Zoran Malkoč : Groblje manjih careva

Održava se
01.01.1901.

Zoran Malkoč prije nekoliko je godina objavio svoj roman prvijenac "Kao kad progutaš brdo balona" kojeg su obilježavali poprilična kaotičnost i manjak spisateljske koncentracije, ali i dojmljivo tematiziranje slavonskog urbanog pejzaža, s naglaskom na postratnu depresiju i beznađe. Već je tada bilo jasno kako je riječ o piscu koji 'proizvodi' energičnu prozu i svoju priču gradi oko likova luzera i marginalaca koji zrače nepopravljivom melankolijom i bave se opskurnim djelatnostima raznoraznih predznaka.

Malkočeva nova knjiga, ovoga puta zbirka priča, u stilskom je smislu puno dorađenija i "urednija", jer je posve očito kako je to prozna forma koja ovome autoru više odgovara. Uostalom, za jednu, odličnu priču iz ove zbirke dobio je i prvu nagradu na prošlogodišnjem natječaju "Ranko Marinković".

Genetska veza između romana i zbirke itekako je vidljiva; i ovdje je riječ o Slavoniji (autor je inače iz Nove Gradiške) za vrijeme i nakon nedavnog rata, a likovi su svi redom "manji carevi", živopisna galerija gubitnika koji su čak i "formalno" upisani u Klub prijatelja Hajduka, svojevrsne udruge besprizornih građana. Alkohol, droga, oklade, krađe i drugi sitniji i krupniji 'dealovi' dio su njihove svakodnevice u kojoj se katkad dogodi neki pomak nabolje, ali samo kao kratkotrajna epizoda prije ponovnog pada.

Upečatljive, do naturalističkih dionica dovedene epizode u kojima dominira nasilje i grubost te društvena skupina za koju jednostavno nema dobrih vijesti, nadovezuju se na one koje tematiziraju rat koji je prisutan kao podtekst gotovo svake priče, ali i kao glavna tema nekih od njih. "Groblje manjih careva" funkcionira kao zbirka-cjelina u kojoj se likovi sele iz jedne priče u drugu, gotovo tvoreći obrise fragmentarnog romana s glavnim likom koji ima "dućan antikvarnih knjiga u gradu u kojem i profesori književnosti čitaju u najboljem slučaju male novine".

Gradeći često svoje priče upravo na bizarnostima, na okrutnim scenama (gola djevojčica u kavezu, čovjek pseto i dr.) i odlično stvorenoj atmosferi, autor uspjeva scene krvavih osveta, bizarnih ljubavi i cijelog tog "second hand" života, učiniti beskrajno tužnim i istovremeno lijepim, ponekad čak i duhovitim. U takvim je scenama i, prije svega, atmosferi najveća snaga ove zbirke, u kojoj priče variraju kvalitetom u rasponu od onih sjajnih do lošijih, među kojima se svakako nalaze one koje tematiziraju vrijeme rata.

Malkoč je posve sigurno jedan od autora koji vozi posve "izvan struje", pa iako koristi i varira dobropoznate teme i motive proze koja se referira na stvarnost, to čini na posve iskošen, drukčiji i često vrlo pogođen način. Kako u priči "Tren kad sam prizivao najjačeg pisca na svijetu" upomoć doziva Dostojevskog, Harmsa, Marinkovića i Bukowskog trebalo bi biti otprilike jasno o kojem se smjeru radi, no u svakom slučaju "Groblje manjih careva" zbirka je koja nas vozi u luzersku stvarnost, ali i malo dalje.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )