Irena Lukšić : Pod književnošću se počelo shvaćati sve što se napiše

Trudim se pozorno pratiti kulturne rubrike svih domaćih novina i elektroničkih medija, ali nisam zamjetio da je igdje nakon dodjele ovogodišnjih knjiških nagrada "Kiklop" objavljen razgovor s Irenom Lukšić, iako je ona čak dvije godine zaredom  za svoj uređivački trud ovjenčana tom nagradom u kategoriji "Najbolja biblioteka". Kako bi bar donekle nepravda bila ispravljena, s Irenom Lukšić smo razgovarali o nagrađenoj biblioteci "Na tragu klasika", o njezinom spisateljskom i prevodilačkom radu, te o hrvatskoj književnoj sceni i o blogosferi, koje je i ona aktivna sudionica odnedavno.  (B.A.)

***

Božidar Alajbegović : Gospođo Lukšić, predstavite ukratko našim čitateljima dvije godine zaredom "Kiklopom" nagrađenu biblioteku "Na tragu klasika" čija ste urednica, a koja izlazi u izdanju Hrvatskog filološkog društva i Disputa iz Zagreba.

Irena Lukšić : Biblioteka "Na tragu klasika" zajednički je projekt nekomercijalnih izdavača Hrvatskog filološkog društva i Disputa kojim se nastoji sačuvati svijest o visokim estetskim standardima književnog stvaralaštva. Svjedoci smo, naime, stalnog snižavanja društvenih, moralnih i umjetničkih kriterija u vremenu u kojemu novac i fascinacija tehnološkim novotarijama imaju glavnu riječ. Duhovna dimenzija kao da se našla na nekom sporednom kolosijeku. Stoga smo prvih godina novoga stoljeća i tisućljeća intenzivno razmišljali o biblioteci s djelima kojima se čovjek uvijek može vraćati, u kojima može uživati kao čitatelj i piščev aktivni sugovornik.

Čini mi se da ta potreba za snažnim i uvjerljivim sugovornikom naročito dolazi do izražaja u vrijeme kad kriza kapitala sve opipljivije obilježuje globalnu svakodnevicu i planove za budućnost svakog ponaosob. Ideju o biblioteci u kojoj se trebaju naći djela i autori trajne vrijednosti odmah je podržao Josip Pandurić, direktor ugledne izdavačke kuće Disput, te brojni vrsni prevoditelji i suradnici. Posebno bih željela istaknuti doprinos urednice Jadranke Pintarić, koja je u početku radila s nama i koja je zaslužna za realizaciju niza vrlo zapaženih naslova.
   

Koje naslove pripremate za skorašnju objavu u biblioteci "Na tragu klasika"?

Među prvim ovogodišnjim naslovima naći će se roman vrlo cijenjene irske spisateljice Jennifer Johnston "Milost i istina" u prijevodu Damjana Lalovića, zatim djelo bilingvalne (piše na ruskom i švedskom) finske spisateljice Zinaide Linden "U očekivanju potresa" koji je prevela Željka Černok, ponešto neobičan roman kanadskog književnika Jacquesa Poulina "Velike plime" u prijevodu Sanje Lovrenčić i slavno djelo Mihaila Arcibaševa "Sanjin", koje na hrvatskom postoji samo u neadekvatnom prijevodu D.P. Ðorđevića iz 1917. godine. Do kraja godine namjeravamo, pored ostalog, objaviti i jedno djelo aktualnog nobelovca Jean-Marie Gustave Le Clezioa.

Biblioteka strane proze "Na tragu klasika" nije jedina koju uređujete; urednica ste naime i publicističke biblioteke "Književna smotra" u sklopu koje Hrvatsko filološko društvo objavljuje književnoteorijske knjige i knjige književnih kritika. Koji su naslovi u pripremi?

U biblioteci Književna smotra upravo izlazi "Antologija afričkog pjesništva" koju je priredio i preveo Nikica Talan. Do kraja godine, pored još dvije knjige, očekujem i knjigu Zdravka Malića "Prema Krleži".

Dugi niz godina bavite se prevođenjem s ruskog jezika. Kakva su Vaša iskustva s izdavačima? Jeste li imali negativnih iskustava?  

Surađivala sam i surađujem s mnogim hrvatskim izdavačima i mogu reći da nisam imala nekih loših iskustava. Jer svi koji su se odlučivali na izdavanje ruskih autora uglavnom su bili ljudi dobrog ukusa i svojevrsni entuzijasti.

Može li se živjeti od prevođenja?

Od književnog se prevođenja jako teško živi. Jako teško. Ali je čovjek zadovoljan kad onima koji ne znaju neki strani jezik otvori potpuno novi vidokrug.

Na kojim prijevodima trenutno radite?

Prevodim malo prije spomenutog Mihaila Arcibaševa, roman "Sanjin".

Osim uredničkim i prevodilačkim radom, dugo se godina bavite i pisanjem proze. Prošle ste godine objavili čak dvije knjige - roman "Nebeski biciklisti" i zbirku pripovjedaka "Duga Resa – Ixtlan". Recite nam nešto o svakoj od tih knjiga.

Roman "Nebeski biciklisti" prvi je dio zamišljene trilogije o 60-im godinama prošlog stoljeća. Ne znam je li to nostalgija ili tek malo izraženija distanca prema događajima koji su snažno obilježili jedno vrijeme, ali u 60-ima uvijek nalazim materijala za ono što me stručno i umjetnički intenzivno zaokuplja. Razmišljajući o temama koje su u to doba bile aktualne čini mi se da vrijeme ima cikličku narav i da ih ponovno "čitam" u svim kasnijim desetljećima – u sedamdesetima, osamdesetima i devedesetima te, dakako, u novome stoljeću i tisućljeću.

Sve te teme zapravo su dio jednog pitanja – pitanja smisla života, gdje i kako pronaći smisao života. Iz perspektive 14-godišnjih junakinja "Nebeskih biciklista" sve dileme i izazovi izgledaju jednostavno, utkano u povijesno-političku paradigmu koja je imala glavno uporište u budućnosti. Druga dva romana, koje sam zamislila, trebaju nešto više reći o toj budućnosti.

"Duga Resa – Ixtlan" zbirka je pripovijedaka u kojoj sam ponajprije ispričala nešto o sebi kao Ireni Lukšić, a onda se zaigrala i raznim narativnim postupcima koji me predstavljaju kao autoricu sa znatiželjnim pogledom na granice vlastitog jezika i svijeta.

Što trenutno pišete?

Trenutno sređujem bilješke o putovanju po Americi. To mi je bilo važno životno iskustvo i mislim da ga trebam ispričati kroz ono što znam o svijetu.

Kako biste ocijenili trenutno stanje na hrvatskoj književnoj sceni i koja je vaša pozicija na njoj?

Ne znam kako bih opisala stanje na domaćoj literarnoj sceni. Možda kao "borbu za svaki glas". Čini mi se da se pod književnošću počelo shvaćati sve što se napiše, neovisno o udjelu artizma u tekstu. U tom smislu se nametnula i neka nova publika koja nema njegovan ukus i navike druženja s "visokom" literaturom. Za tu, u suštini lakovjernu publiku, kreira se ponuda novih naslova i popratnih samoreklamnih  tekstova o njima.

Svjesna sam da takvoj publici baš i nisam previše zanimljiva pa stoga nisam niti uhvatila neku atraktivniju poziciju u književnoj sferi. Ne povodim se za raznim literarno-idejnim modama i senzacijama nego se radije obraćam pametnim i obrazovanim sugovornicima. Dok god bude takvih ljudi, ljudi koji će me čitati i ugodno razgovarati sa mnom – bit će i mene kao autorske činjenice u prostoru hrvatske kulture.

Kakvo je Vaše mišljenje o događajima oko (ne)dodjele "Kiklopa" u kategoriji "hit-godine"?

Nedodjeljivanje Kiklopa u kategoriji hita godine vidim kao simbol krhkosti svega što nas okružuje. Stječe se, naime, dojam da se relevantnost neke pojave ili stvari najzgodnije uspostavlja dobro smišljenom vikom i napadima te da sve treba iznova definirati kako ne bi bilo zabune tko kamo spada. Stoga je u propozicijama za pojedine kategorije nagrade Kiklop možda trebalo jasnije dati do znanja kakva literatura dolazi u obzir, odnosno koja infrastruktura sudjeluje u brojanju glasova. Ako je to uopće sporno.

Odnedavno ste aktivna sudionica blogosfere – pokrenuli ste blog http://irenaluksicstory.blog.hr na kojemu objavljujete redovitim, gotovo svakodnevnim ritmom. Kako ste se odlučili na pokretanje vlastita bloga?

Blog sam aktivirala u želji za što neposrednijom i bržom komunikacijom s osobama koje vole čitati književnost i usput nešto razmišljaju. Htjela sam im omogućiti uvid u svoju "radionicu", ali istodobno i upoznati duh suvremenog čitateljstva. Svjedoci smo, eto, marginalizacije kulture u medijima, stanovite nezainteresiranosti publike za umjetnost i općenito akulturacije u društvu. Književni blog je pokušaj držanja na okupu ljudi koji se ne povode za ispraznim sadržajima života. Meni kao autorici dragocjeni su komentari čitatelja, pa čak i onda kad se ne slažem s njima.

Pratite li književne blogove i što mislite o blogomaniji? Koje blogove redovito čitate?

Pratim uglavnom književne blogove zato što najpotpunije uvađaju u zbivanjima na literarnoj sceni. Ovdje bih posebno pohvalila vaš blog http://knjigoljub.blog.hr koji se polako pretvara u svojevrsnu instituciju. Za nekoga tko se bavi jezikom i radi u jeziku dodir s blogovima omogućuje izravno praćenje promjena koje doživljuje jezik i njegova primjena.