Svjetlana Veble : Na hrvatskom tržištu knjiga nedostaje 'higijena poslovanja'

Nenad Bartolčić : Možete li se prisjetiti početaka... kako je nastajao Veble commerce, da li ste odmah započeli s izdavanjem knjiga ili je najprije pokrenuta distribucija knjiga?

Svjetlana Veble : Priča o izdavačkoj kući Veble počinje davne 1990. godine kao posljedica događaja u Hrvatskoj koja je bila na putu osamostaljenja, a tada se konačno počelo razvijati i privatno poduzetništvo. Imali smo ponešto kapitala i odlučili smo ga investirati baš u izdavaštvo. Nekako je usporedno išla distribucija, a i prvi naslovi naših knjiga.

Od samih početaka vaš je nakladnički program bio mahom usmjeren na izdavanje priručnika koji zadovoljavaju interese svih članova jednog, nazovimo ga... tipičnog domaćinstva. Da li je razlog tome bila želja da se u startu pozicionirate u odnosu na pretežiti dio drugih nakladničkih kuća u Hrvatskoj ili ste se naprosto najbolje našli u takvom profilu nakladništva?

Početkom devedesetih u Hrvatskoj nije bilo kvalitetnih priručnika jer je njihovo nastajanje skup proces. Knjige tog tipa u našim knjižarama tada su bile su jako skupe i zastarjele i tu smo mi vidjeli našu priliku. Svakako da smo se htjeli odmah nametnuti i kvalitetom i cijenom što i danas radimo.

Pretpostavljam da ste bili svjesni (ili ste to ubrzo postali) da za takova izdanja ne možete računati na pomoć od strane države, jer unutar niše tzv. komercijalnih izdanja ne postoji sistem vrednovanja koji bi ipak prepoznao vrednije projekte od onih "na brzinu sklepanih" ili naprosto prosječnih...

Na pomoć od države nismo ni računali jer privatno poduzetništvo je privatni kapital i rizik je bio naš...barem smo mi na to tako gledali. Mislim da je teško govoriti o sistemu vrednovanja bilo čega u današnje vrijeme, a postavlja se i pitanje tko su ti ljudi ili institucije koji bi to radili? Koje su njihove kvalifikacije da vrednuju knjigu grafički ili sadržajno, a ako imaju i vlastiti naslov onda je pristranost neminovna. Tako je to kod nas.

S jedne strane vjerojatno je logično da sva izdanja ne potpadaju pod ingerenciju Ministarstva kulture RH, no vjerojatno postoji i druga logika po kojoj bi negdje drugdje postojala proračunska sredstva za određeni tip knjiga koji je komplementaran s područjem koje određeno ministarstvo pokriva. Na taj način bi se čak i potaklo nakladnike da paze da biraju kvalitetnija izdanja, a ne samo ona koja u prvom redu garantiraju financijsku uspješnost, nerijetko i nauštrb kvalitete. Što mislite o tome?

Ne slažem se s vama, privatna izdavačka kuća za svoje projekte mora imati zatvorenu financijsku konstrukciju ili ne mora niti izdavati knjige. Kakva ministarstva, pomoći ili ne znam što li već? Svakako da postoje projekti od posebne kulturne važnosti i svakako da ih država ili Ministarstvo mora podržati, ali da baš svaki projekat ili velika većina to zaslužuje kao danas u Hrvatskoj,  mislim da je pogrešno.

Mogu se samo djelomično složiti... naime, dokle god država npr. izdašno financira privatne nogometne klubove pod izlikom ulaganja u "vrhunski sport" i polutalentirane nogometaše koji su mjesečno plaćeni i na tisuće eura, tada bi za knjigu, kulturu, znanost... gdje god se može i postoji opravdanje trebalo uzeti još više. No, vratimo se počecima Veble commercea. Ukoliko me sjećanje dobro služi, u prvih nekoliko godina, negdje do cca 1999., uglavnom ste objavljivali tvrdo ukoričene, bogato ilustrirane priručnike velikog formata, tip izdanja koji se prije možda i manje prodavao kroz knjižarsku mrežu a više kroz neposredniji kontakt s kupcima preko trgovaca, sajamskih prodaja... Da li je to značilo da ste u jednom trenutku procijenili da vam u katalogu nedostaje i drugi tip, jednostavnija izdanja? Čini mi se da je dopuna krenula kroz tzv. "self-help" naslove kao što su bili "Pozitivmo neustrašivi" ili "Pozitivno razmišljanje" Vere Peiffer?

Gospodine Bartolčić, voljela bih da mi nabrojite knjižare ili knjžarske mreže koji su onda postojali u Hrvatskoj. Ja znam da je bila samo Mladost, Znanje, Prosvjeta i par privatnih knjižara. Dakle, ni ranih ni kasnijih devedesetih nije bilo pravih knjižara koje su se bavile samo knjigom, a ne svim i svačim.

S vremenom smo shvatili da dok radimo na zahtjevnom priručniku imamo prostora i za poneki manje obiman naslov, pa je odluka pala na popularnu psihologiju jer i to je tada bila novost kod nas, a ljudi su to rado čitali i tražili u knjižari. Moram vas podsjetiti da smo 1999. godine otvorili knjižaru Veble u Vlaškoj i crpili iz nje odlična iskustva u direktnom kontaktu s čitateljima i kupcima.

Koje su vaše najveće uspješnice do danas?

Svakako je to autor Tony Buzan i njegov naslov "Brzo čitanje" koji je brend u svijetu, a također i njegovi ostali naslovi koji zbog svoje edukativne vrijednosti imaju odlične rezultate u prodaji. Ne smijem zaboraviti ni "Menadžera na mafijaški način" koji je izašao u pravo vrijeme kod nas tako da mislim da ga danas svaki menadžer kod nas ima u svojoj biblioteci bilo da ga je dobio kao poklon ili je sam htio pronaći inspiraciju.

Ima li naslova koji su podbacili, nisu ispunili vaša očekivanja? Ako ih je bilo, da li vam je danas jasno zbog čega se to dogodilo?

Bilo bi bahato i nerealno reći da nemamo naslova koji nisu podbacili, ali hvala Bogu da su u manjini i da dobrom financijskom konstrukcijom nisu ugrožavali daljnji tijek poslovanja. Uglavnom, danas znamo da su to naslovi koji su bili ispred vremena, jednostavno nije još bilo vrijeme za njih u Hrvatskoj kao malom tržištu knjiga, te nisu bili prepoznati.

Da li smatrate da je način na koji funkcionira tzv. lanac knjige u Hrvatskoj dobar? Činjenica da su danas nakladnici u isto vrijeme i knjižari, i da se nije uspjelo sačuvati, pa čak niti razviti knjižarstvo kao zaseban segment lanca, u kojem bi mnogo prirodnije bila izvršena podjela na autora koji stvara djelo, nakladnika koji ga izdaje i knižara / distributera koji ga prodaje? Ne tvrdim da su s početkom 90-ih uvjetio za takvu trodiobu postojali, ali nije se niti pokušalo da se stvari postave na pravi način.

Mislim da u Hrvatskoj ne postoji lanac prodaje knjiga. Postoje neke posebnosti poslovanja našeg tržišta knjiga. Knjižarstvo kao takvo nije ni bilo razvijeno, kao ni distribucija, nikada. Najveći problem je nepodmirivanje računa nakladnicima, tada,  prije deset i više godina, kao i sada. Postaviti stvari na pravi način značilo bi poštivati najosnovnija pravila dobrog i poštenog poslovanja.

Vidite da se vraćamo na početak našeg razgovora. Za izdavanje knjige mora postojati financijski plan i pokriće i ne može se bilo tko sjetiti, izdati knjigu i tražiti od Ministarstva novac za to. Knjižare moraju kupovati i plaćati svoje račune. Mora postojati, nazovimo to tako, "higijena poslovanja" koje u Hrvatskoj  na tržištu knjiga nema! To je jedan kompleksan problem koji je stihijski rješavan, no nikad riješen.

Na žalost, problem i je u stihijskim pokušajima, bez promišljene i dugoročnije koncepcije sređivanja stanja, i dok je tako teško da nam može biti bolje. Ne vjerujem da sadašnja "koncepcija" po kojo su "svi sve", i nakladnici i knjižari, pa su i autori urednici kod tih istih nakladnika, ona prava, sasvim suprotno. Konkretno... da li bi vaša knjižara u Vlaškoj ulici mogla uopće opstojati da nema podršku i nakladničkog dijela unutar iste firme?

U početku 1999.god., vrlo teško. Sada nakon deset godina s rezultatima i iskustvom, knjižara može poslovati sama neovisno od izdavačke kuće. Knjižara Veble ima trenutno 13 500 naslova većine hrvatskih izdavača. Uglavnom kupujemo na predračun, vrlo malo imamo u komisiji jer smatram da je to vrlo nezdravi vid poslovanja. Imamo dogovor s izdavačima da ako se kupljena knjiga slabije prodaje, nakon nekog vremena ju mijenjamo za onu knjigu koja se traži, tako da knjižara nije oštećena slabom prodajom nekog naslova. To mi se čini kao jedini pravi model poslovanja.

Kako gledate na današnje knjižarske rabate koji su otišli u nebo otkako su tzv. lanci knjižara u pretežitom vlasništvu nakladnika? Da li je rabat od čak i 45 % za komisijsku prodaju pravi put k ozdravljenju hrvatskog tržišta knjige?

Mislim da nije poslovno ni pristojno razgovarati o rabatima jer to je poslovna tajna uvijek i svugdje u svijetu. Kao ekonomist uvjeravam vas da je ozdravljenju našeg knjižarskog i knjiškog poslovanja potrebna disciplina plaćanja, a rabati i drugi detalji su poslovna tajna između dva subjekta.

Evo primjera: što vrijedi bilo koji rabat na knjigu ako to neće biti plaćeno niti na vrijeme, a možda nikada. Uredno plaćanje znači daljnje poslovanje ako živite od prodaje knjiga, bilo kao nakladnik ili knjižar. U svakom slučaju  ipak tu knjigu na kraju moramo prodati kao proizvod. I knjižari vole kada se prodaja može naplatiti na vrijeme. Tu ne govorim o dnevnoj prodaji na blagajni, već o drugim načinima prodaje i naplate u jednoj knjižari.

Kako se Veble commerce nosi s ovom najnovijom krizom (iako se hrvatski knjiški ceh permanentno suočava s kriznim situacijama)? Kakvi su vam rezultati glede prodaje kako vlastitih tako i tuđih izdanja?

Najnovija kriza u Vebleu bila je očekivana u posljednje dvije godine. Došla je čak nešto sporije nego što smo mi očekivali. Trenutačno je prodaja manja za 25-30% što je puno, ali za sada ne ugrožava Veble kao izdavačku kuću. Knjižara također pokazuje nešto manju prodaju, oko 20 %, što je za male izdavače, koji imaju samo dva do tri naslova veliki pad prodaje.

U kolikoj je mjeri ovogodišnji nakladnički plan pretrpio promjene zbog novonastalih okolnosti?

Plan je nešto smanjen u segmentu skupih priručnika, ostalo ide prema planu. Odlučili smo razviti posebnu biblioteku domaćih znanstvenika koja će biti više nego zanimljiva i kvalitetna. Kao što vidite, Veble tim je prilično optimističan.

Koje naslove možemo očekivati u drugoj polovici godine, možete li nam dati kratak pregled?

Pripremamo najnoviju knjigu o trudnoći, autorice dr. Anne Deans i grupe vrhunskih medicinskih stručnjaka koja je i u svijetu bestseler, zatim knjigu o tehnikama za bojenje zidova po principu uradi sam i još poneko iznenađenje u maniri Veble izdanja. Također pripremamo i dva izdanja naših mladih stručnjaka - jedno iz  područja neuronutricionizma, dr. Sandija Krstinića i jedno iz područja NLP-ja mlade autorice prof. Martine Kvarantan.

Do prerane i iznenadne smrti vašeg supruga Rolanda Veblea bili ste i aktivni član u Vijeću Zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske. Kako gledate danas na razinu organiziranosti našeg knjiškog ceha?

Cijeli ovaj razgovor kao što vidite, odgovaram sa "mi", a mislim da će to još jako dugo tako biti jer Roland je neizbrisiv i nezaboravljiv dio Veble tima. Kao veliki vizionar u ovom poslu ostavio mi je ideja za bar još tri godine unaprijed. Ne čini mi se da u Hrvatskoj  postoji knjiški ceh jer da postoji imali bismo poneke zajedničke ciljeve, ovako do izražaja dolaze samo različitosti i borba za opstanak. Da ne govorim o podjeli na velike i male.

Od samih početaka niste podržavali uvođenje jedinstvene cijene knjiga na hrvatsko tržište. Zašto? Mogu razumjeti nezadovoljstvo sa načinom na koji se ona uvela na tržište kroz Sporazum (umjesto željenog zakonskog akta), ali očito da Vi i ja ne dijelimo mišljenje oko instituta jedinstvene cijene u njegovoj osnovi. Zbog čega jedinstvena cijena knjige vama ne odgovara?

Jedinstvena cijena knjige zadire u privatnost poslovanja ovako kako je kod nas postavljena. U Europi nigdje nije polučila uspjeh, a mi smo u Hrvatskoj napravili njenu vrlo lošu kopiju  i na kraju nije to postao zakon za što smo se zalagali nego nekakav sporazum koji nikoga ne obvezuje.

Danas, kad pogledate unatrag godinu dana, manje-više nitko se ne drži tog sporazuma, točnije svi su prilagodili njegovotumačenje prema potrebi. Kako je koji novi član kooptiran u Vijeće ili u radnu grupu donio je novo tumačenje koje odgovoara njegovoj izdavačkoj kući. Dakle, od samog početka shvatila sam da to neće biti na korist nego samo na štetu. Čak i knjižnice taj sporazum tumače na svoj način.

Nedavno se na čelo Zajednice nakladnika i knjižara vratio Zdenko Ljevak, u samo Vijeće kooptirani su neki novi, mahom mlađi članovi. Možete li to prokomentirati,  a kao doskorašnji član Vijeća imate li kakvu poruku/savjet za njih?

Mislim da je nezahvalno davati savjete, a poruka možda da novi članovi budu "svoji", a stari članovi da prihvate novu inicijativu i dozvole drugima da ponešto promijene, jer promjene su dobre i ne treba ih se bojati.