Dževad Karahasan : Izvještaji iz tamnog vilajeta

Za Haydena Whitea, autora nezaobilazne studije Metahistorija, povijest je prvenstveno način na koji ona, tek uvjetno gledana kao zasebna i drugim diskursima »nekontaminirana« disciplina, ostvaruje odnos s prošlošću. Taj odnos je, naravno, posredovan posebnim oblicima pisanja čiji zahtjevi podsjećaju na zahtjeve žanrova.
  Tomu je tako, tvrdi White, jer se povijesni diskurs uvijek aktualizira u njemu svojstvenome obliku koji je uvjetovan kulturom. I baš je taj oblik ono specifično u pisanju povijesti kao discipline kontrolirane pripovjednim žanrovima-ona energija koja čitatelju približava povijest ne kao pripovijest o bivšim mjestima, bivšim vremenima i bivšim ljudima, nego kao ideologiziranu priču čija je infrastruktura pamćenje, a čiji je cilj ostvarenje određenog plana, sna, ili projekta.

Sva povijesna objašnjenja, nastavlja White, po prirodi su retorička i poetična. Njegovo objašnjenje nudi zanimljiv suplement aristotelijanskoj razlici između povijesti i pripovijesti gdje čitajući povijest čitamo o svijetu kakav jeste, dok čitajući pripovijesti, čitamo o svijetu onakvom kakav bi trebao biti. Whiteova povijest, ili metapovijest, već je sama u sebi poetična.
 
Slažući se s ovom pretpostavkom ne moramo u potpunosti odbaciti Aristotela. Od njega se odmičući, poput njega, White drži da je svaki ispričani povijesni događaj priča s početkom koja teži k svršetku. I koja, osim pitanja »što se dogodilo?« zadovoljava pitanje »koji je smisao događaja«.

Počasni doktor zagrebačkog sveučilišta, Northrop Frye, davno je rekao kako svaki povjesničar, da bi ispričao svoju priču, bira žanrovski i narativni pripovjedni oblik. Njime dokazuje uporabivost ne samo povijesnih podataka koje je odabrao za svoju verziju priče o vremenu, nego i snagu argumenata povijesne interpretacije koja, zasnovana na događajima iz prošlosti, suvremenome čitatelju te događaje, objašnjavajući ih, približava. To čineći, svaki autor unaprijed bira i adekvatnu, iznutra očekivanu, logičnu ideologiju.

Radni materijal za promišljanje najnovije knjige Dževada Karahasansa, "Izvještaji iz tamnog vilajeta", logično je izvući iz prethodnih teorijskih pretpostavki. Ne postoji dakle povijest koja ujedno nije i filozofija povijesti. Povijest kakva nam dolazi u obliku priče i pisma po prirodi je poetična i to iz jednostavnog razloga: povijesnim događajima osigurava objašnjenje i smisao. Kontraproduktivno je tragati za jednom, ispravnom, realističnom poviješću, jer ona je u pravilu narativ napisan iz vizure autora s predrasudama. A mi, s ove strane papira, prema našim ukusima, biramo onu povijest koja s nama na najbolji način komunicira.

Tako je to barem u »uljuđenom« svijetu takozvanih zapadnih demokracija gdje i aktivna povijest miruje. Pitanje izbora povijesnoga štiva, a i neposrednog iskustva na putu da postane povijest, nekako uvjerljivije zvuči u svijetu koji poznaje prostore odmaka od ponora. Tamo gdje je užas uvijek tuđ, gdje je smrt kontrolirana, a destrukcija pod nadzorom. »Sretne porodice« imućnijih naroda čije se zajednice prema užasu, smrti i destrukciji odnose kao prema izvoznim artiklima teško mogu pratiti egzistencijalno-povijesnu dinamiku dijelova svijeta u koje povijest u pravilu dolazi nepozvana.

Uvijek obligatorna i čovjeku tuđa, aktivna povijest kao nadglednica i izvršiteljica, nevjerojatno je predvidiva u njezinoj konačnosti. Uvijek negdje zastane da odmori, a tu gdje odluči zastati i predahnuti, ni sama ne znajući radi li se o idealnome mjestu ili nemjestu, ljudima koje tamo susretne dobaci ono preostale energije uvjeravajući ih da se radi o utopiji. Bit će da zato, stoljećima, bez pripreme i racionalnih argumenata, stanovnici raznih tamnih vilajeta, tako grčevito teže biti svoji na svome.

Ljudi bez utopije, govorio je Gjergj Konrad, ostare ružni i glupi. Svaki slobodan narod ima utopiju kakvu želi. Svaki neslobodan narod ima stvarnost kakva ga snađe. A snađe ga ono o čemu, barem na negativan način, misli da jedino zaslužuje. A ti prostori, uglavnom tame, ta i-mjesta-i-nemjesta na neki su način reaktivne utopije. Nije čudo da su sretniji narodi sanjali o Atlantidi, Božjoj državi, gradovima i državama sunca, pa i samoj Utopiji, dok su se, skupljeni na hrpicu u rovu, Krležini domobrani nadali zapadno-balkanskoj adaptaciji Šlarafije u kojoj i kolektivna i osobna sreća kulminiraju u sceni u kojoj s neba padaju pečene guske i race... I nije čudo da su možda jedni od najpogubnijih stihova za optimizam jednoga naroda baš izašli iz pera Miroslava Krleže, »Nigdar ni bilo da ni nekak bilo...«

Od mjesta do nemjesta nije baš sve u pokretu. Postoji jedna čvrsta točka. A ona se, barem tako misli Dževad Karahasan, zove Tamni vilajet. U njegovoj prirodi, kao i u prirodi svakoga tamnoga mjesta, stalno se nešto mijenja, i, nastavlja Karahasan, »...u njemu se moćni glas oglašava na razne teme, u njemu različiti putnici otkrivaju različite istine, uvijek u skladu sa svojom prirodom, te s razlozima i ciljevima svojega putovanja.«
 
Takozvani Zapadni krug poznaje dva načina putovanja: ono kolonijalno korijen kojega prepoznajemo već u kulturnoj aroganciji Odiseja i ono znatiželjnog putnika kakvog nam je u Candideu opisao Voltaire. No oni se, koliko je to povijest o njima rekla, nisu zaustavljali u tamnome vilajetu. U tamne vilajete dolaze uglavnom putnici s misijom, a tragedija je tamnih mjesta baš u tome što su ona izvanvremenska, neprekidna i nepromjenjiva. U svim vremenima i svim kulturama, naglašava Karahasan, tamno je mjesto »zamišljano kao međusvijet, kao historijska (u vremenu nepostojeća) hipostaza prvobitnog kaosa iz kojeg je sve postalo, kao ne-mjesto, ili, točnije, neko mjesto 'druge vrste' od mjesta mogućih u materijalnom svijetu, kao mjesto u kojemu su sabrane i istovremeno prisutne sve, pa i međusobno suprotstavljene mogućnosti, dakle ono mjesto na kojem realnost dostiže stupanj intenziteta nezamisliv za stvarni svijet«.

Baš ta stvarnosti nezamisliva stvarnost, bez obzira na to da li u nju kao putnik-namjernik (namjera je ovdje barem jednako važna kao i činjenica puta) dolazi kao pripadnik eleusinskog kulta, Aleksandar Makedonski, Parcival... ljude koje u njemu susretne čini nestvarnima.

Jer, kako prihvatiti činjenicu da tamo negdje, na tvom putu, postoji netko stvarniji od tebe, a mjesto njegova života je ne-mjesto, međusvijet, tamno mjesto!? Na dva načina. Ili je on bolji od tebe (što je tebi teško prihvatiti) ili te podsjeća na tamu koje si i ti (sjetimo se samo Conradova užasa kojega pripisuje Marlowu na putu u "Srce tame") nekad davno potekao. U oba slučaja taj kojega na putu srećeš nije ti, a negaciju sebe, da bi preživio, naravno, trebaš (u njemu ) uništiti. I tako tamni vilajeti postaju mete slijepe destrukcije, uništenja naslijepo, ili, kako to uljuđeni jezik kolonizacije zove, prostori pacifikacije.

Nestvarna stvarnost, stvarnost stvarnija od stvarnosti, tamno mjesto koje kroz vrijeme seli, a da bi, istovremeno, samo ostalo izvan vremena, lutajući je motiv petopričja Dževada Karahasana: knjige u kojoj su svi likovi stvarni, onoliko neprijeporno stvarni, koliko je stvarna i priroda tamnih mjesta. A jedan od oblika njezine pojavnosti je reaktivna mijena. Iako naoko nepomična, ona reagira na putnika, jer nezanemariv dio njezine prirode leži baš u tome što je istina koju ono o sebi otkriva »uvijek u skladu s karakterom putnika i razlozima njihova putovanja.«

Kao što gdjegod pošli, na put uvijek nosimo i sami sebe, tako i kadgod čitamo različite knjige pred njihove otvorene stranice stavljamo sami sebe. I tamno mjesto na koje na putu nabasamo, i knjiga koju s predrasudama sebe pred sobom odlučimo držati, mogu poslužiti kao ogledala. Povijest još nije zabilježila podatak o tome da se je putnik suočen s tamnim mjestom u njemu uspio ogledati bez da žestoko reagira. Bilo pozitivno (da mu se ono učini neopravdano egzotičnim) ili negativno (da ga, opet neopravdano, želi odmah uništiti). Odraz sebe u tami vilajeta itekako zahtijeva nešto što Freud naziva proradom. I baš je ta prorada tamnog vilajeta ono što nudi ova, upravo zbog toga, jedinstvena, knjiga.

Budući da povijest, u bilo kojem od njezinih poetičkih žanrova s početka ovoga teksta, ne bilježi intimu čitatelja u trenutku suočavanja s knjigom, opravdano je nadati se da ćete, bez obzira na kompleksnost i poetičnost njezine okvirne teme, niotkog gledani, u miru moći tamno mjesto obogatiti vlastitim iskustvom. Ova začudna, mudra i izuzetno kompleksna knjiga ispričana je kao da ju je netko »uz kafu divanio«. U Piacenzi, u Sarajevu, u Terezinu, u Stolcu... izvan mjesta i vremena, baš kao i uspomena izmještenika na divanhanu...

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )