Luka Kordić : Moji marketinški resursi su nula kuna i tabani
Leonina Lončar: Bok, Luka! Znamo se već dugo, ali nekome tko te ne poznaje, ova biografija na poleđini tvoje knjige "Posljednja krčma u centru" mogla bi djelovati sumnjivo. Koliko je autentična? Kako je tvoj rukopis završio u tisku?
Luka Kordić: (Luka se smije) Rekao bih da je ta partikularna autobiografija poprilično štura, ali je sto posto autentična. Moj rukopis stvarno je izdavaču poslao Matko Vladanović čije recenzije filmova i stripova, barem, preporučam svakom. Preporučio bih i autorske radove, ali ih čovjek krije kao zmija noge. Eto on je mene "zeznuo" pa su moji završili u tisku nakon što su godinama bili sakrivani od šire javnosti i testirani na dobrovoljcima.
Koliko to skrivanje već traje? Pišeš od kad te znam i otkad te znam, znam da pišeš! Kad si uopće počeo?
Ako ćeš mi vjerovat, davno, davno. Uvijek sam imao poteškoća u komunikaciji i bolje sam se snalazio u pisanoj nego usmenoj formi, tako da sam otkrio da znam složiti stranicu teksta još u osnovnoj školi. Kad pogledam malo unatrag, neki od tih ranih radova znatno su bolji nego išta što sam kasnije napisao. Svakako su optimističniji. U srednjoj školi čak su ih uobličili u strip, a tad sam već prešao sa pisanja satire školskih udžbenika na pokušaje da iskomuniciram sadržaje o kojima tamo ništa nije pisalo.
Kako se sad ljudi ponašaju prema tebi kada si napokon i službeno pisac?
Više-manje isto, još uvijek imam poteškoća u komunikaciji... Fora mi je kad se netko može pozvati na nešto što sam napisao, fora mi je da ljudima koji su mi značili i pomagali stvarno ima zašto biti drago što me znaju... Ako se smijem hvaliti, čujem da su me našli kao autora u križaljci u "Feniksu". To je što se tiče statusa, ali oduvijek nekako razmišljam o sebi kao o piscu, samo što su mi godine "ilegale" ostavile naviku da se ne hvalim previše s tim. Naglas.
Sad zvučiš kao protagonist iz svoje knjige. Koliko se možeš poistovjetiti s njim, a koliko s drugim likovima? Smatraš li da je svako djelo autobiografsko?
Pa nije osobito čudno, ipak sam tu knjigu pisao ja, pa je onda pisana u prvom licu, pa je protagonist muško - nije teško doći do tog zaključka (Luka se ponovo smije). Ali budimo realni, sve likove u tom romanu pisao sam ja, i likove u krčmi i likove u pričama. Neki su likovi pisali sami sebe - Čiča na primjer! Ima tu mene posvuda, ali ima i more zanimljivih ljudi koje sam sreo u životu, nisam bez razloga naveo omanji kvart ljudi u zahvalama. Kad bi netko znao koliko sam gesti, dvojbi, ispovijedi i pobjeda pokrao naokolo, mogao bi zaključiti da ja uopće nisam nigdje u toj knjizi.
Dobro, dobro, vidim da bacaš reference i u razgovoru, to je bilo "I'm not there", jel' da?
Je. Sorry.
Znači bez Boba Dylana ne možeš ni dati intervju prijateljici? Što je to s hrvatskim piscima i Bobom Dylanom uopće? Tribuson, Šalković, pa sad ti - jesu li to neki zakulisni dogovori? Plaća li vam promidžbu?
Da bar! Ne znam za njih dvojicu, ali meni je bio jako bitan u životu i nekako mislim da je preko njega najlakše objasniti hrpu stvari koje su se dogodile prije i neke od stvari koje se događaju danas, s tim da ga čovjek ne mora posebno dobro poznavati. Ajmo reći da sam se u knjizi na neki način obračunao s njim. A zašto mi je uopće toliko značio? Rekao sam ti da sam imao problema u komunikaciji, a ovaj je snimio desetak sati razgovora sa samim sobom o stvarima koje su i mene zanimale - mogao sam ga slušati i slušati bez da mu upadnem u riječ puno godina.
Je li to jedan od razloga da je Čiča ispao tako upečatljiv?
Ajmo reći da sam se zezao sa starim rokerskim mitovima o tome da je Elvis još uvijek negdje živ ili što se kasnije moglo češće čuti, Morrison. Eto ja sam zamislio da je Dylan još uvijek negdje živ, ha ha.
Kako misliš da je živ, pa živ je!
Je, ali zvuči kao da se umorio od života. World gone wrong? Things have changed? Beyond here lies nothing? Svi pričaju da je relevantan, i je, ali kao da se povukao u neku rupu i gleda svoja posla. Moj bi Čiča bio tako nešto, ali i više od toga...
Jasno, jer si pisac, a ne glazbenik! Tko su ti književni uzori?
Volio bih to opisati slikom, ako smijem. Zamisli da su se nekim čudom, za stolom u birtiji mogli naći Gogolj, Kafka i Poe. I da su se tamo žalili jedan drugom kako nisu baš sigurni da za to što oni rade ima publike. Ja bih na toj slici bio, kad bih smio, konobar koji služi piće i prisluškuje. Ili barem tip koji je točio dok je taj razgovor potomak onog prvog konobara prepričavao Ernestu Hemigwayu. Isfurano je sve to skupa, znam, ali meni baš paše...
Pri tom misliš na njihov stil ili sadržaje njihovih djela? U knjizi raspredaš o tome, što je tebi bitnije "ono što imaš za kazat ili način na koji ćeš to reć"? I kad smo već kod stila, što bi po formi ovo tvoje čudo uopće bilo? Zbirka kratkih priča, roman, nešto između, ponešto za sve?
Stil sam popalio od njihovih potomaka - imali su ogroman utjecaj sva trojica. Kao nekakav pokušaj intelektualca iz provincije, nije slučajno da se kod mene može uhvatiti štogod od njih. S tim da treba uzeti u obzir da je u Poevo vrijeme Amerika još uvijek bila poprilična zabit. A što se forme tiče - ovo je definitivno roman. To što se epizodiji i razrješenje konflikata događaju u pričama, koje su uglavnom zapisi o unutrašnjim zbivanjima likova, samo jasno odvaja elemente. Taj roman još uvijek ima krizu, peripetije, putovanje, mislim na duhovno putovanje, napredak i razrješenje početnog problema.
Putem se poigravaš sa žanrovima, skrećeš od teorije književnosti do, onako, upečatljive distinkcije rokera i cajkaša, zatim spominješ postkolonijalnu teoriju, feminizam, satiru, ubacuješ elemente humora... Kako bi predstavio svoju knjigu publici? Tko bi bila tvoja ciljana publika?
Predstavio bih je kao vodič za samopomoć. (Luka se smije) Sve što ste ikad htjeli znati o stvarima koje vas opterećuju, a bojali ste se ispasti glupi. Neće vam objasniti baš sve o svemu, ali vas barem može naučiti kako se prestati bojati da ćete ispast glupi. No, kako stvarno jesam pokrio štošta i koješta na putovanju mojih likova, rekao bih da je jedini pravi problem kod knjige taj što bi čitatelja moglo smetati da se ista knjiga svidi njemu i nekome s kim misli da nema ništa zajedničko.
Iz knjige se vidi da si angažiran, i da ne vidiš pisanje kao nešto što je samo sebi svrhom - odnosi li se ovo što si rekao, da je knjiga vodič za samopomoć, na savjete vezane uz pisanje ili na druge poruke iz djela?
Kao što moja žena kaže - i doktor i profesor. Glavni lik u knjizi stvarno pokušava naučiti kako postati piscem, a dosta toga unutra jesu osnove teorije književnosti. I više od osnova, kad bolje pogledaš. Kao što reče Kušan u "Tornju": "Listali smo..." Ali da bi mali Balkančero mogao sam sebi dopustiti da postane piscem, mora izaći na kraj sa svim tim stvarima koje opterećuju i sve ostale.
A način za izaći na kraj sa svim tim, bila bi u knjizi spomenuta stand up tragedija?
Jasno. Ako ti život da komad kamena i močvare na razmeđi tri, četiri carstva, a ti barem naplati cestarinu. Ali da bi to mogao, moraš prvo moći živjeti sam sa sobom.
Može li pisac živjeti sam sa sobom u ovoj zemlji? Čak i ako prihvati tko je i gdje?
Iskreno rečeno, teško. Boli me kad od kolege pisca s iskustvom čujem da je čitalačka publika u ovoj zemlji izumrla još 70-ih i da bez knjige u lektiri nema života za pisca. Boli me kad neodgovorni knjižari ubiru megalomanske provizije od ono malo knjiga što se proda. A posebno me boli kad shvatim da za poštenom literaturom postoji dovoljno interesa, ali da ljude koji bi mogli pomoći i čija je dužnost organizirati kulturni život u Hrvatskoj samo i isključivo zanima kako izvući novce iz proračuna. Ne od mušterija, to im je preavangardno, nego od ministarstava i korporativnih sponzorstava. Ljude, o kojima književni život ovisi, književnost uopće ne zanima. Stječem dojam da knjige uopće ne čitaju.
Jel' se to odrazilo na prodaju tvoje knjige?
Ne mogu pouzdano kazat... "Krčma" je izašla u izdanju Edicija Božičević, male nezavisne izdavačke kuće u četiristo primjeraka, a na raspolaganju je ostalo samo dvadesetak koje čuvam za promociju u Sinju. Za hrvatske standarde, posebno za malo izdavaštvo, ljudi mi vele da je to popriličan uspjeh. Pogotovo kad se uzme u obzir da nisam imao nikakvu potporu ministarstva ni unaprijed dogovoren otkup fiksnog broja knjiga.
Ono što me čudi je da književnik osobnim angažmanom uspije prodati, bubam, sto i pedeset primjeraka neke knjige dok veća knjižara u centru metropole u istom vremenskom roku ne proda niti deset. Moji marketinški resursi su nula kuna i tabani, za barem pola prodanog, a oni imaju ostakljeni dućan za knjige na vidljivom mjestu i budžet. Živimo navodno u istoj zemlji. Meni to nije jasno.
Znači usprkos situaciji kakvu opisuješ, možemo očekivati reizdanje?
Svakako, četiristo primjeraka knjige na četiri milijuna ljudi, i to samo u Hrvatskoj, s obzirom na to koliko ih je ostalo - možda ne bude dovoljno.
Tu se ubacuju i knjižnice u priču, ali znam da si već i prije nekoliko godina imao materijala za omanju književnu karijeru... Znači li ovaj uspjeh da se možemo nadati novoj knjizi u skorije vrijeme?
Bilo bi mi drago, a materijala svakako imam. Radim na novom romanu sličnog koncepta, ali drugačijeg sadržaja. Bit će manje razbarušena, ali za sada mogu najaviti inkognito poeziju, ponešto Tarantina i Clinta Eastwooda, muke po radnom čovjeku i prizore iz obiteljskog života... I Howarda P. Lovecrafta će biti unutra, naravno, podignutog na opću razinu. No obzirom da, kao što rekoh, ne raspolažem resursima kojima bih si mogao stvoriti ime, ipak bih ljudima dao vremena da bace pogled na "Posljednju krčmu u centru" prije nego na tržište plasiram još jedno opterećenje za njihov godišnji budžet.
Posljednja krčma u centru
- Edicije Božičević 09/2011.
- 216 str., meki uvez
- ISBN 9789536751716