Elvis Bošnjak : Gluha nota

Elvis Bošnjak, Gluha nota

Stara izreka kaže da kad oružje govori, muze šute. No, možda nije baš da posve šute, možda njihovu pjesmu ne čujemo jer usred tutnjave ratnog arsenala ljudska patnja do nas ne može doprijeti kao pjesma nego tek kao neka vrsta vibracije, gluhe note. 

Upravo tim pitanjem bavi se Gluha nota, drugi roman glumca, romanopisca i dramatičara Elvisa Bošnjaka.

Roman prati sudbinu Maše, ruske glumica s boravištem u Hrvatskoj koju ruska invazija na Ukrajinu zatekne kod bake i djeda u Černihivu, gradu na sjeveru Ukrajine i više se ne može vratiti u Split. Alen, njezin glumački partner i ostatak kazališne družine sa zabrinutošću prate vijesti iz Ukrajine istodobno se pripremajući za prve probe nove predstave, adaptacije Tolstojeva Rata i mira u kojoj bi Maša trebala igrati jednu od glavnih uloga. U kratkim, poetskim monolozima ispripovijedanim iz perspektive Maše, Alena i režisera predstave kojem su glumci nadjenuli nadimak Pacov, iskustvo rata dinamično se izmjenjuje s promišljanjima o ulozi kazališne umjetnosti i njezinoj nemoći da, suočena s ratom, mimetički obuhvati svijet, da gledatelju pruži osjećaj katarze onako kako je to Aristotel zamislio u svom poimanju tragedije. Upravo s tim problemom suočava se Pacov shvaćajući da mora odbaciti sve svoje dotadašnje zamisli i početi iznova jer će bilo kakva izvedba Rata i mira u novim okolnostima nužno djelovati lažno. Roman također propituje i odnos između glume i zbilje, odnosno glumačke autentičnosti. Naime, Alen i Maša u predstavama igraju uloge zaljubljenog para, a, iako očigledno zaljubljeni, u privatnom životu nikako ne uspijevaju jedno drugom priznati svoje osjećaje, njihova se komunikacija svodi na beskrajna okolišanja, pitanja koja ostaju visjeti u zraku, naposljetku, na neku vrstu gluhe note koja ostaje titrati među njima.

Gluha nota Bošnjak Elvis

Gluha nota središnja je semantička slika u romanu, vezivno tkivo koje povezuje njegove dijelove, a u svim njezinim pojavnostima uglavnom se odnosi na nešto što ostaje neizrečeno jer se ne može imenovati, to jest, jezikom lingvistike, na označeno kojem nedostaje označitelj jer u okolnostima tjeskobe i užasa za njega jednostavno nema riječi. Gluha nota je poput tišine između dva zvuka, prostor strepnje u kojem se još nije dogodilo ono čega se pribojavamo ili se već dogodilo, a mi se nismo u stanju nositi s tim.

Tako u jednom slučaju gluha nota označava trenutak između otkucaja Alenova srca kad očekuje da mu se Maša javi porukom na Whatsappu. U drugom slučaju ona predstavlja prijetnju, iščekivanje tragedije, kad se spominje dron koji je pao u blizini studentskog doma u Zagrebu, ali nije eksplodirao. Isto tako, gluha nota označava i odsutnost užasa kad je on očigledno prisutan, kao u trenucima tišine dok se Alen vozi mirnim krajolikom Splita u kojem se ništa ne događa, ali on svejedno osjeća gluhu notu kao odjek dalekog rata ili dok se vozi motorom praznim Kijevom i sada doista naslućuje rat kao stvarnu prijetnju.

Slično, gluha nota pojavljuje se i u medijskom prikazu rata na televiziji na kojoj se izmjenjuju slike razaranja, ali bez zvuka. Također, ona se očituje i u prividnom nedostatku empatije, tijekom Alenova razgovora s administrativnim službenikom zaduženim za hrvatske građane u Ukrajini u kojem mu on kaže kako su poduzeti svi koraci da se Maša izvuče, ali da se trenutno ne može ništa učiniti. 

Osim toga, gluha nota je i metafora za potisnutu traumu, za suspregnutu bol zbog gubitka oca, kao što Alen otkriva na očevu sprovodu, ali i bijeg od intimnosti, hladnoća koju Alen pokazuje prema djevojci Nori koju ne može voljeti jer je zaljubljen u Mašu. 

Naposljetku, u ratu sve gubi smisao, počevši od samog postojanja, pa Alen zaključuje kako je i "cijeli svemir gluha nota". 

U filozofiji Emmanuelea Lévinasa glas i lice Drugoga predstavljaju temelj etike i primarni način na koji nas Drugi poziva na odgovornost. Kad nam se Drugi obrati, njegov glas nas stavlja u položaj bezuvjetne odgovornosti, etičkom zovu Drugoga jednostavno se ne možemo ne odazvati. Ali što ako između nas i Drugoga stoji medijski posredovana slika rata u kojoj njegov glas do nas dopire kao gluha nota? Ako nema glasa, nema ni empatije, a bez empatije nema mogućnosti za katarzu, za poistovjećivanje s Drugim, za "pročišćenje osjećaja putem samilosti i straha".

Toga je svjestan i Pacov koji se u jednom trenutku bavi mišlju da predstavu napravi na znakovnom jeziku gluhonijemih koji bi zamijenio riječi kao sredstvo racionalne spoznaje, ograničivši se na geste i izraze lica, jedino što je preostalo od Drugog kad mu se oduzeo glas. Bila bi to predstava o nemoći umjetnosti da nešto promijeni, kaže Pacov, da bilo što spozna, a u njegovim riječima kao da čujemo glas autora Gluhe note koji ovdje, kao i gotovo cijelo vrijeme tijekom romana, kao da propituje njegovu svrhu, kao da opovrgava samu njegovu mogućnost. 

Talijanski pisac Antonio Scurati u svojoj studiji "Od tragičnog do opscenog. Prikazi smrti u 21. stoljeću" bavi se medijskim prikazima rata i kolektivnog nasilja. Za Scuratija, kao što je svojedobno izjavio u razgovoru za Moderna vremena, sve izraženija spektakularizacija rata nalazi se u obrnuto proporcionalnom odnosu s našom sposobnošću da spoznajno obuhvatimo našu stvarnost tako što proizvodi iluziju prisutnosti u kojoj se zapravo ne događa nikakva spoznaja, stvarajući ono što on naziva "estetikom opscenog". Zanimljivo je da Scurati tu estetiku opscenog definira u usporedbi s kazalištem klasične grčke u kojem se o krvavim događajima i nasilju moglo govoriti, ali ih se nije smjelo prikazivati na pozornici jer to gledatelja ne bi moglo dovesti do katarze. Danas smo, međutim, izloženi tolikim medijskim prikazima nasilja da smo otupjeli na tuđu patnju jer "estetika opscenog" u gledatelju ne proizvodi samilost  nego perverzno zadovoljstvo.

To je još jedan estetički problem s kojem se suočava Pacov. Rat je već sam po sebi spektakl, kako od njega onda učiniti umjetničko djelo? Jer, razmišlja režiser, umjetnosti je u prirodi da idealizira, da sve čini ljepšim. Osim toga, ako je rat, kao što kaže Tolstoj, zoološka nužnost, onda je on nužan i za umjetnost jer bez ratova ne bi bilo brojnih umjetničkih djela koja su iz njega crpila nadahnuće. S druge strane, nema koristi ni tvrditi kako je rat besmislen jer još nijedno umjetničko djelo nikad nije zaustavilo nijedan rat. 

Sva ta estetička promišljanja redatelja Rata i mira vrijede i za sam roman Gluha nota pa valja razmotriti kako i zašto je unatoč svim tim mogućim zamkama u prikazivanju rata ovdje riječ o vrlo uvjerljivom antiratnom romanu.

I doista, Gluha nota ustvari i nije roman o ratu, ni na koji način ga ne romantizira, ne uzdiže ničije junaštvo, ali isto tako nije antiratni pamflet, ne prosvjeduje protiv njega i ne prokazuje njegovu besmislenost. To je roman koji, kao što bi to Pacov želio pokazati u svojoj predstavi, govori o jalovosti umjetnosti da se suoči s ratom, da o njemu bilo što kaže, ali, paradoksalno, premda zato što je svjesna svoje nemoći, baš zato u tome uspijeva. Umjetnost, u ovom slučaju književnost, doista se ne može izravno suočiti s ratom, ne može ga izravno pogledati u oči baš kao što Perzej ne može pogledati u oči Meduzu jer će se skameniti, ali se poput Perzeja može poslužiti Meduzinim odrazom u štitu, koristeći jedno od svojih najstarijih izražajnih sredstava, metaforu, no ta metafora nam nužno uvijek izmiče jer je ono o čemu pokušava govoriti, rat, gluha nota, nešto istodobno neizrecivo i nikad do kraja izrečeno. 

Drugi neizravni pogled u skamenjujuće oči rata odnosi se na formu romana koja, što vjerojatno ne začuđuje, poprima oblik kazališne predstave, odnosno tragedije jer tragedija pruža katarzu, a ta katarza ne događa se zbog neke tragične pogreške u karakteru tragičnog junaka već zbog gluhe note u njemu, traume rata koja se prenosi iz generacije u generaciju. U načinu na koji postupaju likovi i na koji se nižu događaji postoji neka sudbonosnost i čitatelj osjeća da se sve zbilo točno onako kako se i moralo zbiti, da jednostavno nije moglo nikako drugačije, da je rat možda doista zoološka nužnost.  

Iako je gluha nota središnja metafora romana, ona koja je možda ključna za njegovo razumijevanje sadržana je u glasovitom triptihu Vrt zemaljskih užitaka Hieronymusa Boscha koji se u romanu spominje previše puta da bi ga se moglo zanemariti. Triptih se sastoji od lijevog panela, na kojem je prikazan raj, od središnjeg panela pod nazivom Vrt zemaljskih užitaka na kojem su prikazane gole ljudske figure i različite fantastične životinje i od desnog panela, koji prikazuje pakao. Iako ne postoji jedinstveno tumačenje slike, stručnjaci se uglavnom slažu da se radi o postupnom prikazu čovjekova pada koji biva kažnjen paklom zbog svoje razvratnosti. 

I sama struktura romana kao da odražava triptih: sastoji se od tri dijela, tri dana, kao tri panela triptiha, te četvrtog koji funkcionira kao epilog. Tako bi se rat, ako je doista zoološka nužnost kako to kaže Tolstoj, možda mogao objasniti nekom vrstom trajne kazne koju je Bog nametnuo čovjeku zbog njegove čudovišnosti (ne treba smetnuti s uma da redatelj predstave, Pacov, nije jedini lik sa životinjskim nadimkom, tu su još i intendantica Čaplja i ravnatelj drame Krtica, svi kao da su sišli s neke Boschove slike).

Zanimljivo je da panel zatvorenih vratnica prikazuje Treći dan postanka, svijet još uvijek bez grijeha i kazne, prije nego što je Bog stvorio čovjeka, što bi odgovaralo četvrtom, najdužem danu u romanu, njegovu epilogu: svijet ide dalje i bez čovjeka, život se nastavlja, rat i mir samo su ciklusi života koji se izmjenjuju.

Na kraju, postoji još jedna važna metafora u romanu, metafora koja izravno spaja Gluhu notu s Ratom i mirom, a to je slika hrasta kojeg Bolkonski u Tolstojevu romanu sreće dvaput, u proljeće, kad je kvrgav i ružan, i u ljeto, kad je prekrasan i pun lišća. Ne slučajno, hrast se u romanu spominje dvadesetak puta, kako u Ukrajini tako i u Hrvatskoj, kao podsjetnik da nas  kroz korijenje koje je pustio u zemlji sve povezuje univerzalna ljubav i empatija te da, naposljetku, možda ipak nije točno da je cijeli svemir gluha nota. 

Pa ipak, unatoč svemu, zaključuje Maša, rat je osobna, intimna stvar. Baš zato se i ne može pojmiti apstraktno jer gubitak pripada samo onima koji su nekoga izgubili, bol zbog njega i dalje ostaje nešto što se ne može iskazati.

I tako se, balansirajući između izrecivog i neizrecivog, predočivog i nepredočivog, cijelo vrijeme propitujući vlastitu sposobnost da o ratu uopće govori, Gluha nota prometnula u izniman antiratni roman i jedan od važnijih romana koji su se u posljednje vrijeme kod nas pojavili.  

Elvis Bošnjak

Gluha nota

• Naklada OceanMore 02/2026.
• 218 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533322230
• Cijena: 24.00 eur
• Kupi knjigu!

'Gluha nota' Elvisa Bošnjaka roman je o ljubavi, o njezinim manifestacijama i definiciji koja vječito izmiče, o mržnji, žrtvi i herojstvu, o ratu i miru. Ali i o kazalištu i umjetnosti u ratu, o mnogim velikim i trajno aktualnim pitanjima, a još i više o potrazi za odgovorima na njih: mišlju, riječju, djelom i propustom. (Kruno Lokotar)