Bijeg u prošlost

Održava se
01.01.1901.

Krajem svake godine brojni se novinari i kritičari prihvate pisanja svojevrsnih rezimea, osnosno tekstova u kojima analiziraju prošlogodišnju književnu produkciju. Tako je bilo i krajem minule, 2009. godine. Međutim svim tim tekstovima nešto je bilo zajedničko, a to je nažalost bio jedan veliki previd, odnosno jedna vrlo znakovita činjenica autorima tih tekstova je promakla, a ona baca novo svjetlo na aktualno stanje domaće prozne produkcije.

Naime, što je zajedničko naslovima koje nabrajam u nastavku? :

''Proljeće u Karolinentalu'' Dragana Pavelića, ''Unterstadt'' Ivane Šojat-Kuči, "Polusan" Ratka Cvetnića, ''Afroditin grijeh'' Envera Imamovića, ''Molim te, zapiši'' Jasmina Imamovića, ''Az'' Jasne Horvat, ''April u Berlinu'' Daše Drndić, ''Sat pjevanja'' Nenada Rizvanovića, ''Volga, Volga'' Miljenka Jergovića, ''Okovani snima'' Stjepe Martinovića, ''Potres'' Višnje Stahuljak.

Naravno, prvenstveno im je zajedničko to da se radi o romanima domaćih autora objavljenim prošle godine. No, sve te naslove još nešto povezuje, a upravo to čini faktor različitosti u odnosu na domaću proznu produkciju prethodnih godina. Radi se o činjenici da su to sve romani  povijesne tematike, odnosno romani domaćih autora čije su radnje smještene u bližu ili dalju prošlost i u kojima se rekonstruira više ili manje davno prohujalo vrijeme, ondašnji načini života, društveni i ekonomski odnosi, pojedinačne sudbine, isl.

Rukopisa te vrste i tematike u prethodnim godinama dobivali smo najviše dva-tri godišnje, a lani, kako vidimo, dobismo puno veći broj, što svakako valja registrirati kao zanimljivu i vrlo znakovitu činjenicu. Naime, cijelo desetljeće hrvatska prozna produkcija bila je zasićena rukopisima neorealističke prozne matrice, koji su s vremenom postali zamorni u svojoj predvidljivosti, pisani kao po špranci, slično strukturirani i ispunjeni uvijek istom vrstom likova, istom problematikom i istom atmosferom, pa bismo ovoliku množinu romana čije se fabule odigravaju u bližoj ili daljoj prošlosti trebali možda uzeti i kao autorsko upozorenje da je došlo do zasićenja pismom koje svoj temelj ima u neveselom nam svagdanu.

Većina autora nabrojenih romana čije fabule čitatelja (i likove) vraćaju u minula vremena čak u svojim rukopisima ni ne nastoji povući paralele s aktualnom stvarnošću, niti se trude u davnašnjim vremenima prepoznati i locirati uzroke današnjeg stanja te pišući o prošlosti ustvari govoriti o sadašnjosti, već oni dislokacijom u prošlost prave otklon ne samo od suvremenosti u smislu socijalno-društvenih problema, već se nastoje odmaknuti i od izraubane, suvremene hiperealističke prozne matrice.

Štoviše, čak je i jedan od rodonačelnika neorealističkoga žanra koji je većinu svojih prethodnih proza pisao u mimetičkoj, hiperrealističkoj maniri, u svojoj novoj prozi napustio taj model, i premda novi rukopis nije dislocirao u prošlost, tematski se je odmaknuo od problematizacije devijacija suvremenosti, te je pobjegavši u prirodu napisao svojevrsnu inačicu putopisnog žanra (naravno, riječ je o Edi Popoviću i njegovoj knjizi "Priručnik za hodače"). Osim u romanima, ta je promjena vidljiva i u knjigama kratkih priča jer su pojedini autori (npr. Rade Jarak i Neven Ušumović) fabule svojih novih kratkih proza također smjestili u prošla vremena.

Uglavnom, otklon od dugo vremena prevladavajuće neorealističke  prozne matrice i napuštanje problematizacije suvremenih hrvatskih deevolucijskih socijalno-društvenih procesa je očigledan i bit će vrlo zanimljivo pratiti hoće li se takva spisateljska praksa nastaviti i u 2010.godini.