. Pišete vrlo vizualno o  jednom još uvijek pomalo izoliranom i nedovoljno poznatom, ali i naoko udaljenom dijelu zemlje koji unatoč turobnom i crnohumornom modalitetu vaših tekstova magnetski priziva i zavodi. Znamo kakva je recepcija kritike i čitatelja, ali što na vaše brutalne i toksične prikaze trauma, mentaliteta i lokalnih prilika kažu oni koji bi se i sami mogli prepoznati između redaka?

Bilo je svega, prijetnji smrću, batinama i odsijecanjem jaja. Tužbama. Nekima je drago. Ipak, čini se da prevladava neka vrsta straha. Nedavno sam sjedio na jednoj terasi gdje je neko društvo, koje očito nije poznavalo moj lik, govorilo o tome kako čovjek s tim Malkočem mora biti u dobrim odnosima – u suprotnom bi mogao završiti kao lik u nekoj od njegovih priča.
 

Dakle, pas Roki Raketa u eponimskom romanu pokrovitelj je piscu Mačiću zvanom Mačka. Za mecenu vas neću pitati, ali tko su muze Zorana Malkoča?

Jedna jedina, moja žena. Muza i mecena, krava muzara, hraniteljica. Direktorica staropetrovoselske mljekare u nestajanju. Slutim ja, doduše, da iza nje ima mnogo mršavih krava, možda i tisuće manekenskih krava, ali ja vidim samo nju, svoju bujnu zlatnu kravu. Obožavam je, ne mogu si pomoći.
 

Koliko je dislociranost od zagrebačke hektike u umjetničkom smislu privilegija, a koliko nedostatak kad je u pitanju komunikacijski tj. poslovni aspekt književnoga djelovanja? Je li fizička udaljenost od "centra moći i događanja" u vašem slučaju razlogom rijetkog pojavljivanja u medijima ili im se svjesno izmičete?

Slamnig je jednom rekao da je nešto kao dugoročni zabavljač i mislim da je to poprilično točna definicija onoga što i ja radim. Nije da ja izbjegavam medije – medijima, pa i onima više vezanim za kulturu, važnije je ono što prati literaturu od same literature. A ja s druge strane, nisam lezba, nisam Bosanac, nisam ratni zločinac, nisam profiter, nisam ginekolog, nisam svjetski putnik, nisam katolički vrač, nisam pedofil, nisam fiškal, nisam bio prognanik ni izbjeglica. Nisam čak ni novinar. Pisac sam. I još k tome, he, slavonski. Mislim, pičke jedne diskriminatorske, nabijem vas na kurac, pa jeste li ikad za Dežulovića rekli da je dalmatinski pisac!? Ali, lijepo je pisati u Slavoniji. Zasad.

A ja kažem: ne možeš biti u kurcu zato što loše živiš, zato što nemaš novca. Novac se ili zarađuje ili krade ili prosi. Ali nadahnuće, strast, smisao djelovanja, te se stvari ne mogu zadobiti ni na koji od ova tri načina. One se dobivaju. I zato poručujem onim mrziteljima literature, braći onoga momka koji je vojničkim remenom nasrnuo na Vladu Gotovca: začudili bi se što se sve džabe nudi.

Ako bih vas zamolila da sastavite soundtrack za Groblje manjih careva i/ili Rokija Raketu, koliko bismo ekplozivan miks dobili?

Već je historija moje osobne glazbene lektire prilično eksplozivna, a kad se još uzmu u obzir sklonosti mojih likova, vjerojatno bi to bilo pravo bure baruta. Ja sam tako s braće Pintarić i Džoa Maračića Makija skočio na rane Stonese, Iggy Popa i Thin Lizzy, a s njih na Pistolse, Clash i Stranglerse. Za izraubani originalni primjerak Never Mind The Bollocks ukrao sam dva dupla albuma Pink Floyda u lokalnoj knjižari. Odmah potom sam ga posudio i nikad ga nisam dobio natrag, ali me to nije previše brinulo jer su mi Joy Division, Killing Joke i rani Cabaret Voltaire već značili mnogo više. U gradu je u međuvremenu stasala druga generacija pankera, koju je povremeno posjećivao Kečer kad bi iz Popovače odlazio na vikend u Vinkovce, tako da se ni njega ne može zaobići. Tu su onda novogradiški bendovi osamdesetih, koji nikad nisu stigli do ploče, Žbrkiklj, Hujan Bruj, Popošev Rozenfeld. Svi oni sviraju u mojim tekstovima.

Naravno, ja sam Slavonac i u meni oduvijek živi hajdovski zloduh tamburice, sa svojim pustopašnicima koji u jednoj noći uništavaju imanja pa tuguju za konjima, zatim naš Puco Pintarić, koji je nešto poput zapadnoslavonskog Bulata Okudžave, pa i moj susjed harmonikaš Steva Gelemanović, koji me još kao dijete svake noći budio urlajući crnokošuljaške hitove kao što su „Zagreb plače, Beograd se smije, ubiše nam naše najmilije“. Taj hajdovski zloduh bi povremeno izbijao kad bismo se poslije grada zalijetali u vukove (nepozvani gosti u svatovima), ali sam ga u svoj punini osjetio na koncertu tamburaša u Starom Petrovom Selu negdje krajem '91. ili početkom '92., na koji sam došao ravno s linije. U publici uopće nije bilo civila, samo garda i policija, svi naoružani do zuba. Kad god bi tamburaši pokazali želju da se povuku, netko bi ispucao rafal ili bar repetirao kalašnjikov. Nikad prije ni poslije nisam bio na koncertu koji je toliko dugo trajao.

Što biste dometnuli za kraj?

Hajduk živi vječno. Dinamo Zagreb. Slavonci svih zemlja, ujedinite se. Svaka strofa – katastrofa. Čuk čuk čuk.