Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen : Pisanje je oblik združivanja

Nije vijest kad pas ugrize čovjeka već kad humanoid gricne džukca. Definitivno je vijest i kada netko svoje nekretnine u atraktivnoj Istri - umjesto da apartmane skupo iznajmljuje i od toga bezbrižno živi  - odluči sasvim besplatno ustupiti piscima, kritičarima, prevoditeljima, urednicima ... Književno svratište ideja je koju je prošlog ljeta realizirao spisateljski par Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, o čemu, kao i o njihovom spisateljskom radu te planovima za 2012.g. govorimo u razgovoru koji slijedi. Ipak, najzanimljiviji segment razgovora jesu otvoreno izložena negativna iskustva Natalije i Ognjena s domaćim književnim izdavačima te usporedba američke i naše izdavačke scene i obrazovnih sustava (oni su se naime nedavno vratili iz dugogodišnje američke pečalbe)...

 
Božidar Alajbegović : Nedavno se jedan istarski sabornik „proslavio" tvrdnjom kako bi ga Istrijani smatrali „monom i štupidom" kad ne bi iskoristio mogućnost veće mirovinske apanaže. Istovremeno vi vlastitu nekretninu u istarskom Ližnjanu  besplatno ustupate piscima, prevoditeljima, urednicima, kritičarima(...) na korištenje evo već skoro godinu dana. Objasnite onima koji još ne znaju o čemu se radi.

Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen : Određeno smo vrijeme izbivali s domaće književne scene, uvjetno rečeno, budući da se nikada u njoj nismo potpuno ni afirmirali, štoviše, stekli smo dojam da je književna scena kao takva više prostor izbivanja, nego bivanja, prostor koji je taman toliko apstraktan da omogućava pojedincu da ga izbjegava, da izbjegava preuzeti odgovornost za njega. Upravo smo zbog toga osjetili potrebu da kreiramo prostor koji bi bio mjesto stalnog susreta svih onih koji gravitiraju prema knjizi. Ono što je darovano može se samo darovati dalje. Tako smo mi imanje koje su nam darovali Natalijini roditelji, Milena i Branko Grgorinić, odlučili podijeliti sa zajednicom, podijeliti s kolegama, „uložiti" u ono do čega nam je stalo - opstanak i napredak knjige i književnosti.

Koliko god to otrcano zvučalo, navrednije stvari u životu su besplatne. Pisci, baš kao i radnici Diokija ili bilo kojeg propalog poduzeća u Hrvatskoj, znaju i onu oporu stranu te istine jer, nažalost, za svoj rad ne mogu očekivati adekvatnu materijalnu nagradu. To je naša trenutna društvena stvarnost od koje se ne može pobjeći. Možemo je ignorirati, nad njom očajavati, ili se prilagoditi vremenu, ali tako da izazivamo postojeće sustave vrijednosti. Nas dvoje smo izabrali taj treći put i odlučili „proizvoditi" stvari koje su ujedno vrijedne i besplatne.

Naravno, to svejedno znači da odnekuda mora doći novac za kruh, mlijeko, internet..., ali je naš princip da on ne dolazi od korisnika usluga naše udruge, tim više što su kao porezni obveznici već izdvojili određena sredstva i za tu „kulturu". Smatramo da se do sredstava može doći iz drugih izvora, iako su putevi do tih sredstava često zakrčeni birokracijom. U osnovi, nije dovoljno pisati, nije dovoljno objavljivati knjige, nije dovoljno čitati - da bi književnost kao sustav funkcionirala ili napredovala, mora postojati prostor za komunikaciju, prostor za susret.

Pri tome nas nije strah za što će nas i za koga netko smatrati. Damir Kajin ima jako nisko mišljenje o svojim sugrađanima ako prepotstavlja da oni ne znaju cijeniti nesebičnost, kao što se vara kada računa da će mu veća mirovina zajamčiti ugled i sreću. Domaća kultura, ono što je u njoj najbolje i najvitalnije, ovisi o radu „mona" i „štupidina", baš kao što „mone" osiguravaju profit bankama, telekomunikacijskim ili prehrambenim korporacijama, a „štupidini" troše svoje teško zarađene novce po trgovačkim centrima i supermarketima.

Biti „mona i štupido" je časno zanimanje, jer znači dijeliti sudbinu zajednice, jer znači da nam je glavna imovina naivna vjera da će nam svima sutra ipak biti bolje, ako se budemo trudili i ne budemo se dali gaziti, da društvo kojega smo dio ipak napreduje zahvaljujući našem doprinosu, unatoč pojedincima koji smatraju da njima može biti dobro bez obzira koliko je loše njihovim susjedima.

Konačno, sasvim je pogrešno primjenjivati principe tržišne utakmice na kulturnu djelatnost, kultura, pa tako i književnost izniče iz naroda i mora se vraćati narodu. Razlog zbog kojega se književnost doživljava kao elitna, začahurena djelatnost je upravo zbog toga što se profit postavio na put komunikacije pisaca i publike. U tom kontekstu, mi smo nešto kao borci protiv profita, superheroji koji izbijaju sebi i drugima novac iz ruku. Gdje god u svijetu književnosti postoji prilika za zaradu, mi ćemo doletjeti, u maskama i plaštevima, i razbacati novčanice u vjetar.

Tu, naravno, karikiramo, ali smatramo da je veće karikiranje očekivati da jedan umjetnik vodi računa o profitu, kao što je groteksno karikiranje da netko mjesecima ili godinama radi i za svoj rad ne dobiva plaću. Karikaturalan je sustav u kojem identičan par cipela u SAD-u košta dvadeset dolara, a u Hrvatskoj pet stotina kuna. Karikaturalno je da je srdela jeftinija u Zagrebu nego u Puli. Svijet u kojem ljudi dobivaju ili manje ili više nego što su uložili jedna je žalosna karikatura. 

Otkud naziv „Zvona i nari"?

Jednostavno objašnjenje je da se naše svratište nalazi pod zvonikom ližnjanske crkve Sv. Martina, a da u korti uporno sadimo stabla mogranja (nara, šipka, pomedigranaja). Zvona su simbol objave, razglašavanja, javnog djelovanja, komunikacije, a plod nara simbol mnoštva u zajedništvu, rada koji ovisi o doprinosu više pojedinaca, suradnje. To je ujedno i sažeta slikovna definicija našeg shvaćanja književnosti kao oblika komunikacije i književnog autorstva, kao pothvata u kojem nužno sudjeluju mnogi, a ne jedan.

Dodatno, kompliciranije objašnje uključivalo bi i možda nepotreban podatak da smo ime „Zvona i nari" posudili od pjesnika Roberta Browninga koji je neke od svojih radova objavljivao u seriji pamfleta „Bells and Pomegranates", s tim da se naš interes za Browninga uglavnom svodi na njegov intimni i suautorski odnos s Elizabeth Barrett Browning. Njihova suradnja nikada nije bila otvorena kao npr. naša, ali bi jedno bez drugoga kao pjesnici postigli daleko manje. Inače, Browning je te simbole posudio iz starozavjetne Knjige Izlaska ili, konkretno, iz opisa svećeničke halje koja je trebala biti porubljena praporcima i stiliziranim plodovima šipka. 

Tko je sve u književnom svratištu „Zvona i nari" u 2011. boravio?

Prošle su godine kod nas boravili, poimence, Maja Gregl, Marinko Koščec, Ivana Peruško, Vlado Franjević, Rajka Poljak Franjević, Dinko Telećan, Maja Katušić, Igor Šipić, Tvrtko Klarić, Želimir Periš, Dražen i Barbara Horvat, Sanja Lovrenčić, Ljiljana Crnić, Sanja Petrović i Nevena Ugrenović, sa svojim prijateljima ili članovima obitelji. Neki su boravili samo dan ili dva, neki pak tjedan ili dva, čak i duže. Neki su nas drugi pisci i prevoditelji samo nakratko posjetili. Trudimo se postavljati što manje formalnih okvira koji bi utjecali na dužinu ili karakter boravka gostiju.

Glavni su nam zahtjevi da se naši gosti ne smatraju gostima jer su mještanima Ližnjana i okolice oni, skupa s nama, zapravo domaćini u svijetu književnosti i da se koliko god je to moguće suzdrže od pušenja, iz praktičnih razloga, jer je svratište ujedno i knjižnica, dakle hram lakozapaljivog materijala, ali i iz činjenice da je svojevrsno svetogrđe sjesti pod hrast koji je stariji od tebe i zapaliti cigaretu.  

Tko vam dolazi u 2012.?

Ove nam se godine vraća dobar dio onih koji su u Ližnjanu bili prethodne godine. Uz njih su, do sada, svoj dolazak najavili i Darko Habazin, Sanja Nikčević, Damir i Sanja Radić, Goran Majetić i Lydia Scheuermann-Hodak.

Ovdje trebamo naglasiti da sudonici u književnoj proizvodnji i razmjeni još uvijek nisu u potpunosti prepoznali potencijal našeg svratišta. Mi nismo otvorili kuću za pisce, ili kuću za prevoditelje, niti azil za zaslužne, već prostor u kojem se mogu susresti svi oni koji se na kreativan način bave knjigom. To znači da su dobrodošli i urednici, nakladnici, dizajneri, knjižari, knjižničari, kritičari, povjesničari i teoretičari književnosti, studenti i znanstvenici.

Mi nemamo niti načina niti želje pozvati svakoga ponaosob, pokušavamo naš rad promovirati koliko nam to dopušta prostor koji je i inače na raspolaganju književnim temama u domaćim medijima. Radujemo se gostima koji su spremni na sebe preuzeti dio odgovornosti u stvaranju što življeg žarišta dijaloga.

Jesu li u pripremi neke novitade, neki novi programi, možda internacionalizacija u smislu dovođenja inozemnih autora ili pokretanje npr. galerije s izložbama knjiga ili radova umjetnika čija djela krase omote knjiga (npr. Stanko Abadžić)?

Ideja izložbe naslovnica je odlična! Kako je sprovesti u djelo? Strani autori, dapače. Kolege iz SAD-a smo već pozvali, neki možda svrate već ove godine, možda i jedan iz Belgije. Nekako smo očekivali da domaća udruženja pisaca imaju već postojeće kanale razmjene informacija s istim udruženjim u inozemstvu, ali je ispalo da strance moramo sami kontaktirati, pa će nam trebati neko vrijeme prije nego li se „uhodamo" u međunarodnim odnosima. Cijeli projekt, naime, počiva isključivo na volonterskom radu pa nam je svaka pomoć pri umrežavanju i razmjeni informacija više nego dobrodošla, makar se svela na „usmenu predaju".   

Ove ćemo godine isprobati nekoliko novih modela javnih programa jer još uvijek pokušavamo pronaći način da klasična čitanja i predstavljanja učinimo dinamičnijma, ali da ujedno ne kompromitiramo sam književni sadržaj. U travnju u ližnjanskoj općinskoj sali organiziramo večer istarskih pjesnika i skladatelja u kojoj nam je cilj spojiti poeziju i glazbu u nekakvom koncertno-kazališnom hibridu. Zašto ne bismo maštali o punim arenama, onim izvornim starorimskim, i onim novokomponiranim, gdje stotine ili tisuće dolaze čuti riječ.

Primjera radi, krajem prošle godine u Ližnjanu je održana promocija povijesne studije Andreja Badera „Zaboravljeni egzodus" koja se bavi prisilnom deportacijom stanovnika ovog kraja za vrijeme Prvog svjetskog rata. U organizaciji predstavljanja uz samu su Općinu sudjelovale gotovo sve udruge koje djeluju u Ližnjanu, u publici se pojavilo gotovo tristotine mještana. Zbog čega je to događaj od regionalnog značaja, a npr. domjenak u Zagrebu s pedesetak uzvanika događaj od nacionalnog značaja? 

Dugoročni nam je cilj, dakle, razbiti koncepte o centrima moći i postići da ljudi, pisci, čitatelji, publika, mediji svraćaju u Ližnjan, ne zbog toga što im je dovoljno blizu ili dovoljno daleko, već zato što očekuju da se ovdje događaju nove i zanimljive stvari. Do svibnja bismo tako trebali dovršiti i projekt IamN, iliti izložbu američkih nezavisnih nakladnika, za koju smo već prikupili dvestotinjak naslova proze i poezije koja redovnim putevima nikada ne bi stigla u hrvatski književni kontekst.

Preko ljeta od novih stvari imamo u planu i dva pomalo ekscentrična programa od kojih će jedan biti svojevrsna performativna raščlamba genija, a drugi tekstualno-suradničko-gastronomski spektakl u kojem će glavnu ulogu igrati jedan rukopis i jedan janjac. 

Planiramo organizirati i kino projekcije filmova koji su dostupni za slobodno prikazivanje, možda nam se zalomi i nekakav koncert, gutači vatre, ljudi od gume, kaskaderi, iluzionisti, svi su dobrodošli ukoliko ono što rade ima veze s knjigom. No oni pravi noviteti bit će programi koje osmisle sami gosti našeg svratišta, noviteti koji bi bili novi i nama samima...

Jeste li zadovoljni posjećenošću književnih tribina koje organizirate s gostima književnog svratišta?

Iznimno smo zadovoljni, tim više što nam, naročito na programe u Ližnjanu, dolaze ljudi koji inače nemaju naviku posjećivanja sličnih događanja. Ako se uzme u obzir da samo selo ima tisuću i tri stotine stanovnika, privući njih tridesetak, četrdesetak nekoliko puta godišnje na književna događanja sasvim je pristojan uspjeh. Naime, u sklopu svratišta nemamo prostoriju koja može primiti veći broj ljudi pa u Ližnjanu programe organiziramo na otvorenom, u mjesecima kada to vrijeme dopušta. Preko zime smo se preselili u Klub hrvatskih književnika u Puli, što nam daje priliku da i Puležane s vremenom namamimo u Ližnjan i tako okrenemo uobičajen smjer kolanja sadržaja i publike.

U svakom slučaju, onima koji se žale na nedostak publike i daju zloguka proročanstva glede opstanka književnosti, preporučili bismo da se „odmetnu" u manje zajednice, jer će tamo naći čitatelje i slušatelje koji znaju cijeniti lijepu riječ, kao i priliku za druženje.

Kako su institucije reagirale, jesu li vaš entuzijazam poduprli financijskim injekcijama? Uspijevate li pokriti troškove, režije, isl?

Ako se uzme u obzir da smo dobili sredstva iz Kriznog fonda Otvorenog društva tj. Instituta za demokraciju iDEMO onda smo barem za ovu godinu „na konju", što nam je jako važno, jer je prošla bila nulta godina projekta, a ovo je prva „prava" pa ćemo na kraju 2012. znati i točne troškove, ali i učinke projekta. Konkretnu smo financijsku podršku također dobili od Općine Ližnjan i Istarske županije, a iz Ministarstva kulture za sada samo najave.

U svojoj osnovi knjižnica i svratište vrlo su jeftin projekt. Iznos za koji se može kupiti jedan blindirani BMW, financirao bi nas komotno najmanje stotinu godina. Ne sumnjamo da ćemo uz malo truda uspjeti podmirivati tekuće troškove jer imamo namjeru aktivno tražiti nove izvore financiranja, naročito u inozemstvu. Za sve ostalo trebat će više vremena - planova ima i na pretek.    

Koliko naslova i članova broji vaša knjižnica?

Jezgru knjižnice činile su knjige iz naše privatne zbirke, ali je ukupan fond od nekih dvije tisuće isključivo donacijama u malo više od pola godine narastao na preko šest tisuća. Sada osim standardnih kategorija beletristike, poezije, publicistike imamo i šarolike zbirke iz područja književne teorije, teatrologije, ali i iz naše uže znanstvene specijalnosti - kolaboracijskog autorstva. Predvidjeli smo da npr. studenti književnosti borave u svratištu i iskoriste činjenicu na raspolažemo s par stotina naslova koje se ne može naći čak niti u NSK-u - ali na njima je da nas potraže i predlože konkretne projekte.  

U neposrednoj zajednici knjižnica trenutno broji pedesetak, što redovnijih što manje redovnih članova, među kojima je znatan broj mladih što nam je znak da interesa za knjigu ne nedostaje, ali i da je se mora učiniti dostupnom. Zašto svako mjesto ne bi imalo malu knjižnicu s nekoliko tisuća naslova? Zašto bi se očekivalo od građana da potegnu 10, 15 ili više kilometara do prve knjižnice ako su im drugi sadržaji nadohvat ruke ili, nažalost, nadohvat daljinskog upravljača. Film i glazbu je lako dovesti u domove ljudi, ali je knjiga, zbog toga što je manje dostupna, postala elitni medij, unatoč činjenici da se, u osnovi, radi o vrlo praktičnom i relativno jeftinom mediju, pogodnom za prenošenje širokog spektra sadržaja.

Uz aktivnosti vezane za književno svratište i knjižnicu prošle ste godine dospjeli i objaviti knjigu priča „Poljubac žene-vješalice". O kakvim se pričama radi?

„Poljubac žene-vješalice" je plod, uvjetno rečeno, minulog rada. Riječ je o pričama koje smo pisali do 2003. a koje su taman dovoljno (znanstveno) fantastične da iziritiraju prave fanove žanra. Daleko od toga da s nipodaštavanjem gledamo na bilo koji žanr - napisali smo i par priča iz kriminalističkog miljea - ali mi postavke i regule ZF-a koristimo ne kao okvir u koji tek smještamo priču, već pokušavamo taj okvir učiniti dijelom priče.

Drugim riječima, kada posežemo za bilo kojim žanrom to je iz razloga što određene priče dobivaju dodatnu dimenziju upravo zbog odabira određenog žanra. Najdraži nam je primjer priča „Tamo su kuće od čokolade" u kojoj kombiniramo naslijeđe ružičasto-djetinjeg socijalizma (taratatiraaa!), pretvorbenog tuđmanizma i vlastitih nastojanja da budemo korisni članovi društva, mali pioniri poduzetništva - osnova za priču su konkretni prijedlozi za nove proizvode koje smo tada uputili Krašu (čokoladna Baščanska ploča, biste hrvatskih velikana od čokolade, i bombonijera Svi otoci Jadrana). U tom konkretnom slučaju, naši pokušaji da nađemo zajednički jezik s politikom onoga vremena bili su jednako znanstveno-fantastični kao i pokušaji da upadnemo u biznis proizvodnje čokolade.

U međuvremenu smo potpuno napustili formu kratke priče, najviše zbog toga što smo se, između ostaloga, bavili i načinima kreairanja vlastite verzije hibrida romana i priče. No od 1995. pa do 2003. napisali smo nekih pedesetak i više priča, od kojih smo barem pola objavili u domaćim književnim časopisima, ali ih do odlaska u SAD nismo uspjeli okupiti u zbirku. Srećom, postoje ljudi koji prate naš rad i prepoznaju u njemu vrijednost, pa je tako Boris Biletić u biblioteci Istarskog ogranka DHK okupio jedan „mac" nešto manje fantastičnih priča u zbirku „Utjeha južnih mora", a Davor Šišović je izabrao one fantastičnije za „Poljubac". Od onoga što je preostalo dala bi se napraviti jedna savim eklektična zbirka. Jedino je pitanje kada ćemo se nas dvoje ponovno sastati s kratkom pričom. To, kako je već stvar s književnim radom, ne ovisi isključivo o nama...

To je vaša već šesta knjiga koju ste napisali zajedno, četveroručno. Opišite malo proces rada, pišete li naizmjenično, nadopunjujući se, npr. tako da jedan nastavi gdje drugi zapne, ili zajedno radite baš na svakoj rečenici?

Glavna karakteristika našeg procesa ili pristupa pisanju jest da se u datim okolnostima, kakve god one bile, trudimo pisati što je više moguće, ali i provoditi što je više moguće vremena zajedno. U drevno doba prije roditeljstva, to je značilo i doslovno dijeljenje tipkovnice, zajedničko kovanje rečenica. Danas to znači da jedno od nas provodi vrijeme s našim sinom, dok ono drugo piše, a zatim mijenjamo uloge, ali je u osnovi svog pisanja i dalje razgovor, svaku ideju razradimo u dijalogu, a u samoj izvedbi, poznavajući naše konkretne individualne sklonosti i različitosti, spontano ostavljamo dovoljno mjesta jedno za drugo, tako da nam međusobno prožimanje nikada nije problem. U samom procesu pisanja na površinu izbijaju i nove ideje, koje se onda preko teksta vraćaju natrag u dijalog.

No bitno je naglasiti da pisanje, a time i autorstvo ima smisla samo ako upućuje na druge, izvore, uzore, sve one koji su pisanje učinili mogućim, sve one koji su na manje ili više književne načine doprinijeli pojedinom tekstu. Drugim riječima, svaki je naš tekst suradnja s našim roditeljima koji nam daju podršku, suradnja s drugim piscima preko njihovih tekstova, s našim urednicima, već spomenutim Borisom Biletićem i Davorom Šišovićem, s kritičarima koji neminovno sudjeluju u percepciji svakog teksta, ali i s čitateljima koji tekst ostvaruju i bez čijeg bi truda i naš trud bio uzaludan.

Možete li prokomentirati izrazitu raznolikost vašeg opusa - naime, zadnja knjiga sadrži priče SF i fantasy žanra, okušali ste se i u realističnome prosedeu te u psihološkom poniranju u intimu ljubavnih parova, a nije vam stran niti humor ili erotika.

Možda je ta relativna raznolikost posljedica našeg dvojnog autorstva, ali možda tek pokušaj da postignemo jednu te istu stvar na što više načina. U osnovi tog pristupa leži kombinacija bibliomanije i grandomanije, odnosno želja da se život kao takav ostvari u jednom jedinom veličanstvenom i sveobuhvatnom književnom djelu. Pisanje je za nas jedan od glavnih oblika združivanja, jedan od temeljnih oblika razgovora, ili općenja (u svim svojim značenjima), a samim tim i glavni oblik razumijevanja sebe i svijeta. Drugim riječima, ako pisati znači biti, zbog čega bismo preuzeli obavezu bivanja na jedan te isti prepoznatljiv način, zbog čega bismo bili samo mi, a ne pokušali biti uvijek netko drugi.   

Planirate li romane („Mr. & Mrs. Hide", „69,70") objavljene u SAD-u na engleskom jeziku prevesti na hrvatski i objaviti ovdje?

Planiramo. Mi i inače jako puno planiramo-barem je to jedan od oblika zabave i rekreacije koji ne iziskuje prevelike troškove. Danas se, naime, ne može ni bicikl voziti bez investicije u kacigu, vjetrootpornu jaknu, uske hlačice itd. No, planirati nije isto što i učiniti. Naročito kada se radi o tiskanju knjige. Drugim riječima, očekujemo da netko za te tekstove pokaže konkretan interes. Naime, mi ne tajimo da smo napisali dva romana na engleskom, ali bi nam bilo poprilično shizofreno da tekstove za koje smo jednom već našli nakladnike moramo ponovno nuditi naokolo. Ne smatramo da je sama činjenica da smo tekst najprije objavili u inozemstvu sama po sebi preporuka, ali od nakladnika očekujemo barem minimum znatiželje, tim više što smo se s većinom od njih svih ovih godina trudili ostvariti suradnju.

Daleko od toga da se „držimo moljeni" - otkako smo se „vratili", u nekoliko smo navrata pokušali stupiti u kontakt s domaćim nakladnicima. Predlagali smo im određene prevodilačke projekte - u nas je, naime, afroamerička književnost potpuno zanemarena, kao i djela iz područja teorije kolaboracijskog autorstva. Pozivali ih da koriste naše svratište kao „bazu" za predstavljanja svojih autora i naslova u Istri, za što čak imamo osigurana i nekakva sredstva za putne troškove. Odaziv je bio... nikakav, doslovno.

Naime, ni u kom slučaju ne smatramo da su naši prijedlozi, ideje i tekstovi najbolja stvar koja se dogodila domaćoj književnosti od „Povratka Filipa Latinovicza". Ali ako je način na koji domaći nakladnici komuniciraju sa svojim (potencijalnim) partnerima ikakav pokazatelj, onda se hrvatsko nakladništvo zasluženo nalazi u lošoj situaciji. Ima li netko mazohistički poriv izbrisati vlastitu egzistenciju, preporučili bismo mu da to pokuša postići komunicirajući s hrvatskim nakladnicima. Čast izuzetcima, kojih je u našem slučaju koliko i prstiju na ruci radnika u pilani, ali domaći su nakladnici mahom nemušti čangrizavci koji ne žele ili ne znaju koristiti sredstva telekomunikacije, a i staromodna pisma su im nedostižna tehnologija.  

Usporedbe radi, u SAD-u smo, kao potpuni stranci, s teško čitljivim i neizgovorljivim imenima, dobili povratnu informaciju od svakog nakladnika kojemu smo se obratili s rukopisom ili upitom. Od većine su to bile odbijenice, uniformne, s tek nažvrljanim komentarom ili zahvalom. Od nekolicine su bila pisma sa šturim sugestijama i ponekom pohvalom. Našlo se čak i par entuzijastičnih odgovora, od nakladnika koji, na njihovu i našu žalost, nisu imali sredstava za tisak knjige. Zamislite veselja kada vam netko kaže, ne, hvala, vaš rukopis se ne uklapa u našu uredničku koncepciju, više sreće drugdje! Neki, naročito mali, nezavisni nakladnici otvoreno sugeriraju novim autorima: prije nego što nam pošaljete rukopis, upoznajte se s naslovima iz našeg kataloga.

Naši nakladnici kao da preziru sve potencijalne čitatelje jer, nasreću ili nažalost, svaki je manje ili više nadobudni pisac ujedno i potencijalni čitatelj. A istina je vrlo banalna, da pisac može prodati knjiga samo onoliko koliko ruku stisne. Isto vrijedi i za nakladnike, knjige kupuju ljudi, ali ako ih se tretira kao ljude, a ne kao brojke. Ne odgovarajući na e-mailove pojedinaca koji ih „gnjave" nekakvim rukopisima, idejama, prijedlozima i projektima, prosječan hrvatski nakladnik gubi pet do deset „mušterija" tjedno. I to je praksa koja traje, barem koliko mi znamo, najmanje petnaest godina, jer smo na jednak odaziv nailazili kao početnici, kao i danas kao... malo manje početnici. No, čini se da su u nas ljubaznost i učtivost luksuz, što objašnjava zašto je i knjiga kao takva luksuz, a ne nasušna potreba.

Osobno smo jedno vrijeme slali primjerke vlastitih knjiga i nakladnicima i kolegama piscima, u želji da potaknemo komunikaciju, no ispostavilo se da darovati knjigu znači darovati obvezu, tako da sada darujemo knjige samo onima koji nas za njih pitaju. Nažalost, previše je i nakladnika i pisaca koji od silnog književnog posla uopće ne stignu čitati.   

Radite li na novoj knjizi i o kakvom se tekstu radi?

Trenutno radimo novom romanu, ali možda bolje da od njega odustanemo jer smo u odgovoru na prethodno pitanje upravo antagonizirali cjelokupnu nakladnički zajednicu. „Putanje" su svojevrstan eksperiment u kojem pokušavamo stvoriti dijalog između naše standardne dvojinske perspektive i portreta cijelog jednog društva. Naravno da je to bezobrazno ambiciozno, ali smo mišljenja da je oprezna ambicija oksimoron.

U ovom se romanu nastavljamo baviti idejom da je sva ljudska djelatnost, da je svo ljudsko postojanje usmjereno na komunikaciju. Komunikacija je ta koja nas ostvaruje, individualnost se kreira u srazu s drugom osobom. Od svih oblika komunikacije seksualnost je danas postala najkompliciranija, pa se zbog toga upravo njome najdirektnije bavimo u romanu koji će biti u najdoslovnijem smislu roman ceste - njegova se radnja u potpunosti odvija na jednoj neimenovanoj prometnici.  

Mogli bismo ga usporediti sa Spruce Gooseom Howarda Hughesa, ali to zvuči kao da se unaprijed pripremamo na to da se tekst neće odlijepiti od tla, odnosno od mora. Naime, Hughes je zamislio gigantski zrakoplov od drva kao praktičnu letjelicu i zbog toga je njegova Guska postala simbol megalomanskog neuspjeha. No da mu cilj nije bio praktičan, pragmatičan i komercijalan, na njegovu bismo gusku od smrekovine danas gledali kao na umjetničko djelo.

E, pa s „Putanjama", u kojima se inače ne bavimo avijacijom već cestovnim prometom, mi pokušavamo balansirati upravo na toj granici između nepraktičnog i umjetničkog. Pri tome valja naglasiti da smo imali dobru sreću dobiti polugodišnju potporu Ministarstva kulture za ovaj projekt, pa sada osjećamo određeni pritisak da opravdamo ukazano povjerenje, ali jednako tako nam koncept pisanja za novac ne da mira pa nam padaju na pamet kojekakve „nepraktične", subverzivne ideje koje će odbiti svakoga tko posegne za ovim romanom u potrazi za štivom koje bi mu tek poškakljalo erogene zone.

Prije pokretanja književnog svratišta više ste godina boravili u SAD-u. Koja pozitivna a koja negativna iskustva donosite iz pečalbe?

Boravak u Los Angelesu, a zatim u Clevelandu natjerao nas je da napravimo inventuru vlastite „prtljage", da vidimo s čim kao pisci raspolažemo, što nam stvarno koristi, što nam nedostaje... Prva stvar koje smo se „riješili" bio je osjećaj da nam, isključivo zbog činjenice što se bavimo pisanjem, netko bilo što duguje. Naime, u književnost smo upali s naivnom idejom da je dovoljno pisati i slati tekstove naokolo pa da se po automatizmu stvori nekakva karijera. Krajem devedesetih u Hrvatskoj su djelovala doslovno dva nakladnika koja su objavljivala mlade autore, potpore su bile minimalne ili ih nije bilo, a mi nestrpljivi da se stvari pokrenu. Jedino nam nije bilo jasno da ih moramo sami pokrenuti...

U SAD-u smo vidjeli da je uz nekakve službene puteve sasvim legitimno razvijati vlastite pristupe i smjerove. Nepostojanje centralizirane književne scene, kao ni centara kritike, omogućava američkim piscima zapanjujući pluralizam pristupa i slobodu djelovanja. Ondje postoji na stotine, ako ne i tisuće internetskih književnih časopisa od kojih svaki predstavlja minijaturnu, ali aktivnu zajednicu, stotine, ako ne i tisuće malih nakladnika koji iskušavaju sve moguće načine proizvodnje knjiga, a sve po jednostavnom principu: ako želiš nešto čega nema, sam ga pokreni.  U tom je mnoštvu puno otkrivanja tople vode, ali to barem znači da je američkom piscu relativno toplo, za razliku od hrvatskog kolege koji je kao poliven hladnom vodom. I ondje velika većina pisaca, ali i nakladnika, ne živi od svog rada. Za neke je to čak pitanje časti: umjetnost držati podalje od tržišta i profita.

No, u onoj mjeri u kojoj nudi poticajno profesionalno okruženje, Amerika zatire obiteljski život, to je zemlja u kojoj je najjednostavnije biti sam i kao takav podložan utjecaju i kontroli tržišta, zamijeniti ljudsko društvo društvom reklama, proizvoda i usluga. Iz tog smo razloga zaključili da ćemo lakše u Hrvatskoj stvoriti uvjete za svoj književni rad nego što bismo u Americi svorili svom sinu uvjete za zdravo djetinjstvo.

Možete li usporediti kulturu čitanja u Americi sa situacijom kod nas? Na koji se način tamo motiviraju ljudi na čitanje, da li je to samo posljedica razvijenog knjižnog sektora koji u želji za profitom čini i štošta kako bi ponukali ljude na kupovanje i čitanje knjiga, ili je tajna još u nečemu drugome?

U SAD-u je kultura čitanja možda samo jedan od izdanaka potrošačke kulture, u smislu da Ameri jednako troše kao i što dišu, automatski, bez razmišljanja, bez oklijevanja. Tamo se sve može prodati, naravno, uz odgovarajući trud. U tom je kontekstu knjiga proizvod kao i bilo koji drugi. Naravno da onaj dio nakladništva koji je u vlasništvu medijske industrije funkcionira isključivo po principima tržišta, što je vjerojatno razlog zašto veliki američki nakladnici u zadnjih dvadest, trideset godina nisu objavili nijedno stvarno inovativno književno djelo.

No mora postojati razlog zašto svaka iole uspješna javna osoba, bilo iz svijeta politike, zabavne industrije ili bilo kojeg područja djelovanja, u datom trenutku objavi barem knjigu ili dvije. Ako Bill Clinton, ili čak Maria Schriver za svoje memoare dobivaju predujme od petnaest milijuna dolara, onda te knjige netko doista kupuje. E, sad, čita li ih netko, to je druga priča. Činjenica je da mi, u prosjeku, i nemamo toliko lošiji standard od Amerikanca. U svakom smo slučaju po tom pitanju bliži njima nego Albancima ili Bjelorusima. Ali je na naš odnos prema knjizi uvelike utjecao i period socijalizma, ali i naša ukupna povijest. Neozbiljno bi bilo izvlačiti velike teorije iz rukava, netko bi doista morao detaljno proučiti postoji li razlika u načinu na koji se u Hrvatskoj prilazi knjizi od načina na koje se knjizi prilazi u nekim drugim zemljama.

Lako je moguće da se knjiga kod nas jako sporo, jako otežano prihvaćala kao vlastita, kao naša, ako ni zbog čega drugog ono zbog borbe za vlastiti jezik. Između latinskog, njemačkog, mađarskog, talijanskog... hrvatski je teško dobivao mjesto u knjigama, knjiga kao medij bila je više tuđa nego domaća. Lingvističke razlike na stranu, politička i ideološka hipoteka socijalizma odgovorna je za to da nam je (o)lako tuđinskim smatrati i znatan dio knjiga u našim knjižnicama: naročito one na ćirilici i srpsko-hrvatskom. A taman kad smo dobili priliku prigrliti knjigu kao svoju, ona je prestala biti moderna.

U kolikoj ste mjeri upoznali obrazovni sustav u SAD-u i možete li ga usporediti s našim (razlike, pozitivne i negativne)?

S domaćim se sustavom moramo iznova upoznavati, jer smo oboje studirali prije Bolonje. S druge strane, u SAD-u smo na čak dvije škole primljeni kao par, dopušteno nam je zajedno sudjelovati na svim predavanjima i dijeliti sve radove. Sama ta činjenica dovoljno govori o fleksibilnosti njihovog visokoškolskog sustava. Naravno, ondje je student na određeni način „mušterija", a po tamošnjoj navadi, mušterija je uvijek u pravu. U praksi to znači da studenti imaju osigurane sve pogodnosti za obrazovanje u području koje su izabrali. U Los Angelesu, budući da se radilo o umjetničkoj školi, studenti su mogli boraviti na faksu doslovno dvadeset i četiri sata dnevno, svaki je imao svoj studio, radionice s audio i video opremom, knjižnicu, you name it.

Studenti su tamo izgarali na svojim projektima, ne zato da bi maksimalno iskoristili novac koji su uložili niti jer ih je netko tjerao, već jer su doista vjerovali u ono što rade. Osobno smo imali sreću već nakon prvog semestra u LA-u početi predavati brucošima, čime smo pokrili jedan dio popriličnih troškova. No prosječan američki student u četiri godine skupi gotovo dvadeset i pet tisuća dolara duga, jer samo dužan građanin je poslušan građanin.  Kod nas se studente tretira kao svojevrsnu socijalnu kategoriju. Kao sloj društva koji poput pustinje izvlači život i sredstva iz proračuna i džepova „poštenih" poreznih obveznika. Zanemaruje se činjenica da svi veći gradovi, a Zagreb naročito, svoj život uvelike duguju studentskoj populaciji, jer je to možda najkreativnija i najvitalnija društvena grupa. Kod nas bi gradovi trebali razmišljati što mogu ponuditi da se broj studenta poveća da, na određeni način, svatko postane student, barem povremeno, da usvajanje novih znanja postane konstanta, a ne nužno zlo.

Amerikanci su prvi "snažnije" prigrlili e-knjigu, Europa čini isto ali s malom zadrškom, dok je u Hrvatskoj uzlet e-knjige još uvijek vrlo slab.Kako vi gledate na to, i uopće na čitanje s ekrana?

Budući da smo oboje odrasli s knjigama, ekrani nam ipak više služe za gledanje, nego za čitanje. Sama ideja da u svakom trenutku možemo pristupiti stotinama ili tisućama tekstova svakako djeluje uzbudljivo. Nabavili smo čak i jedan od čitača elektronskih knjiga i prvi dojam bio je više nego dobar, ali se ubrzo ispostavilo da od te spravice imamo vrlo malo koristi.

Naime, većina literature koju tražimo nije dostupna u nekom od digitalnih formata - specifični znanstveni naslovi ili rijetke književne kolaboracije. E-knjige u dobroj mjeri narušavaju integritet teksta. Iluzija je, na primjer, da se svi tekstovi mogu prikazati u istom fontu, na stranici iste veličine.

Ali osnovna uloga svih elektroničkih čitača i nije da nadmaše funkcionalnost i prilagodljivost knjige, već da nakladnicima omoguće stalniji izvor prihoda. Književnost je, naime, najsporije prihvaćala nove tehnologije. Dok su glazbeni nakladnici ubrzano prešli put od ploče, preko diska, do MP3-a, knjiga je ostala ista, ne nudeći priliku za rast profita.

No, sada će postati normalno da svake godine izađe novi model čitača, čime će književnost potencijalno postati lako pokvarljiva roba. Za sada, unatoč svemu, nove se tehnologije još uvijek oslanjaju na tekst, ali bit će zanimljivo vidjeti što će se dogoditi jednom kada čak i deklaracija na jogurtu bude dostupna isključivo u obliku video zapisa, kada čovječanstvo zaključi da mu pisani jezik više ne treba.