Georgi Gavrilov : Bugarska ne može postojati bez svojih pjesnika
Kako god definirali Balkan, koje mu god predodžbe pripisivali – ne može se osporiti da ovo područje ima živopisnu i kvalitetnu, vrlo raznoliku kulturnu scenu. To se odnosi i na književnost. Postoji velik broj kvalitetnih pjesnikinja i pjesnika, a njihove knjige dopiru do većeg broja čitatelja, među ostalim, i zahvaljujući dragocjenom entuzijazmu izdavača koji, iako poezija nije najprofitabilnija vrsta književnosti, i dalje ustraju u njezinom objavljivanju.
U ovom kratkom ciklusu tekstova, voljela bih istražiti kako manje i srednje velike izdavačke kuće funkcioniraju unutar svojih konteksta – kakav je njihov odnos s vlastitim lokalnim književnim scenama, što pokreće ljude koji ih vode, te kako se uloge autora i izdavača međusobno isprepliću, nerijetko i u istoj osobi.
Prvi u ovoj seriji tekstova intervju je s bugarskim pjesnikom, izdavačem i fizičarom Georgijem Gavrilovom. Georgija sam upoznala prošle godine u Sofiji, kad je meni i pjesniku Ivanu Hercegu organizirao gostovanje u Hralupati, prostoru koji me oduševio prvenstveno pozitivnom energijom ljudi koji ga posjećuju te osjećajem zajedništva u ljubavi prema poeziji.
Marija Dejanović: Ti si pjesnik, izdavač i organizator festivala iz Sofije, ali, kao što sam pročitala u tvojoj biografiji – puno si putovao. Je li iskustvo putovanja na neki način utjecalo na stvari koje danas radiš? Ako da, na koji način?
Georgi Gavrilov: Da, mnogo sam putovao te i dalje dosta putujem. Na moju knjigu je putovanje puno utjecalo, a i pisao sam je tijekom putovanja. Zove se “Brodski dnevnik papirnatog čamca” (2015) i sastoji se od ciklusa Kapetani (posveta ljudima koji su mi bitni i koji su mi rasvjetljivali put), Luke i U brodskom spremištu. Tad sam koristio mnogo toposa, specifičnih lokalnih atmosfera i osjeta koji su potjecali iz cijelog svijeta. Činilo mi se da bi se odgovori na neka moja pitanja i specifičnosti mogli otkriti u vođenju takvog nomadskog života. Sve u svemu, nije se tako dogodilo, ali mi je putovanje proširilo obzore i svakako je nešto što na kraju ima pozitivan utjecaj na nečiju osobnost.
Bugarska ima snažnu pjesničku scenu, čitala sam mnogo dobrih pjesnika koji su iz te zemlje. Kako bi opisao svoju scenu? Što ti osobno cijeniš u estetskom smislu, a da je prisutno u bugarskoj poeziji?
Bugarska ima doista snažnu i živu pjesničku scenu. Uvijek je bilo tako – nemamo toliko puno romanopisaca i autora kratkih priča te razina kvalitete proze kod nas nikad nije bila toliko visoka kao u poeziji. Bugarska ne može postojati bez svojih pjesnika.
Povijesno, naši su pjesnici igrali važnu ulogu u svim događajima u zadnjem stoljeću i pol, tako da se može reći da je poezija poprilično politična. Ne mislim pritom da je ona u službi stranaka, iako stranke uvijek koriste loše ili obmanute pjesnike u svoje svrhe. Sad je malo drugačije, na sceni se pojavila osobnija umjetnost, temeljena na čovjeku umjesto na idejama, čini se da ne postoji glavna, objedinjujuća tema, niti jedan centralni problem. To je zato što je problema više i oni su globalni, mislim da je tako svugdje. Po pitanju estetike, sviđa mi se način na koji se naš unutarnji osjećaj usuda i negativnosti, hranjen desetljećima, pretvorio u prekrasne napuštene stihove, svojevrsni balkanski saudade u riječima.
A tvoja poezija – koje su njezine glavne teme? Što te potiče da pišeš i aktivno sudjeluješ na književnoj sceni? Što je, po tvom mišljenju, ono što poezija nudi svijetu?
Već sam ti pričao o svojoj prvoj knjizi. Do sad sam objavio tri i međusobno su poprilično različite. Svejedno, teme o kojima pišem i koje me najviše zanimaju su egzistencijalne i temelje se na velikim pitanjima. Fizičar sam, i često me pitaju što je zajedničko fizici i poeziji. Na to odgovaram da fizika, poezija, filozofija i bilo koja druga znanost ili umjetnost imaju zajedničku početnu točku u onom trenutku kad je čovjek prvi put usmjerio svoje oči prema noćnom nebu. Takve me vrste tema i pitanja pokreću i to je ono o čemu pišem – što ovdje radimo i zašto. To su vječna pitanja od kojih smo sagrađeni.
Upoznala sam te u Hralupati kad si organizirao čitanje za Ivana Hercega i mene. Kako se dogodila ta suradnja s hrvatskim pjesnicima?
To se dogodilo slučajno, zapravo, za što sam vrlo zahvalan. Vaša prevoditeljica na bugarski, Liudmila Mindova, nazvala me nekoliko dana prije čitanja i pitala može li se ono organizirati u Hralupati. Bio sam jako iznenađen i zadovoljan, i naravno da sam pristao. Bili ste prvi inozemni pjesnici koji su čitali svoju poeziju u Hralupati. I drago mi je što se to dogodilo!
Možeš li mi reći nešto više o Hralupati – ako sam dobro razumjela, to je mjesto koje je posvećeno književnosti i ostalim oblicima umjetnosti, a vidjela sam i da imate iznimno aktivnu publiku. Mjesto je bilo krcato ljudima, i u atmosferi se moglo osjetiti da je publici doista stalo do poezije – aktivno su slušali, sudjelovali postavljajući pitanja. Kako si izgradio to mjesto i zajednicu okupljenu oko njega?
Hralupata je otvorena 20. prosinca 2017. godine, s inicijalnom idejom da bude mala knjižara i ured naših izdavačkih kuća Scribens i ARS. Umjesto toga, počeli smo organizirati razne događaje – isprva samo čitanja poezije – koja su se odvijala malo drugačije nego što je to uobičajeno – možda zbog mjesta i njegove ugodne atmosfere. Ljudi se tamo drugačije osjećaju, i autori i publika. Nakon toga, događaja je bilo sve više i uključili smo izložbe, male akustične koncerte i multimedijalne performanse. Prošli je bio mini spektakl sa 25 izvođača. Uloga knjižare je bila polako zaboravljena i ona se preselila na internet, što nas dovodi do ove godine. Od početka ožujka, zbog epidemije koronavirusa u Bugarskoj, prestali smo s događajima uživo i posve se okrenuli internetu, što je tužno, ali i trenutno nužno.
Od svog osnutka, Hralupata je bila domaćin preko 200 autora koji se bave svim vrstama i oblicima umjetnosti. Također je dvaput bila nominirana za Nacionalnu nagradu “Hristo G. Danov” za predstavljanje knjiga i autora. Postoji odana publika koja nas nije napustila u ovim teškim vremenima, ali i velik broj ljudi, kojima je prostor nepoznato odredište, zastane i uđe u prostor da ga istraži. Na taj sam način sreo mnogo ljudi, i neki od njih ostanu u povijesti prostora duže vremena. Ono je živi organizam i stalno se mijenja, uključujući i iznutra kao interijer. Planiramo malo proširenje, za koje se nadam da će se uskoro dogoditi.
Organiziraš i pjesnički festival s međunarodnim sudjelovanjem. Možeš li mi reći više o festivalu?
Festival se zove Glosi i obnovljen je otvaranjem Hralupate. Vuče korijen od prije deset godina, kad je druga osoba koja stoji iza Hralupate, Valentin Dishev, pokrenuo GlosiFest u Blagoevgradu. U 2018. smo odlučiti napraviti prvo sofijsko izdanje – i ponovno, počeli smo u Hralupati. Na prvom je festivalu sudjelovalo oko 40 ljudi. Sljedeći put 45, zatim 50. To je bio festival poezije koji se pretvorio u umjetnički festival, s fokusom na poeziju. Ove godine, 2020, i proljetno i jesensko izdanje bili su online, što nam je omogućilo da pozovemo više ljudi iz drugih zemalja, čak i s drugih kontinenata. Oko 100 sudionika iz 20 zemalja sudjelovalo je u rujnu, i umjesto četiri dana, festival je trajao dvanaest dana.
Kriza, ova neobična situacija, uzela je mnogo toga, ali je ujedno i primjer kako možemo naći druge načine da se vidimo, da se volimo, da brinemo jedni za druge, da stvaramo umjetnost i širimo je. Zbog lockdowna upoznao sam prekrasne ljude i mislim da ne postoji drugi način, osim da koristimo svaku priliku koju imamo kako bismo dali svjetlo sebi i drugima – bliskima ili nepoznatima.
Doprinosiš bugarskoj pjesničkoj sceni kao izdavač. Možeš li mi reći više o tome kako je biti nezavisni izdavač u Bugarskoj? Što objavljuješ? Jesi li zadovoljan reakcijama formalnih institucija?
Prvenstveno, biti izdavač je divno. Bez toga više ne mogu živjeti. Svaki put kad knjiga izađe iz tiska, iščekujem je s više veselja nego vlastite knjige. Biti nezavisni izdavač u Bugarskoj nije lak posao, ali sviđa mi se ideja ulaganja u ono što vjeruješ I toga da daš sve od sebe da se te stvari prepoznaju. Srećom, u posljednjih nekoliko godina postoje određeni financijski programi koji imaju cilj pomoći ovakvom tipu organizacija.
Većinom objavljujemo knjige poezije. Počeli smo s kolekcijom biografskih knjiga o bugarskim glazbenicima i bendovima, prva je bila o bendu Ostava. To je možda bila knjiga s najglasnijim odjekom. Kad je izašla, otišli smo na turneju s bendom po cijeloj zemlji. Isto se trudim napraviti s većinom knjiga. Također smo objavili nekoliko zbirki kratkih priča. Trenutno planiramo svoje prve prijevode s drugih jezika, tako da se polje naših izdavačkih aktivnosti s vremenom proširuje.
U kakvom su položaju pisci i spisateljice u Bugarskoj? Je li moguće živjeti od pisanja?
Većina pisaca u Bugarskoj rade i druge poslove. Recimo, ja sam fizičar i to mi je dnevni posao. Ima i odvjetnika, filozofa, ekonomista i tako dalje. Rijetki mogu priuštiti živjeti od pisanja. Isto je ovdje i s glazbenicima. To ima svoje dobre i loše strane. Možda je više dobrih, jer si uvijek u nečemu što je povezano sa životom na drugačiji način [od pisanja], što ti daje svježinu misli.
Koliki je prosječan autorski honorar za knjigu proze ili poezije? Plaćaju li pjesnici da budu objavljeni, ili ih se plaća da objave knjigu?
Pisce se plaća kad im se objavljuje knjiga. Suprotni slučajevi su veoma rijetki i nezdravi, to rade izdavači koji se oslanjaju na naivnost pisaca ili na njihovu očajničku želju da objave knjigu. Ima različitih scenarija. Uglavnom pisac dobije 15 do 20 posto ukupne cijene cijelog izdanja, ili po prodanom primjerku.
Koliko se prosječno knjiga tiska u jednom izdanju?
Tržište nije jako veliko. Osim jednog ili dva prozna autora koja su popularniji, ostale knjige imaju izdanja od 300 primjeraka, za koje mogu proći godine dok se ne rasprodaju.
Koja vrsta distribucije knjiga je najčešća na bugarskom tržištu?
Knjižare. Postoji nekoliko velikih s lokalnim trgovinama u manjim gradovima, kao i neka nezavisna mala mjesta sa svojom atmosferom i stilom. Kao izdavač i pisac, tražim nove pristupe publici. Veliki udio prodaja se odvija putem događaja uživo i predstavljanja knjiga. Od prošle godine, takve stvari radimo i preko interneta.
Postoje li kakve statistike o čitanju? Možeš li reći, ako znaš, koliki prosječna osoba ima interes za čitanjem?
To je teško pitanje. Kultura čitanja u Bugarskoj je polarizirana. Postoje ljudi koji puno čitaju i koji prate što se pojavljuje na tržištu, i postoje ljudi koji nisu otvorili knjigu još od školskih dana. Tako da je teško govoriti o prosječnoj osobi i čitanju.
Sofija je prekrasan grad. Što bi rekao – po čemu je Sofija, vezano za kulturu, najpoznatija? Vidjeli smo da imate izvrsnu pjesničku scenu. Što još posjetitelj može potražiti tamo?
Kazališta, glazbene dvorane, klubove i pozornice. Postoji veliki prostor na otvorenom u najvećem vrtu u gradu, koji se zove Maimunarnika. Radi uglavnom ljeti i na njemu se može skupiti 3000 ljudi. Također postoji mnoštvo malih galerija, ulica u kojoj se nalazi deset kazališta, jako lijepa opera, mnogi barovi specijalizirani za kulturne sadržaje također. Sofija je prošla kroz mnogo toga, mnogo režima, kroz različite stilove arhitekture i ima dugu i šarenu povijest. Svaka zgrada u centru grada ustvari je spomenik, u smislu da zasigurno nosi povijest na zidovima – krv, ljubav, spasenje. Sam centar je obilježen pravoslavnom crkvom, katoličkom, džamijom i sinagogom – sve to na sto kvadratnih metara. Kao u starom gradu Jeruzalema.
Bila sam i u Burgasu, gdje sam također srela sjajne pjesnike. Bi li rekao da je Bugarska centralizirana po pitanju književnosti, ili postoji više gradova koji imaju jake pjesničke scene?
Čini mi se da je poprilično centralizirana. Unatoč tome, mnogi gradovi imaju svoje pjesničke i književne tradicije te svake godine organiziraju ili natječaje, koji nose imena po slavnim bugarskim autorima, ili dane književnosti. Na primjer, Plovdiv, Burgas, Haskovo, Stara Zagora, Kazanlak i mnogi drugi veći i manji gradovi. Centralizacija je posljedica migracije stanovništva prema glavnom gradu, što je najčešće povezano s traženjem posla. Kao autor, volim posjećivati druge gradove, svugdje se može naći publike i zanimljivih ljudi, samo što događaja nema toliko koliko u Sofiji, gdje se može dogoditi da se u istom danu, na različitim mjestima, odvijaju tri ili četiri različita čitanja.
Kraj festivala, Hralupate i izdavačkog posla, radiš li trenutno na nekoj novoj knjizi? Nalaziš li vremena da pišeš?
Vrijeme nije problem i ne bi trebalo biti. Pogotovo u mjesecima poput ovih. Ako to želiš, i imaš što za reći, naći ćeš vremena. Nisam prestao pisati, ali nemam još jasan koncept za neke nove zbirke pjesama. Pokušavam u isto vrijeme nešto novo, što će biti dovršeno sljedeće godine.