Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Barbara Matejčić • 07.11.2008.

Bugarska književnost : Popularni romani o mafiji i demoniziranju tajkuna

Bugarska književnost je u našim devedesetima bila spominjana jedino kao metafora, koju je inaugurirao Stanko Lasić, govoreći zapravo o vlastitom gubitku interesa za ono što se događa u srpskoj književnosti. Dakle, bugarska književnost kao metafora za male, mahom jugoistočnoeuropske književnosti kojima je Lasić pretpostavio veće europske književnosti ili makar one koje po njegovom sudu korespondiraju s  'visokim duhovnim užitkom''. ''Bugarska je književnost prostor zanimljivosti, ali ne duhovne nužnosti'', pisao je tada Lasić i izazvao oštre osude neistomišljenika.

No, bugarska književnost, pogotovo suvremena, za nas nije ni prostor zanimljivosti, ona je tek prazno polje, jer o njoj ne znamo gotovo ništa. To znači da je od 1973. godine, kada je u prijevodu objavljen roman ''Skretanje'' Blage Dimitrove trebalo proći više od trideset godina da bismo na hrvatskom mogli čitati nešto od bugarske književnosti - bio je to ''Prirodni roman'' Georgija Gospodinova, koji je s dosta pozitivnih odjeka i uz gostovanje pisca u Hrvatskoj objavio Profil prije tri godine.

Nakon te duge tišine, koja je bila temeljitija s naše strane jer su u Bugarskoj objavljivani naši autori (od suvremenih se, recimo, redovito objavljuju knjige Dubravke Ugrešić, dva su naslova Mire Gavrana prevedena te po jedan Branka Čegeca, Boris Becka, Miljenka Jergovića, Zorana Ferića i Davora Slamniga, a posljednji je nedavno objavljeni roman ''Konstantin Bogobojazni'' Sime Mraovića) komunikacijski kanal je konačno proradio.

Zahvaljujući 'Reviji malih književnosti', koju je po četvrti put organizirala Booksa, u Hrvatsku je došlo devet bugarskih pisaca mlađe generacije i predstavilo se zainteresiranima čitanjima te prijevodom svojih radova, za što je zaslužna prvenstveno prevoditeljica i suorganizatorica bugarskog gostovanja Ksenija Marković te studenti s Katedre za bugaristiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Kulturna eksplozija devedesetih

Publicist i književni kritičar Mitko Novkov, koji je odabrao pisce, tvrdi da je došao tek jedan mali dio talentiranih bugarskih pisaca, koji su se afirmirali na valu kulturne eksplozije devedesetih. Prema njegovom mišljenju bugarska književnost je u vrlo viskom kvalitativnom naponu, a sudeći pak prema autorima koji su gostovali u Hrvatskoj, žanrovski i stilski je vrlo raznovrsna.

No, Marin Bodakov, pjesnik i novinar s kojim smo razgovarali o općoj slici suvremene bugarske književnosti, kaže da su se u Hrvatskoj predstavili autori koji se ne libe inovacija, eksperimenta pa i subverzija na jezičnom i tematskom planu, što nije dominantan trend u bugarskoj književnosti. Na njih je utjecala nagla demokratizacija književnosti nakon pada željezne zavjese, koja se razvijala u smjeru zakašnjelog postmodernizma i rušenja svih dotadašnjih autoriteta. U dekonstrukciji kanona glavnu je ulogu odigrala poezija, koja je i tradicionalno bila najjači književna vrsta u Bugarskoj, iako se trenutno više pišu romani.

Usporedno s tom književnošću, kaže Bodakov, sve se više piše neokonzervativna, populistička  književnost kojom se propagiraju patrijarhalne i nacionalističke vrijednosti i takva književnost nailazi na dobar odjek kod publike razočarane stanjem u društvu. Tim se romanima demoniziraju tajkuni, koji su na sumnjivi način došli do kapitala, a 'duhovna obnova' Bugarske traži oslonce u daljoj, ''svijetloj''  prošlosti, posebice tračkoj, koja je imala jaku materijalnu i duhovnu kulturu. Vrijeme komunizma se pak kao literarna tema pojavljuje tek zadnjih nekoliko godina i to se uglavnom svodi na anegdote u stilu ''kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali'', a još se uvijek čekaju ''veliki'' romani o tome što se događalo.

Svojedobno je Georgi Gospodinov, jedan od najpoznatijih suvremenih bugarskih pisaca, u intervjuu za Vjesnik rekao da je ''težnja za takvim romanom prešla u izlišan kompleks, tipičnu traumu bugarske književnosti''. Šutnju o tom periodu Bodakov pripisuje, s jedne strane, nečistoj savjesti i pokušaju da se nanovo ispiše osobna biografija, a s druge, tomu što je sjećanje na komunizam još uvijek previše mučno da bi mu se pristupilo trijezno.

Pisca doslovno ubili likovi

Danas su pak najčitaniji kriminalistički romani koji tematiziraju bugarsku mafiju, a zanimljivo je da je najpopularniji u tom žanru bio Georgi Stoev, koji je i sam pripadao mafijaškom miljeu pa je prije niti godinu dana likvidiran u centru Sofije, a njegovo se ubojstvo još nije razriješilo. Kao ni dvjestotinjak drugih mafijaških obračuna koji su se dogodili od 2000. godine. ''Ubili su ga likovi iz njegovih knjiga'', samo je kratko komentirao njegov izdavač. Bodakov smatra da se teren za takvu trivijalnu književnost pripremio zapravo još za vrijeme komunizma kada su pisci socijalističkog realizma pisali ideološki podobnu, ali kvalitativno vrlo slabu literaturu koju je narod 'gutao'.

Sada su se samo promijenili glavni likovi - umjesto komunističkih lidera, tu su novobogataši. Nasuprot tim autorima, koji su vrlo vidljivi u medijima, pisci koje se cijeni u akademskim krugovima i u specijaliziranim časopisima ne traže publicitet, štoviše klone se javnosti i ne iznose mišljenje o raznim društvenim pitanjima. Dakle,  borba za medijsku pažnju pa i čitatelje nije ujedinila takozvanu visoku i nisku književnost, još su uvijek ostale polarizirane.

Tako bi se moglo reći i da Bodakov strogo dijeli svoju ulogu pisca i, što je vrlo zanimljivo, savjetnika političara. On je, naime, već dvije i pol godine na plaći savjetnika za kulturu u kabinetu predsjednika bugarskog Sabora, ali o tome nije htio puno reći. Tek da ta kulturno-politička suradnja ima ''vrlo male i vrlo konkretne rezultate'' i da ''kao pisac navečer zaspe čiste savjesti''.

Bankari financiraju kulturne časopise

Bodakov je i urednik za književnost u časopisu ''Kultura'', jednom od čak dvaju bugarskih tjednika za kulturu. ''Kultura'' izlazi već duže od pola stoljeća, ali je u postkomunističko vrijeme jedva preživljavala dok ju prije godinu dana nije kupio jedan bivši bugarski bankar i osigurao im potpuno neovisno uređivanje, što je ''Kulturi'' važno jer se često bavi skandalima u kulturi kojima su akteri pripadnici intelektualne elite.

Inače, iako Bugarska ima oko 7,5 milijuna stanovnika, bitno je manje književnih časopisa nego u Hrvatskoj, što nije neobično s obzirom da ih mi imamo nepotrebno puno. Većina tih časopisa nije preživjela tranzicijsko vrijeme i tržišne uvjete, a država nije baš bila sklona pomagati im. Točnije, bugarsko Ministarstvo kulture je brigu za časopisno izdavaštvo prebacilo na Ministarstvo industrije i u toj je raspodijeli ''Kultura'' jedno vrijeme bila pripojena velikoj tiskari, kojoj je služila kao neka vrsta intelektualnog ukrasa.

Ostale trendove Bugarska dijeli s drugim ''malim književnostima'': Dan Brow i Coelho na vrhovima lista najčitanijih knjiga, pisci koji teško mogu živjeti od pisanja pa mahom rade za medije, osrednja zainteresiranost izdavača za suvremenu domaću književnost, male naklade poezije… No, selektor Novkov, koji je u Hrvatsku doveo bugarske pisce, ocjenjuje da se bugarska književnost dobro razvija iako o njoj nitko ne brine, ali počiva na velikoj dozi entuzijazma.  

Uspostavljene bugarsko-hrvatske veze

Nakon godina praktički nikakve razmjene znanja o dvjema književnostima, pokrenuto je nekoliko inicijativa, koje su, među ostalim, rezultat i Revije malih književnosti posvećene bugarskoj književnosti. Tko je Branko Čegec najavio da će na sljedećem 'Goranovom proljeću' gosti biti bugarski pjesnici, a za naredni broj 'Quoruma' je pripremljen temat o suvremenoj bugarskoj književnosti.

Urednica iz izdavačke kuće Aora Nela Milijić je pak odlučila objaviti čak dvije knjige autora koji su gostovali u Hrvatskoj. Tako će na hrvatski biti prevedena zbirka kratkih priča višestruko nagrađivanog Angela Igova "K" i, također kratke priče Silvije Tomove. 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –