David Grossman : Do kraja zemlje
Do kraja zemlje
„Do kraja zemlje“ je roman koji nam se javlja iz tv-vijesti, iz „svjetskog kriznog žarišta“; iz središta Povijesti. Od vremena Tore pa do današnjeg CNN-a u zemlji Izraela kao da se ništa nije promijenilo. Vijesti sa CNN-a gotovo su identične „vijestima“ iz Tore. Povijest je ovdje nemilosrdna već 3300 godina: od dolaska Židova u Obećanu zemlju do osnivanja Izraela, od kralja Davida do Baracka Obame. Nevjerojatan je to niz ratova i etničkih čišćenja. Dovoljno je u bilo koje doba otvoriti prozor u Jeruzalemu, Nazaretu ili Tel Avivu – i svjedočiti nekom novom ratu, novom vjerskom sukobu, novom etničkom čišćenju.
Nezahvalna je to situacija za literaturu. Daleka od privilegije. Golema Povijest koja se valja pod prozorom provocira grandioznu literaturu. I nameće se kao jedina mjera stvarnosti, jedina literarna vrijednost. Lako je takav roman pobrkati s imitacijom književnosti, i vidjeti u takvoj književnosti kojom dominira tema i povijest, karikaturu tzv. velikog, povijesnog, klasičnog romana.
„Do kraja zemlje“ započinje sa Šestodnevnim ratom iz 1967. godine. Žrvanj povijesti od početka upravlja romanom. Osnovne markacije priče obilježene su poznatim ratovima i sukobima: Jomkipurskim ratom, Drugom intifadom, protuterorističkim napadima u Gazi, valom samoubojica na ulicama Jeruzalema. Književnost se mora smjestiti unutar njih, unutar tih tv-vijesti, tog povijesnog kalendara. Ali od samoga početka romana tu je i sukob između općeg i pojedinačnog, između Povijesti i osobnog, intimnog.
Djevojka Ora upoznati će se s dva mladića, Avramom i Ilanom, u bolnici u vrijeme Šestodnevnog rata. Od tada njihove će se sudbine ispreplitati s poviješću. Avram i Ilan otići će u Jomkipurski rat, a Ora će zatrudnjeti, prvi put, pa onda drugi put. Dva oca dobiti će dva sina. A trideset i pet godina nakon što se upoznala s momcima Ora će sina Ofera pratiti u rat. Negdje u Gazi, na nekoj osjetljivoj granici, rasplamsao se sukob, i sada je vrijeme da djeca pođu u rat. Na regrutnim mjestima stvara se ozračje „školskog izleta“ ili „velike obiteljske ekskurzije“. Očevi ispraćaju sinove i međusobno se tapšu i osmijehuju govoreći jedan drugom: „Mi smo svoje obavili – sad su oni na redu“.
Ratovi ispadaju kao dio obiteljske tradicije, rituala odrastanja. Majke kao da rađaju vojnike za Obrambene snage, sinove Ministarstva obrane. Ali Ora ne može prihvatiti da joj država „nacionalizira“ sina, da joj „nacionalizira život“. Svojom vojničkom čizmom država kroči na mjesto gdje države ne bi trebalo biti. Prije trideset godina država joj je uzela Ilana i Avrama. Sada je uzela Ofera. Država polaže pravo na ljubavnike, na muževe, na sinove. Povijest ulazi u u najintimnije kutke života poput magle u Carpenterovu film. Osobno, intimno – i Povijest – pretapaju se jedno u drugo, i više se ne može razaznati gdje počinje jedno a gdje završava drugo.
Sve da ove laude podijelimo s dva, sa četiri – s osam! – sve da u „Do kraja zemlje“ nema ništa od značajne i dobre književnosti – ni ideje, niti ijedne pripovjedne linije, poglavlja, ili rečenice – Grossmanov post scriptum bi je učinio takvom, „velikom“.
To prožimanje na dramatičan način je prekoračilo i sam okvir romana. David Grossman (Jeruzalem, 1954.) je „Do kraja zemlje“ počeo pisati 2003., šest mjeseci prije nego što mu je stariji sin Jonatan završio vojni rok, a godinu i pol prije nego što je u vojsku otišao njegov mlađi brat Uri. U kolovozu 2006., u posljednjim satima Drugog libanonskog rata, Uri je ubijen u Južnom Libanonu kao zapovjednik tenka pogođenog raketom. Povijest koja se valjala ispod Grossmanova prozora tako je grunula i u njegovu radnu sobu. Većina romana već je bila napisana. Nakon pogreba napisana je i konačna verzija. S tim post scriptumom Grossman završava „Do kraja zemlje“.
Oko romana stvoren je koncenzus. „Do kraja zemlje“ svi smatraju velikim, „velikim“ s velikim „V“, romanom: od Paula Austera, Yanna Martela i Nicole Krauss, do Guardiana i Washington Timesa. „Do kraja zemlje“ je mega-roman, emanacija književnosti, roman o velikim temama, o Povijesti, ljubavi, ratu, „Do kraja zemlje“ je anti-ratni roman iz svijeta poharanog ratovima, najkraće: remek-djelo izraelske i svjetske književnosti XXI stoljeća.
Sve da ove laude podijelimo s dva, sa četiri – s osam! – sve da u „Do kraja zemlje“ nema ništa od značajne i dobre književnosti – ni ideje, niti ijedne pripovjedne linije, poglavlja, ili rečenice – Grossmanov post scriptum bi je učinio takvom, „velikom“. Tek malo više od pola stranice teksta otisnutog u kurzivu i potpisanog imenom autora s korica knjige, pred čitateljem detoniraju poput bombe, zaglušno, da bi istoga trena iza sebe ostavile tišinu bez dna.
„Do kraja zemlje“ jest determiniran velikom Temom; i drugim velikim slovima. Ali ovo nije imitacija velike književnosti, niti onoga što se pod time zamišlja. Grossmanu Povijest nije zamjena za književnost. Ona je demon, koji sjedi s njim za PC-om, i divlje kucka po tipkovnici.
Do kraja zemlje
- Prijevod: Tatjana Jambrišak
- Fraktura 06/2016.
- 608 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789532667790
Zato što na vrata mogu pokucati u zoru i obavijestiti te o smrti tvojega sina, moraš otići, hodati, pobjeći od te vijesti. Žena koja od vijesti bježi zove se Ora, da bi ga spasila, kreće na put, intimno zavjetno putovanje brdima Galileje, tijekom kojega će Oferovu ocu predati priču o njegovu sinu, a nama nezaboravnu, moćnu pripovijest o roditeljstvu i ljubavi, povijesti i ratu te – iznad svega – o ljudskosti koja nas može otkupiti.