Alen Kristić : Mirotvorstvo pruža veću avanturu od rata

Književnica Darija Žilić skrenula nam je pažnju na rad Alena Kristića i poslala nam vrlo iscrpan i zanimljiv razgovor s autorom koji se u svojoj najnovijoj knjizi bavio osvjedočenim mirotvorkama, strastvenim zagovornicama socijalne pravde, dobitnicama Nobelove nagrade za mir. Kako su upravo posljednjih tjedana ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade bili u žiži interesa šire javnosti, bila je to odlična prilika da predstavimo rad Alena Kristića i skrenemo pažnju na njegovu knjigu "Graditeljice mira".

Alen Kristić (Sarajevo, 1977.), filozofsko-teološki studij završio na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Kao doktorand Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zagrebu, trenutno je gost Instituta za pastoralnu teologiju i psihologiju Univerziteta u Grazu. Predmet istraživanja su društveno-političke promjene religijskog na području bivše Jugoslavije iz perspektive slabe misli odnosno slabog kršćanstva G. Vattima.

Jedan je od pokretača i urednika izdanja Međunarodnog teološkog časopisa "Concilium" za BiH i Hrvatsku. S njemačkoga je preveo: D. Bonhoeffer, "Etika“, Ex libris, Rijeka 2008, i Ch. Markschies, "Gnoza i kršćanstvo“, Ex libris, Rijeka 2013. Uz to je objavio: "Religija i moć“, Rabic, Sarajevo 2009, i "Graditeljice mira – društveno-politički angažman dobitnica Nobelove nagrade za mir“, TPO, Sarajevo 2012.

Darija Žilić: Knjiga "Graditeljice mira - društveno-politički angažman dobitnica Nobelove nagrade za mir" nastala je u sklopu projekta "Transkulturalne psihosocijalne obrazovne fondacije (TPO) iz Sarajeva. Recite o kakvom je projektu riječ?

Alen Kristić: Vrlo raznolik, ali povezan splet motiva i iskustava, stečenih i radom na terenu, skriva se u podnožju ovog, po mnogo čemu jedinstvenog projekta u regiji.

Teorijsko polazište bio je politološki uvid da promjena političkog sustava automatski ne poništava baštinjene modele političke kulture i njihove negativne učinke na demokratsko funkcioniranje političkog sustava. Iz tog razloga institucionalnu konstituciju demokracije uvijek bezuvjetno mora pratiti dugotrajna izgradnja demokratske političke kulture ili, drugim riječima, demokratska (re)socijalizacija i (re)edukacija društva.

Kako je povijesno naslijeđe naše regije uvijek bilo, svim diferencijacijama unatoč, ne samo nesklono nego izričito protivno demokraciji, i to politički uvijek autoritarno, kulturno uvijek tradicionalističko, društveno uvijek nerazvijeno, a vrijednosno uvijek kolektivističko-konzervativno, željeli smo osmisliti projekt koji bi skrenuo pozornost na nužnost, ali i konkretno pokrenuo izgradnju demokratske političke kulture u našoj regiji. Budući da je demokratska politička kultura ujedno i vrlo važan uvjet miroljubivog suživota, angažman oko njezine izgradnje smatrali smo važnim oblikom mirotvornog rada.

Učinilo nam se da nam u tu svrhu na gotovo neusporediv način mogu poslužiti općenito, a kod nas pogotovo, vrlo malo poznati primjeri društveno-političkog angažmana dobitnica Nobelove nagrade za mir, tim više jer smo na terenu iskusili kako i kod nas upravo žene vrlo često čine prve korake prema miru, i to ne samo nakon nego i usred sukoba.

Dakle, kao učiteljice vjerodostojnog pripadanja, protagonistice nove kulture pamćenja, osvjedočene mirotvorke, strastvene zagovornice socijalne pravde, uz to urešene nesvakidašnjom građanskom hrabrošću, u kojoj se gotovo uvijek na plodonosan način prožimaju građanska i vjernička odgovornost, upravo su dobitnice Nobelove nagrade za mir ne samo puki teorijski nego uvjerljiv dokaz od „krvi i mesa" da je i u našem kontekstu, nerijetko čak i boljem od njihovog, moguć istinski obrat prema demokratskom, konkretno rastanak od novovjekovne politike interesa, moći i prestiža prema regionalnoj politici pomirenja, približavanja i suradnje.

No, ne samo to! Zadivljujuće geste, poduhvati, akcije i projekti, kojima je prožet njihov društveno-politički angažman, uvelike govori i o tome koje nam korake i na koji način valja poduzeti da bi taj obrat postao naša zbilja, počevši od onog prvog: pobjede nad duhom straha, apatije i fatalizma, koji je u našim društvima odavno poprimio razmjere duboko ukorijenjenog mentaliteta čijem su oblikovanju kroz povijest značajno kumovale i religije, a što će slijedom toga biti nemoguće bez prekida odgajanja vjernika i građana naših društava u poslušničko-konformističkom duhu.

Potrebno je istaknuti kako nije bilo samorazumljivo naći niti nevladinu organizaciju koja bi se upustila u takav projekt niti donatora koji bi financijski stao iza njega. Iz tog razloga velike pohvale zaslužuju i TPO i Veleposlanstvo Kraljevine Norveške iz Sarajeva.

U knjizi se nalaze biografski prikazi petnaest dobitnica Nobelove nagrade za mir. Kako ste se pripremali za tako opsežnu studiju?

U tu sam se avanturu upustio sa sviješću da je o tim ženama na našem jeziku napisano vrlo malo. Zapravo, pokazalo se da o većini njih nije napisano ništa ozbiljnije izuzev ponegdje par šturih natuknica. Ponekad čak niti to. Naprosto sam bio upućen na stvari napisane na drugim jezicima. A upravo tu me i dočekalo pravo iznenađenje. Ozbiljnih tekstova i knjiga o tim ženama bilo je vrlo teško naći čak i na svjetskim jezicima poput engleskog i njemačkog, premda se to mijenja na bolje nakon što su 2011. posve neočekivano čak tri žene dobile Nobelovu nagradu za mir.

Polagano sam shvaćao da pisati o dobitnicima Nobelove nagrade za mir (a i o mirotvorcima uopće) nije po sebi razumljivo čak niti u društvima daleko osjetljivijim za ženski demokratsko-mirotvorni potencijal. Iz tog sam razloga svoj rad počeo shvaćati i kao protest protiv neprimjetnog nestanka spomena na te veličanstvene žene iz kolektivnog pamćenja, konkretno: Berthu von Suttner, Janu Addams, Emily Green Balch, Betty Williams, Mairead Corrigan,  Majku Tereziju, Alvu Myrdal, Aung San Suu Kyi, Rigobertu Menchú Tum, Jody Williams, Shirin Ebadi, Wangari Muta Maathai, Ellen Johnson-Sirleaf, Leymah Gbowee i Tawakkol Karman.

U tome me je sve više učvršćivala i spoznaja da su upravo te žene bile idejno-praktične začetnice demokratskih vrijednosti i civilnog društva, kakvo danas poznajemo, bilo kao postojeću i vrlo fragilnu praksu ili priželjkivani cilj, preuzimajući na sebe svjesno vrlo visoku cijenu prokazivanja, osporavanja i progona, koji oduvijek moraju platiti nositelji proročkog u društvu.

Dakako, fenomen nestanka dobitnica Nobelove nagrade za mir iz kolektivnog pamćenja predstavlja tek ulomak daleko obuhvatnijeg procesa nasilnog brisanja dogodovština i podviga žena iz kolektivnog pamćenja u čemu se ogleda još uvijek djelatno selektivno-sebično gospodarenje muškaraca poviješću, bilo da je riječ o njezinom tumačenju ili (re)konstrukciji. U velikoj muškoj povijesti, kanoniziranoj u svim sferama društva, jedva da ima mjesta za potisnutu žensku povijest, koja u sebi krije „opasno sjećanje" o ženstvenim temeljima ne samo religije, posebice monoteističkog trolista, nego i sociologije, filozofije, ekologije, mirovnih znanosti..., zapravo „opasno sjećanje" o ženstvenim temeljima ljudske civilizacije uopće.

Iz tog razloga nije isprazna slutnja da se nasilje u suvremenom svijetu uvelike korijeni upravo u ustrajnom potiskivanju tog „opasnog sjećanja", svejedno zaogrtalo se ono plaštem religije, politike ili ekonomije. No, posvemašnje isključenje ili rigidna ideološka kontrola ženskoga, neovisno o tome u kojoj se sferi ljudskog života prakticira, predstavlja gušenje kreativnosti i životnosti.

A koliko mogućnosti sebi konkretno otima svako društvo, pa i civilizacije uopće marginaliziranjem i isključivanjem žena na jedinstven način svjedoči upravo društveno-politički angažman dobitnica Nobelove nagrade za mir. To se, dakako, odnosi i na društva nastala raspadom nekadašnje Jugoslavije, više ili manje još uvijek beznadno zapletena u postratno-tranzicijskim vrtlozima već gotovo dva desetljeća. To i jest bio jedan od presudnih motiva pisanja ove knjige.

Autor predgovora ugledni teolog Hans Küng u predgovoru ističe pojam „Zivilcourage", odnosno građansku hrabrost, kao djelovanje vezano uz „coeur" (srce). Što taj pojam obuhvaća, o kakvom je obliku mišljenja i djelovanja riječ?

Ovo me pitanje podsjeća na riječi G. B. Shawa „Ono što trebamo, to je nekoliko poremećenih ljudi. Pogledajte gdje su nas doveli normalni!" jer mi se čini da upravo one sjajno izražavaju ono na što je Küng želio upozoriti.

Građanska hrabrost, poput svakog stvaralačkog i slobodarskog poduhvata, zahtijeva povremeno suspendiranje razuma, racionalno-logičkog, koje je tendencijski, a pogotovo apsolutizirano, ne samo konzervativno nego i nasilno, u korist „srca", duhovnog središta ljudske osobe ili, reći će Küng, ljudskog duha, koji misli i zaključuje ne čisto teorijski nego spontano, intuitivno i egzistencijalno.

Dopustiti „srcu" da progovori, to je važno prije svega zato što isključivo „srce" u onome što jest može vidjeti još skrivene i neostvarene mogućnosti i oprijeti se, nadahnut vizijom još neostvarenog, tiraniji faktičnog, koju nam vikari različitih apsoluta žele poturiti kao objektivno, istinito, prirodno, bogomdano, razborito i jedino moguće, skrivajući iza toga vlastite interese.

Dakako, taj će čin hrabrosti, nenasilnog prevođenja mogućeg u zbiljsko, za čovjeka koji neprekidno slijedi razum uvijek izgledati kao ludost, ali upravo na toj ludosti počivaju sve stvaralačke, osloboditeljske i reformatorske snage u društvu, baš kao i hrabrost dobitnica Nobelove nagrade za mir. Vjerujem da je to potaknulo Künga na konstataciju da ljudska „courage" svoje sjedište nema naprosto u „čistom razumu" nego u „srcu". 

Nije riječ o okretanju „srca" protiv „razuma" nego o njihovom uzajamnom prožimanju i ograničavanju, ili, postmoderno kazano, o ljudskoj egzistenciji, koja će se konstituirati na temelju neprestanog osciliranja između „srca" i „razuma", gubeći pri tome na svojoj rigidnosti i nasilnosti.

Zapravo, upravo zato što oscilira između „srca" i „razuma", osluškujući odnosno dopuštajući se izazvati i jednim i drugim, građanska hrabrost je nevojnička i posvjedočuju se tako što svoje mišljenje izražava otvoreno i u javnosti zastupa bez osvrtanja na moguće posljedice, čak i nasuprot nositelja vlasti i nadređenih.

Svjestan iz vlastitog iskustva koliko napora, muke i rizika zahtijeva građanska odvažnost, Küng će zaključiti kako je po njegovu vjerničkom uvjerenju građanska hrabrost ne samo izborena nego prije svega darovana zbilja, ne želeći time stvoriti alibi za bijeg od angažmana. Premda u prvi mah može zvučati neobično, to zapažanje odgovara ne samo iskustvu dobitnica Nobelove nagrade za mir nego i iskustvu mirotvoraca uopće i ljudi stvaralačkog duha, neovisno o tome jesu li ili nisu religiozni - iskustvu da su prije svega bili nečim ili nekim nadahnuti i potom, jer bi se prepustili, nošeni.

Na pozadini svega rečenog teško je ne postaviti pitanje nije li manjak građanske hrabrosti čak i među časnim ljudima, što sa žaljenjem konstatira i Küng, povezan u konačnici upravo s tim što naša suvremena civilizacija počiva isključivo na „razumu", a sve povezano sa „srcem", od mašte preko intuicije do simboličkog, više ili manje uvijeno smatra nerazboritim, uskraćujući nam tako i viziju ljudskije civilizacije.

Uostalom, ta se slutnja da vrlo lako izreći ne samo filozofijskim nego i teologijskim rječnikom. Primjerice, oslanjanjem na Nietzschea, konstatacijom da se naš svijet u svim segmentima odveć ukrutio u onom apolonskom, ustrašen od dionizijskog, ili, da se, oslanjajući se ovaj put na sv. Pavla, dopušta okovati slovom zakona zatvarajući se Duhu.

Prva dobitnica Nobelove nagrade za mir bila je Bertha von Suttner. Možete li nam ovom prilikom reći nešto više o njezinom angažmanu?

Bertha Sophia Felicita grofica Kinsky rođena je 1843. u Pragu. U jesen 1875. radila je kratko kao tajnica izumitelja dinamita i već milionara Alferda Nobela, no to će biti dovoljno za početak doživotnog prijateljstva. 1876. udala se za Arthura Suttnera. Iako žena, usudila se biti spisateljica i podići duhovnu revoluciju protiv rata i to u 19, do kraja muškom stoljeću, kad je čak i pomisao da žena zakorači u svijet politike i znanosti bila sablažnjiva. Nije pristajala na zablude svoga vremena - nacionalistički fanatizam, utrku u naoružanju i antisemitizam - sjedinjene u militarizmu.

Upravo će Bertha novorođenom mirovnom građanskom pokretu - prvi svjetski mirovni kongres održan je 1789. u Parizu - dati zamah antiratnim romanom „Dolje oružje!". Dostupan širokoj čitalačkoj publici, postao je, unatoč osporavanju, bestseler 19. stoljeća. Svjetsku javnost upozoravao je na opasnost svjetskog rata, nepoznata užasa, u kojem će Europa biti uništena. Nitko u Srednjoj Europi do tada nije tako oštro napao militarizam uz pomoć nekog književnog djela.

U tom pledoajeu za mir Bertha na realističan i strastven način opisuje ratne strahote, i to iz ženske perspektive. Prozrevši ideološke laži usred ratnih strahota, Martha, glavni lik romana, kćerka generala i supruga oficira, doživljava duhovni preobražaj: od žene uvjerene da je rat nužnost uvjetovana ljudskom prirodom, u skladu s primljenim odgojem, u ženu osvjedočenu mirotvorkinju za koju je rat ljudsko djelo, plod ljudske slobode izobličene žudnjom za moću, bezuvjetno zlo. Koristeći argumente razuma i osjećaja, u romanu Bertha prokazuje lažnost i neljudskost vladajućih ideologija, militarizma, nacionalizma i antisemitizma. Rat olakšava ratnički duh, raspirivan odgojem, medijima i tamjanom. Mir ne može osigurati suludo naoružavanje.   

Zalažući se za međunarodni mirovni pokret i sudjelujući na mirovnim kongresima, Bertha gotovo sama 1891. osniva Austrijsko mirovno društvo i pokreće mjesečnik Dolje oružje! Kao prva žena, govori na Kapitoliju, tradicionalno rezerviranom za muškarce, za vrijeme III. svjetskog mirovnog kongresa u Rimu 1891. Postaje zamjenica Međunarodnog mirovnog ureda u Bernu.

Na mirovnoj konferenciji 1899. u Haagu na kojoj su sudjelovali državnici, diplomate i vojnici, uputila je poziv: „Europo, ne oklijevaj se zbratimiti, hitno dokrajči rat među nacijama, u protivnom bi te slijedeći rat mogao uništiti!" Konferencija je propala, no Bertha je do konca svoga života, unatoč starosti, putovala Europom (čak i SAD-om), upozoravajući na opasnost nadolazećeg svjetskog rata. Zapanjujuću nepokolebljivost ovako je objašnjavala: „Na racionalan način moram se odreći nade da bih osobno mogla ubrzati sazrijevanje vremena ili vidjeti kako niču plodovi za kojima čeznem. Ono što mogu pridonijeti je neznatno. No, od časa kad sam to neznatno spoznala kao svoju dužnost, to neznatno za mene je postalo ono najveće i ustrajavam u tome!" Umrla je tjedan dana uoči početka I. svjetskog rata: 21. 6. 1914.

Za vrijeme 20-godišnjeg prijateljstva nagovarala je Nobela da od stečenog bogatstva načini zakladu koja će novčano pomagati mirovni pokret: „Molim te raširenih ruku: Ne uskrati nam svoju podršku koju svi očekujemo, nikad, čak niti s onu stranu groba!"

Šesta po redu Nobelova nagrada za mir 1905. pripala je upravo njoj!

Nakon čitanja biografskih tekstova i eseja o tim ženama, možemo uočiti kako su imale velikih problema u svojim društvima, da su bile izopćene, ismijavane. Možete li nam sintetizirati oblike mirovnog djelovanja tih žena?

O mirotvorstvu postoje mnoge predrasude. Istraživanje mirotvorstva, koje seže još u moje studentske dane, pa u nekoj formi slutnje čak i u mladenačke kad mi je uz likove iz stripova, poput Zagora ili Martin Mystera, jednako privlačan junak bio i sv. Franjo Asiški, uvjerava me uvijek iznova da je ključna predrasuda glede mirotvorstva - ili bolje rečeno jedna od najvećih prijevara u povijesti - ta da je nenasilna preobrazba društva nemoguća i(li) neučinkovita. Naprotiv, dobro uvježbana mirotvorna skupina ili pokret - umijeće se mirotvorstva mora (na)učiti - učinkovitiji je od bilo koje naoružane skupine ili vojske o čemu govore mnogi nenasilni poduhvati iz prošlog stoljeća o kojim se upravo zarad te učinkovitosti jedva ponešto zna. Boljeg primjera za to nema od paštunsko-muslimanskog mirotvorca A. G. Khana o kojem sam, na moju veliku radost, koliko mi je poznato, prvi pisao u našoj regiji. 

Vjerojatno je upravo to i razlog zašto primjerice čak niti religijske zajednice, u pravilu sklone ili izručene moćnicima, vjernike ne uvježbavaju u umijeću mirotvorstva, premda bi to trebalo biti jedno od njihovih temeljnih razloga postojanja. Zapravo, našu civilizaciju utemeljenu na vječitom produciranju nasilja - dostatno je vidjeti u kojoj su mjeri SAD talac koncerna za proizvodnju oružja - i može jedino još poljuljati uvećanje broja ljudi upućenih u tajnu stvarne moći nenasilja kao oblika društveno-političke preobrazbe. Uostalom, to je jedino što u ljudskoj povijesti do sada nije iskušano kao način izgradnje društva i civilizacije na globalnoj razini. Duboko sam uvjeren da je to onaj uski put spasenja o kojem je govorio Isus, a koji zasigurno počinje već „ovdje i sada", a ne istom onkraj zemaljskog života. Jedino nas ta vrsta emancipacije, skopčana sa slabljenjem jakih struktura i eliminiranjem nasilja, može još spasiti, kako to ustrajno ponavlja vodeći filozof postmoderne G. Vattimo.

Druga, također vrlo rasprostranjena i gotovo jednako pogubna predrasuda o mirotvorstvu jest ta da je mirotvorstvo jednodimenzionalno, pa iz tog razloga utočište slabića lišeno avanturističkog duha, koji spektakularno obećava i utjelovljuje lik vojnika-ratnika. A čak i letimičan pogled na oblike mirotvornog djelovanja dobitnica Nobelove nagrade za mir to demantira, pokazujući pri tome zorno da mirotvorstvo pruža veću avanturu od rata, ali i zahtijeva više hrabrosti i domišljatosti od svakog pojedinca, upravo onaj „slobodni duh" o kojem je govorio, istina na dvoznačan način, i Nietzsche.

U tom je smislu vrijedno podsjetiti na različite vidove mirotvornog rada dobitnica Nobelove nagrade za mir, i to uz napomenu da se samo njihovim uzajamnim prožimanjem može dosegnuti istinski mir: razgradnja mehanizama ukorjenjivanja ratničkog duha u društvu, protivljenje ratu kao načinu rješavanja sukoba, posredovanje u mirovnim pregovorima, ponovna izgradnja povjerenja i mira u postratnim društvima, suzbijanje socijalno-političkih posljedica rata, napose prijetnje zaostalih mina, borba za nuklearno, ali i razoružanje uopće, raskrinkavanje mehanizama na kojima počiva etničko-religijsko nasilje i sektaštvo, odgoj za nenasilje kao „treći put" do pravednog društva, onkraj rezignacije i prihvaćanja logike nasilja, nepokolebljivo svjedočenje građanske hrabrosti, borba za socijalnu pravdu, koja se sastoji od pružanja pomoći sirotinji, ali i suprotstavljanja strukturama koje stvaraju bijedu, borba za emancipaciju žena, napose u području politike, gospodarstva, obrazovanja i znanosti, zalaganje za poštivanje ljudskih prava, napose djece, žena i političkih disidenata, rušenje diktatorskih režima putem nenasilnog građanskog otpora, usvajanje ekoloških vrijednosti u svim sferama osobnog i zajedničarskog života, građenje mostova između različitih nacija, kultura, religija i svjetonazora, povezivanje građanske i vjerničke odvažnosti u društvenom angažmanu, očovječenje globalizacije, počevši od pravedne (pre)raspodjele svjetskih resursa...

Zašto se na mirovni angažman žena i dalje gleda cinički, s omalovažavanjem? Autor pogovora, ugledni pisac Željko Ivanković, ističe „muški otpor mirotvorstvu".

Kao što to obično biva u životu, iza svakog cinizma i omalovažavanja drugih krije se strah za vlastite privilegirane pozicije, ali i zatomljena svijest o vlastitom licemjerju i slabostima. Kao što nas je davno poučio Nietzsche, riječ je zapravo o resantimanu kao načinu konstituiranja vlastitog sebstva na temelju diskreditiranja drugih, drugačije kazano, opsesivnog fokusiranja na stvarne ili izmišljene slabosti drugih, što neminovno, prije ili kasnije, uzrokuje neurotično-dekadentnu egzistenciju.

U kontekstu mirotvorstva to bi značilo da se iza muškog ciničkog omalovažavanja nastojanja žena oko mira krije vrlo utemeljen muškarački strah od prodora žena u sferu mirotvorstva, bilo da je riječ o nevladinom sektoru bilo da je riječ o službenim mirovnim pregovorima između država, a u oba područja žene još uvijek čine manjinu, napose imaju li se u vidu vodeće pozicije što nerijetko i jest presudno.

Riječ je prije svega o strahu muškaraca da bi se u nazočnosti žena „u vrhu" do mira dolazilo, ako ne uvijek, onda u svakom slučaju odveć lako i prebrzo, konkretno puno prije nego što bi muškarcima „u vrhu" tijekom pregovora pošlo za rukom osigurati vlastite privilegije i profit u postratnom razdoblju.

Dakako, nije riječ o tome da bi na dualističkoj matrici žene po svojoj naravi bile sklonije miru od muškaraca nego o tome da su žene izravnije od muškaraca izložene strahotama rata, kako zbog prevladavajuće društvene uloge tako i zbog marginaliziranog položaja u društvu općenito, dakle naprosto zato što su žene. Čak je i običan vojnik u ratu daleko zaštićeniji od žene u civilnoj sferi. Ako ništa drugo, posjeduje oružje i stanovitu mogućnost obrane, pa ne iskušava bespomoćnost kakvoj je nenaoružana žena u ratu izložena gotovo svaki trenutak. Upravo ta direktna izloženost strahotama rata, gotovo uvijek bez prostora zaštite i uzmaka, od žena redovito čini pragmatičnije pregovarače i zagovarače mira za razliku od muškarca, koji su, iznova zarad prevladavajuće društvene uloge i privilegiranog položaja u društvu uopće, redovito prijemčiviji za ideološku tvrdoglavost iza koje se krije ili uvid da se rat još isplati kao paravan za vlastito bogaćenje ili da mir sklopljen u trenutnoj konstelaciji snaga za vlastito bogaćenje još uvijek ne može koristiti u dostatnoj mjeri.

Navedeno vrlo zorno oslikava pripovijest iz Liberije u koju su uključene dvije dobitnice Nobelove nagrade za mir 2011, i to L. Gobowee i E. L. Sirleaf. Čak niti poslije 30 godina građanskog rata među muškarcima u Liberiji još uvijek nije bilo volje za mirovnim pregovorima. No, na to će „gospodare rata", vojne zapovjednike, 2003. prisiliti upravo žene, posluživši se ustrajnim organiziranjem vrlo rizičnih prosvjeda u 15 provincija Liberije, ali i uskratom seksa muškarcima sve dok ne prekinu borbe i sklope mir. Motivaciju žena na taj nesvagdašnji korak izložila je njihova predvodnica L. Gobowee: „Do sada smo šutjele. No, nakon što smo bile izvrgavane silovanjima, nakon što nam je oduzeta čast i nakon što smo zaražene bolestima i nakon što smo morale promatrati kako se razaraju naše obitelji i ubijaju naša djeca, rat nas je naučio da je budućnost u tome da nasilju kažemo 'Ne', a miru 'Da'."

No, pregovori započeti u Gani ne samo da nisu davali rezultate nego se činilo da će uskoro biti okončani bez mirovnog pomaka. Jedan od „gospodara rata" otvoreno je rekao E. L. Sirleaf da je tomu razlog izostanak dogovora o podijeli moći po okončanju rata. Svaki je „gospodar rata" prekidanje borbi uvjetovao privilegiranom pozicijom i mogućnošću lagodna života u postratnom razdoblju. Sirleaf je to potaklo da zajedno s drugim ženama koje su doputovale u Ganu blokira zgradu u kojoj su vođeni pregovori s vrlo znakovitim obrazloženjem: „Zatočili smo pregovarače, prije svega one iz Liberije. Oni moraju gladovati i podnositi onu istu patnju koju moraju svakodnevno podnositi Liberijanke kod kuće."

Da blokada ne bi bila silom prekinuta, žene su se utekle prijetnji da će se u slučaju primjene sile skinuti gole, što je prema tamošnjoj tradiciji za muškarca gore od smrtne presude. Svojom odrješitošću žene nisu samo promijenile pregovaračku atmosferu nego i natjerale pregovarače da se vrlo brzo dogovore i sklope mirovni ugovor.

Dakle, nazočnost žena u sferi mirotvorstva ne jamči, ali u znatnoj mjeri uvećava šanse mira. A to je upravo ono čega se muškarci, prije svega „u vrhu", plaše!

Jedna od temeljnih zadaća ove knjige je podizanje svijesti u bosansko-hercegovačkom društvu o nužnosti Rezolucije 1325, odnosno uključivanje rodne perspektive u mirovnom djelovanju. U knjizi nalazimo i prikaz smjernica za radionice koje bi se time bavile. Da li se te radionice održavaju, kakav je danas položaj mirovnjakinja u BiH društvu?

Do sada je nažalost održan samo jedan niz radionica netom po objavljivanju knjige u travnju 2012, i to u pet bosansko-hercegovačkih gradova (Tuzli, Bijeljeni, Banjoj Luci, Kaknju i Livnu), točno onoliko koliko su nam to omogućavala financijska sredstava koja samo dobili za projekt. Želja nam je ne samo nastaviti s izvođenjem radionica u svim krajevima Bosne i Hercegovine nego i objaviti drugo, prošireno i popravljeno izdanje same knjige. Hoćemo li nam to poći za rukom ovisit će prije svega o spremnosti nekog od donatora da se uključi u ovaj specifičan projekt koji bi po mom uvjerenju vrijedilo proširiti na čitavu regiju.

Same su radionice naišle na vrlo dobar odjek, a bile su usmjerene, donekle pojednostavljeno, pored upoznavanja života i oblika društveno-političkog angažmana dobitnica Nobelove nagrade za mir, prije svega na dva pitanja: „Koji su to religijski i društveno-politički razlozi (mehanizmi, mentaliteti, vrijednosti...) da naša regija oskudijeva u takvim osobnostima?" i „Što bismo mogli naučiti i na stvaralački način primijeniti u našem vlastitom kontekstu iz životnog iskustva i društveno-političkog angažmana dobitnica Nobelove nagrade za mir?"

Što se tiče položaja mirovnjakinja u našem društvu, prije svega valja istaknuti da mirotvorna preobrazba našeg društava nije niti zajamčena niti izgledna. No, znak nade protiv svake nade, kako bi to rekao sv. Pavao, upravo su mirovnjakinje i mirotvorci, neovisno o tome jesu li religiozni ili ne, jer mirotvorstvo nije monopol nego istom obveza i kriterij vjerodostojnosti religijskog. Ne čekajući pasivo na to da dođe do mirotvorne preobrazbe društva i religijskih zajednica, samostalno su se upustili u avanturu mirotvorstva kao poduhvata o kojem ovisi autentičnost ne samo svake vjerničke nego i svake ljudske egzistencije uopće, uključivši se tako i u izgradnju demokratske političke kulture.

Budući da za to nije bilo dostatno ili uopće mjesta u religijskim zajednicama i različitim državnim i društvenim strukturama, prostor za to su našli u području nevladinog sektora. Vlastitu mirotvornu svijest praktično žive u okrilju nevladinih organizacija, koje su u pravilu samostalno osnovali. Nerijetko medijski nevidljivi, što se često pokazuje i kao blagoslov, izborili su se za mnoga mirotvorna iskustva i izgradili mnoge porušene mostove.

Bilo bi dragocjeno kad bi takvim pojedincima i skupinama religijske zajednice i društvo općenito konačno do kraja otvorili vrata, prepoznajući u njima proročki glas i konkretnu pomoć da autentično odgovore na poruku mira, od koje se sastoji jezgra svake religijske poruke i o kojoj ovisi budućnost čitavog društva.

Ono što mi se u Bosni i Hercegovini, ali i općenito, nameće uvijek iznova kao (moguća) specifičnost žene kao aktera mirotvorstva, uz nerijetko veću hrabrost i domišljatost od muškaraca, jest to da čak i onda kad je posve marginalizirana iz javnog područja, kako društveno-političkog tako i religijskog, može vrlo aktivno i vrlo presudno djelovati mirotvorno - odgajajući buduće mirotvorce, a ne ratnike!