Senko Karuza : Sreća za vinograd, radovi su u tijeku

Povodom trećeg izdanja Festivala književnosti 'MARE MARE 2009.', koji se od 30. travnja do 3. svibnja 2009. održava na otoku Visu, razgovarali smo sa Senkom Karuzom, utemeljiteljem i jednim od organizatora festivala.

Festival 'MARE MARE' organizira udruga Multimedijalni mobilni centar OTOK, koju su osnovali književnici Senko Karuza i Robert Mlinarec, te Melita Mardešić, ravnateljica OŠ Komiža, u Komiži, a nastao je kao produženje događanja koje su se posljednjih petnaestak godina događale u Karuzinom Centru za preživljavanje na otocima u Moloj Trovni.

Sa Senkom smo razgovarali o Festivalu, ali i o životu na otoku, o tome što čita a što piše, te kako napreduje vinograd...

*

Nenad Bartolčić : Pretpostavljam da "zimovanje" na otocima i nije baš neka vrlo dinamična opcija, pogotovo kada to zimovanje nema turistički već onaj životni, da kažem, egzistencijalni naboj. Dakle, Senko, kakva je bila i kako je prošla ova zima?

Senko Karuza : Sterilna i bez uzbuđenja, sa strahom da će tako biti i ubuduće. Uopćeno govoreći, volja je bila negdje nestala, ali mi se čini da to nije bila samo odlika otoka. U redovitim kontaktima sa prijateljima iz Zagreba nisam dobivao puno bolje rezultate. Jedan moj bogati prijatelj je ove zime, u želji da mi pomogne, jer mu se činilo da  nas na otoku puno više pogađaju  problemi i nestašice nego njega u Zagrebu, diskretno priupitao trebam li bilo kavu pomoć. Nisam razumio pitanje i želio sam da mi direktno kaže o čemu se radi. Pa vidiš kakva su vremena, kriza je, ničega nema, plina, love... objasnio je. Zahvalio sam mu i pokušao ga uvjeriti da ja nikada nisam ni imao onog bez čega je on tek sada ostaje. Ne govorim ti ovo da se tužakam, nego da ti prikažem ograničenja unutar kojih se mogu kretati i koje sam izabrao, makar još uvijek nisam siguran u ispravnost odabira.Ali se još uvijek trudim da radim i živim, a ne da prezimim.

Poznato je da nisi "lak na okidaču" (što se pisanja tiče), no prošlo je dosta vremena od tvoje posljednje knjige... Što se dogodilo u međuvremenu? Da li si radio/radiš na nekom novom rukopisu... Hoćemo li uskoro čitati tvoju novu knjigu?

Bile su neke opcije da prije ljeta saberem i objavim kolumne koje pišem skoro tri godine u 'Moru', a koje su, zapravo, drugi dio "Vodiča po otoku", ali nisam baš siguran da je za to još vrijeme. To je napisano i neće pobjeći. Ali moj stvarni interes je oko romana ili kako bi se to moglo drugačije nazvati, još ne znam, jer već dugo vremena petljam sa tom svojom pričom koja sigurno neće biti jednostavno ispričana. A nisam ti neki tip koji kaže sad ću napisati roman o tome i tome, to me pali i to mi je važno i sjednem i napišem, sa mukom ili lakoćom, svejedno. Tako da mi se čini da ću prije pokazati još jednu knjigu priča koje nastaju sporo, ali nastaju. I uopće, ne mislim da sad baš treba pod svaku cijenu govoriti u trenutku kad nemaš što za reći.

Pretpostavljam da si imao dosta vremena i za čitanje... Što si čitao?

Puno i svašta, ko bi ti sada to nabrajao, pogotovo ako ti kažem da čitam deset knjiga paralelno. Ali ono bitno je što te od toga takne. Eto, valjda sam zadnji od svojih prijatelja pročitao Bodora, i to nakon što sam ga upoznao u Dubrovniku, i dugo poslije toga sve mi je bilo smiješno, pogotovo sam sumnjao da ja mogu nešto napraviti što ima smisla. Ima pisaca koji te ne potiču od prve, nego blokiraju, jer njihova priča se zabada u tebe poput trna kojeg se ne možeš nikako osloboditi, jer ne znaš gdje te boli. To mi se bilo još davnih dana dogodilo sa Thomasom Bernhardom, i to me onda preusmjeri na traženje takve  literature i na grozničavo pronalaženje drugačijeg pisma koje bi bilo podjednako uzbudljivo i značajno, jer nas to što smo do tada napravili više ne zadovoljava..  Ali znam da to ne možemo svjesno odrediti. Evo, upravo sam, po stoti put, zapeo na Ioneskovim "Čovjekom pod znakom pitanja", i pitanje je da li ću pod tako jasnim očitovanjem ljudske tragedije, da ne kažem boli, smoći snage i volje da se nekako izrazim. Ali sreća za vinograd, radovi su u tijeku.

Kakav uopće tip litarature / knjiga osobno preferiraš?

Teško mi je reći koju literaturu volim. Danas su bitne informacije koje ti daju prijatelji ili ljudi kojima nekako vjeruješ, jer je u poplavi naslova i izvrsnosti žanrova teško sam procijeniti što bi te moglo zapaliti. Naravno da je slučajni odabir uvijek najslađi, i svi se zapravo, kao po nekom tajnom njuhu, nekako snalazimo u tome. Ja, na primjer, volim izbjegavati zabavnu literaturu.

Festival "Mare, mare" koji organiziraš ulazi u svoju 3. godinu postojanja. Festival je nastao kao produženje, sada i formalno, događanja koje su se posljednjih petnaestak godina događale u tvom Centru za preživljavanje na otocima u Moloj Trovni.  No prije svega, za one koji nisu pobliže upoznati s projektom... predstavi ga ukratko.

Festival Maremare je formalni nastavak i pokušaj pristojnog uobličenja onoga što se u proteklih dvadesetak godina događalo u Moloj Trovni, a što je bilo obilježeno silovitom željom i voljom da se na otoku, na kraju svijeta i interesa bilo kojeg menađmenta, dakle profita u bilo kojem obliku, pokrene  i prikaže živo tkivo koje može proizvesti bilo koja umjetnička praksa. Jednostavnije rečeno, trudio sam se da dovedem i prikažem dio umjetničkog svijeta za koji smo mi, koji stalno živimo ovdje, bili zakinuti. To je išlo tako daleko da sam zabranio fotografiranje i informiranje javnosti koja nije prisutna, čime sam mislio da naglašavam važnost sudjelovanja za koje smo bili zakinuti jer nismo stanovnici grada. Naravno da je stvar pobjegla iz kontrole i usmene informacije su dovele more novih ljudi koji su svi na neki način svojim neprofitnim djelima, prikazima, performansima i školama doprinijeli stvaranju te sjajne stvaralačke atmosfere čiji rezultat je sad ovaj festival.

Nakon ove trogodišnje distance, kako si zadovoljan projektom? 

Ovo je ozbiljna i kratka verzija ranijih događanja i svjestan sam ne može biti toliko razigrana i neobavezna, ali daleko sam od toga da budem zadovoljan. Uz likovnu radionicu koju sa Komiškim osnovcima odrađuje Alem Korkut, Ferićevim, Pavičićevim i Miloševim književnim radionicama, te večernjim čitanjima koja nisu bog zna kako posjećena, to je još daleko od one potpunosti iza koje bi stajalo smisleno zadovoljstvo. Ali mi zato neopisivo zadovoljstvo predstavlja činjenica na koju nisam uopće računao: na atmosferu koju su stvorili sami pisci i niz pojedinačnih projekata koji su nastali u njihovim trodnevnim neformalnim druženjima i manje  ili više vidljivim i nevidljivim rukavcima.

Vidiš li neke nove pravce kojima bi projekt mogao ići dalje?

Računali smo da pokušamo organizirati sličnu stvar i na drugim otocima, prvi nam je bio Hvar i trenutno smo u pregovorima.

Da li si zadovoljan institucionalnom podrškom projektu... Kako ga uopće uspijevate isfinancirati?

Za sad nema novaca za opuštanje. Ove dvije godine odradili smo za manje od 15 000 kuna svaku, što je nedovoljno za četiri dana hotela i hranu, ali volja je zajednička, sami kuhamo, smijemo se i snalazimo u toj nemogućoj situaciji. Prvu godinu donatori su bili Erste banka i Igor Tomljenović, lani ured za kulturu grada Zagreba, a ove godine... još nitko. Što ne znači da su stvari stale.

Tko sve dolazi / gostuje na festivalu?

Ove godine od književnika će doći Zoran Ferić, Robert Mlinarec, Miroslav Mićanović, Branko Čegec, Damir Miloš, Olja Savičević, Ivica Prtenjača, Tvrtko Vuković, Jurica Pavičić, Vanda Mikšić i Blaž Sviličić, a od likovnjaka Alem Korkut, Bane Milenković i Lidija Šeler.

Sjećam se jednog tvog intervjua u kojem si izjavio otprilike "...današnjoj djeci koja žive na otoku njihovo djetinjstvo je više prožeto čežnjom za drugim nego žestokim doživljajem toga otočkog svijeta". Da li ih je uopće moguće zadržati na otoku kada to nakon svih mogućih "pred/post izbornih" demagoških parola gledano na praksu tj. na način na koji se društvo odnosi prema povećanju kvalitete otočkog življenja, u mnogim segmentima i nije bas privlačan odabir budućnosti?

To koliko će ljudi ostati na otoku u velikoj mjeri odlučuje lokalna vlast koja čini ili ne čini neke bitne poteze za svoje ljude, a koje nisu jednake na svim otocima. Na primjer, ako netko završi faks i na otoku nema mjesta za njegovu struku, vlast može pokazati interes za njega tako da pronađe modus za njegov povratak ili da jednostavno kaže: ono što nije nikada bilo na našem otoku ne treba ni sada postojati i doviđenja. Ali u prvom redu to je stvar osobnog izbora, slično kao što je stvar nekog sa doktoratom iz Zagreba da odleprša u Ameriku ili ostane doprinositi svojoj zajednici koja mu nudi upitne mogućnosti.

Iz "kopnene/kontinentalne perspektive" gledano, mnogi često idealiziraju otočki život i navodno bi odmah promijenili i zamijenili perspektivu. Kako reagiraš kada čujes takve, uglavnom... nazovimo ih utopijske sanjarije o sreći života na otoku (slično bi se moglo primijeniti i na uopćene sanjarije o "životu u prirodi" izvan gradske vreve...). Koliki bi postotak takvih gradskih "otpadnika" uopće preživjelo takav životni preokret?

Nisam ti ja baš neki dobar primjer za ovaj odgovor. Moji osjećaji su podvojeni i nakon dvadeset i više godina života na otoku, još ne osjećam da sam potpuno unutra niti da je to ono što doista želim. Nisam od onih koji žele pronaći mir, više me interesira akcija, događanje i rad. Ne znam kako drugi zamišljaju romantiku otoka. Kao sliku podneva na kojoj seljak baca sumpor po lozi? Ili kao krasan suton na Palagruži gdje ribari kuhaju sebi večeru dok se ostali svijet šepuri po rivi? Što bi ti koji bi došli radili na otoku? Mislim da je to manje-više danas svima jasno, otok je samo ljetna iluzija, samoća stvar koje se treba čuvati, ako ne znaš njome gospodariti. Dakle, po meni je i to stvar osobnog izbora.

Ajmo malo o recesiji i turizmu... kakva su tvoja očekivanja odnosno prognoze?

E, u recesiju se stvarno ne razumijem.

Možda za kraj jedan jednostavni recept za nas kontinentalce... nešto za brzo pripremanje i uživanje? Ili je to zapravo nespojivo s brzinom?

Evo ovako: duboko udahneš, sjedneš i pokušaš izdržati koliko možeš. 

Jel more ugrijalo? :)

Za Šveđane jest, eno ih već u moru.