Marko Pogačar : Prvo pank, a onda ostalo

Marko Pogačar rođen je 1984. u Splitu. Iako će ga mnogi u prvom redu povezati s pisanjem (i to, kažu, odličnim) poezije, Marko ima i svoju "glazbenu stranu", svira bubnjeve u splitsko/zagrebačkom post punk bendu Death Disco s kojim redovito koncertira uzduž Autoputa bratstva i jedinstva, te na njegovim stranputicama. Ovaj razgovor malo više otkriva upravo tu Markovu "drugu stranu".

Sven Popović : Za početak, zašto bi se itko htio baviti pisanjem poezije? Pogotovo u državi gdje prednost imaju žuti tisak, spektakli i zvijezde. Je li moguće živjeti od pisanja poezije?

Marko Pogačar : Tvoje prvo pitanje jednako bi se tako moglo uputiti bilo kome tko se okušao u nekoj vrsti umjetničke proizvodnje... Pritom pretpostavljam da inicijalni impuls nije bio rezultat komercijalne pobude. Jer, svatko bi se imalo racionalan danas, pogotovo u Hrvatskoj, vjerojatno odlučio za neko drugo polje djelovanja ukoliko bi mu presudni faktor bilo namicanje kapitala.

Naravno, ne pada mi napamet pokušati isključiti faktor tržišta u polju suvremene umjetnosti, njegova je uloga golema, i galopirajući napreduje. Poezija je, srećom ili nesrećom, poprilično isključena iz velikih novčanih transakcija koje su, recimo, sasvim uobičajene u svijetu filma ili glazbe, pa i prozne književne produkcije. Nameće se i jedan od očitih razloga zašto je tomu tako: masovnost tzv. publike. Netko je jednom, u polušali, izračunao točan broj recipijenata pjesničke knjige u Hrvata. Ne bih mogao napamet ponoviti podatak, ali mislim da se broj kretao oko tristo, i mislim da bi mogao biti blizak 'realnom' stanju, štoviše, i nešto prenapuhan... Od poezije, naravno, nije moguće živjeti no,  to nije nužno razlog za pretjerane jadikovke i lamentacije.

Održao si i nekoliko čitanja u Južnoj Americi. Možeš li ih usporediti sa čitanjima u Hrvatskoj i Europi?

Usporedba s Europskim čitanjima pomalo je nezahvalna za ista – u južnoj Americi postoji sasvim druga recepcijska struktura pjesništva; gotovo da možemo govoriti o masovnoj publici. Poezija je, naime, u isto vrijeme percipirana kao element visoke, ali i "niske", pučke kulture. Pjesnički su festivali "preko bare" uistinu festivali – okupljaju veoma različitu publiku, koja je, također, tradicijski, ali i promišljenom kulturnom politikom odgojena da od pjesništva ne zazire, ne smatra ga (pa i kada je veoma hermetično) nečim suhoparnim, akademskim i dalekim, već ga vezuje uz druženje, glazbu, općenito, polje "pučkog" i "narodnog".

Naravno, ne treba idealizirati i pretjerivati, no situacija na terenu je evidentno drugačija. U Caracasu sam, npr., u sklopu tamošnjeg Svjetskog festivala poezije čitao u jednom od najvećih južnoameričkih kazališta, pred nekih 2500 ljudi. Na ni jednom čitanju nije bilo manje od 300 – 400 posjetitelja, a kada bi se pojavilo neko poznato tamošnje ili strano ime, poput Gustava Pereire ili Linton Kwesi Johnsona cijela je publika, uz ovacije, bila na nogama. Cijeli je grad u to vrijeme u znaku festivala: stihovima i tematskim muralima prekriveni zidovi i nadvožnjaci, plakati, TV i radio reklame... Da ne spominjemo, recimo, Kolumbijski Medellin festival, na kojem su neka od čitanja doslovno stadionska.

No, u poeziju, kao i kulturu općenito, jako se mnogo ulaže. Odgovoriti zašto je tomu tako nije jednostavno elaborirati, kako bi se na prvi pogled moglo učiniti, no nije vrijeme da se upuštamo u analizu "bolivarijanskih" sistema. Recimo samo da se pjesnici godinama šalju, uz velike troškove, u veoma zabačena i izolirana mjesta, u svrhu dobrog starog "kulturnog uzdizanja". Čitao sam, na primjer, na jednom karipskom arhipelagu pred gomilom osnovnoškolske djece, u delti Orinoca Indijancima... Za usporedbu, probaj napraviti takvo čitanje, npr., u Sinju. Mada, još jednom napominjem, nije jednostavno.

Osim poezijom, baviš se i sviranjem. Koliko znam, bubnjar si u bandu Death Disco. Ida Prester iz Lollobrigide je prilikom "Minivala" izjavila je da je imati band u Hrvatskoj kao imati čir na želucu. Kako gledaš na to? Jeste li imalo profitirali svirajući?

Pa ja sviram u malom "indie" bendu, očekivati neki profit od toga bilo bi naprosto suludo... Čak bi možda malo idealizirao i rekao da je se isto u potpunosti kosi s "filozofijom" dotične glazbe... Sviranje obožavam, no sebe nikad nisam doživljavao kao muzičara, a nemam ni predispozicije za to. Naime, uopće ne znam svirati, u nekom ozbiljnom smislu. No, tako nešto kao "sviračko umijeće" nikad nisam smatrao ograničavajućim. Za mene nema iskrenije stvari nego nastupati s punk bendom, dok iznutra sve funkcionira, dok je bend homogen i, najbanalnije, iskren. Kad se struktura krene urušavati, valja se isključiti i početi ispočetka.  

Death Disco pripada, tako reći, underground sceni. Imate li uopće ambiciju probiti se na A-scenu?

Nemamo nikakvu ambiciju probijati se nigdje. Što je uopće A scena? Vjerojatno Severina i Prljavo kazalište, pa bili ti htio biti na toj "strani"? Postoji li neka A scena koja ima ikakve veze s ičim? Kad mi neko spomene Ramirez i Vatru želudac mi se okrene... Ne znam, dosta je frustrirajuće sve to oko suvremene hrvatske glazbe. Gotovo sve što vrijedi dešava se u "undergroundu", a ni toga, nažalost, nije previše.

Ali, postoje bandovi poput Pipsa koji se i dalje odbijaju u potpunosti prikloniti mainstreamu. Kako gledaš na takve bandove? Misliš da je u pitanju zbilja odbijanje mainstreama, ili nemogućnost priklanjanja njemu?

Na sreću, ne razmišljam mnogo o Pipsima. Čak mi se čini da je to bio dosta bolji bend dok je bio manje-više mainstream, radili su solidne ploče. Otkad su se bacili u "umjetnost"... Ne znam čemu ti inferiorno odrađeni ripofovi aktualne strane produkcije. A i čini mi se da nema mnogo bendova vrijednih spomena na toj poroznoj granici. Tržište je malo, malo ih može zaista uspješno plivati u ti vodama.

Koji ti je koncet ostao u lijepom sjećanju?

Volimo izravan kontakt s publikom, male prostore, niske pozornice ili, još bolje, nepostojanje iste, tako da se, a vjerujem da bi ovo potpisali i ostali, najradije sjećam recimo nastupa u backstageu galerije SC (koja se tokom koncerta gotovo urušila), zatim prvomajskog nastupa u jednoj kući na Krugama, te posebno koncerta na sedmom katu beogradskog BIGZA. Svirali smo i velike pozornice, open air festivale i slično, i nismo se u tome pronašli. Doduše, iz drugih razloga, rado se sjećam i nedavnog koncerta u SKUCU kada smo, uz Viva Glorio, nastupili ispred Gang of Four, jednog od bendova na kojim smo sva trojica odrasli.

Kakav pristup imaš u pisanju pjesama za band?

Ako misliš na tekstove, svi ih pišemo, iako sam dobru većinu prve ploče napisao ja.  Tekstove shvaćamo kao dio cjelokupnog koncepta, riječ je o kratkim, repetitivnim, često potpuno aleatorički montiranim fragmentima ispresijecanim citatima s područja pop-kulture bivše države, koji uglavnom nastaju «u hodu». Pjevali smo i Vjesnik iz sedamdesetih, neke design priručnike, replike iz dragih nam filmova...

Što se tiče komponiranja pjesama, to sve radimo na probi, na jen dva tri, vrlo rijetko netko donese gotovu pjesmu. Čini mi se da tako i treba biti, iza svega stoji određena sinergija i zajednički rad. To su sve kratke i jednostavne kompozicije, rijetko preko minute i pol. Meni najdraži, no evidentno pretjeran, kompliment bendu dao je basist grupa Gogogo Airhart i Thievery Corporation, a meni se čini da nas to, što se tiče pristupa, dobro opisuje, rekavši: Minuteman of Croatia!

Što si prvo osjetio, želju za svirkom u bandu, ili poriv za pisanje poezije?

Počeo sam svirati negdje krajem osnovne škole, tako da je to došlo ranije. Većinu materijala za prvu knjigu napisao sam sa 19-20. Prvo pank, a onda ostalo, hehe.

Koliko se utjecaj vaših omiljenih bandova očituje na glazbi banda? Isto tako, očituje li se uopće utjecaj tvojih omiljenih autora na tvoju poeziju?

Dosta, nikad nismo bili pretjerano originalan bend. Samo smo voljeli i svirali glazbu koja trenutno nije (bila) pretjerano popularna. Čulo se tu mnogo Šarla, Discipline, Wirea, GO4-a, Joy Division, Parafa i tko zna sve čega ne. Sve što čuješ te na neki način obilježi, pogotovo glazba koju voliš. S književnošću je to još eksplicitnije – tekst izravno proizlazi iz  pročitanog. Utjecaj je, po definiciji, nemoguće izbjeći. Nema apsolutne originalnosti, sve je to samo predani rad, ne na, već u jeziku.