Godine Gospodnje 2012. na grad se spustila jesen. Zadaćnica K und K pionira
Graz, kasna jesen, godina jedne od najavljenih apokalipsa. Slika prva
Toranj, sat, pas. Toranj je na brdu, kako i dolikuje poštenom tornju, mada poštenih tornjeva, čujem, a vidio sam i svojim očima, ima i u nizinama. Ovaj je, kao zastavica u sladolednome kupu, poboden na pravom pravcatom brdu, skoro na samom njegovu vrhu. Do njega vode labirinti tunela iskopanih u utrobi brda za vrijeme austrijske nacističke epizode, zatim piton od hladnog asfalta koji se u širokim serpentinama ovija oko njega s leđa i polako ga guši, moderni, staklom obložen lift koji se uspinje ravno kroz tamni i vlažni trbuh te, sa strane Schloßbergplatza, stubište što su ga za prvog svjetskog rata podigli ruski zarobljenici, sve u svemu dvjesto šezdeset stepenica, što i nije toliko mnogo.
Sat je sat, ništa posebno, osim što je u pitanju zaista ogroman primjerak; sat-kapitalac. Kazaljka koja pokazuje sate, neobično, duža je od one koja pokazuje minute. To ovaj klasični mjerni instrument čini pogodnim za redefiniciju uvriježene i već pomalo izraubane zapadnjačke predodžbe o neumoljivoj osi prostor-vremenskoga kontinuuma, ali i za zbunjivanje onih koji se s njime prvi put susretnu i, po običaju, nekud kasne.
Pas je kameni i Edo Popović je o njemu već napisao knjigu, odnosno po njemu je naslovio. Priča se da je u suvremenoj književnosti mažnjavanje tema i motiva, i ne samo toga, sasvim normalna stvar, a tko ne želi ispasti moderan? U to ime mažnjavam psa. Ima neke veze s kraljem Matijom Korvinom, krajem petnaestog stoljeća i vrućom lokalnom legendom, no to je sve što znam. Pas sjedi gore, nepomičan kakav već jest, i bulji u dio grada u koji nikada nisam kročio. Naslutio sam da su duboko u njemu skrivene kamere koje, u ime svih onih suviše lijenih da brdo zaobiđu, danonoćno bilježe sve što se ondje dešava i te snimke pas u sebi zauvijek čuva. Ako noću, dok je sve tiho kako noć ili kako se to već zove zapovijeda, prisloniš uho njegovim leđima možeš čuti šum stotina zupčanika koji pokreću mehanizam. Među sve brojnijim njuejdžerskim jatacima koji iskaču iz pašteta (bio-pašteta) taj je sasvim mehanički zvuk poznat kao 'predenje kamenog psa': relikt njegove mačje prirode, zatajenog hibridnog identiteta. Pod tornjem, satom i psom živim ja - moderna, muška Matovilka. K tome još i uznapredovalo proćelava. Ergo, bez ikakve nade u spas.
Moj stan je mali, soba s kuhinjom, hodnik i kupaonica, krevet prekratak za moje noge; u najgorem slučaju opaka Prokrustova postelja. Gleda na padinu, već poodmaklo osutu šumu. Bivši stanari kažu: bolje ne idi preko, u druge stanove - tamo sve puca od pogleda, kreveti su veličine teniskog igrališta, a dnevnom sobom se može klizati. Bivši stanari su pisci. Ne vjerujem im. Meni je sasvim dobro u mojim toplim kvadratima, s mojim fikusom i vjevericama koje divljaju u ramu prozora, naganjaju se po bršljanom obraslim golim granama. Svugdje oko mene sve je puno vidljivih i nevidljivih tragova bivših. Tih pisaca. Pisci u prašini, pisci u odvodu kade, pisci u sitnim tijelima stjenica. Pa kako da čovjek išta napiše u tom okruženju, toj podmukloj jezičnoj zasjedi?
U pitanju je klasični mobing, sasvim fizička tjeskoba utjecaja. Svašta, čak i njihove ispisane papire, izdajnički tekst koji se javio nekom drugom, pronalazim u tamnim kucima ladica. Ipak, sve u svemu osjećam se kao bubreg u loju. Već me pomalo muči dan kad ću morati odavde otići, ostaviti sve te tragove tuđeg prisustva za sobom te i sam postati jednim od njih, tih bivših. No otići ću po propisima. Kak se šika, ne? I neću mrdnuti jastuke, nisam Zilahy. Ali bih rado mrdnuo vjevericu.
Isti grad, jesen još malo kasnija, bliže i bliže apokalipsi. Slika druga
Debati nikad kraja: bubreg, teleća jetra, mjehur; hobotnica odsječenih krakova. Ne znam što je no dominira vizurom grada, kao na tanjuru je prostrta preda mnom kad za sobom ostavim dvjesto šezdesetu stepenicu i okrenem se da bih udahnuo. Iznutrice ne jedem, a hobotnice nikada dosta - stvar je, bar što se mene tiče, riješena. U djetinjstvu sam često promatrao kako ih ribari mekšaju, satima mlate njihovim tijelima o razvaljeni betonski mul. Ova je ipak sigurna: krakove su joj pažljivo, kirurški uklonili projektanti, te je se nema za što uhvatiti. Takva, zelena i okljaštena, ona ipak stiže na stol - pravo u riblji restoran Opatija, tik uz azurnu obalu Mure. To je, između ostalog Graz: najbolje od Jugoslavenske kuhinje na jednom mjestu.
Skreneš li iza ugla, u Griesgasse, i nekako se izvučeš iz šarene mreže samoposlužnih, vegetarijanskih restorana koji se svim silama trude da te zavedu, zabit ćeš se ravno u Imbiss Sarajevo, uploviti u bazen solidne begove čorbe. Prostorija površine omanje šupe obložena je crvenim i bijelim mramorom, iz kompjuterskih zvučnika trešti 'Mito bekrijo', a iznad golemog TV-a situaciju nadgleda plakat za subotnji show DJ Krmka. Vlasnik, dobar čovjek, toči mi četvrtu rakiju na račun kuće, pa na grad, čorbu i mene brže silazi noć, ručak se stapa s večerom. Međutim, izdajnički se odlučujem promijeniti lokal: šećem desetak minuta u suprotnom smjeru, na pljeskavicu Kod srbina. Jebiga, čovjek ima bolji roštilj, a rakija je i tamo na kuću. Nakon svega nema više nikakve šanse da pišem - prevaljujem se nekako preko ceste i u prvom Kneipe-u naručujem Laško pivo. Njega barem ima na svakom koraku; tudi tukaj je Slovenija.
Ispostavlja se da je jedina stvar koja me nakon iznenadnog gastronomskog sleta, tek nekoliko dana prije Dana Republike, može istjerati iz birtije obična lijenost. Radni je dan i uskoro prestaje voziti onaj magični, stakleni lift. Ne ulovim li ga do ponoći ne gine mi svih onih dvjesto šezdeset iz ruskih kletvi isklesanih kamenih prepreka, rizik da se njegova gondola pred mojim očima pretvori u bundevu, a vjeverice raspu u čopor štakora koji učas nestanu u tunelima. Ipak noć je i prihvaćam rizik.
Slika treća; jesen ide i ide, sekte sudnjega dana pečate skloništa. Graz am Mur
Jazz, jazz, jazz. Kao Tora! Tora! Tora! pacifičkim nebom sinkopirane fraze lutaju granitom popločenim ulicama, zavlače se u veže i male lokale, uvlače u džepove i šuplje kosti, brišu granice večeri ljepljivim spojem melodije i ritma. Jazz na ulici, gdje ga sviraju studenti, jazz u barovima, gdje ga sviraju mali sastavi ili LP ploče sa starih Tosca gramofona podebljanih suvremenim hi-tech pojačalima, jazz u klubovima u kojim praše vrhunski izvođači novog i starog kontinenta. Saksofoni su uzduž Sackstrasse i starog grada gotovo nadmašili tradicionalne harmonikaše, a trube i klarineti verglove protjerali u geto. Nadam se da će se nešto slično, po mogućnosti dok sam još mlad, desiti i sa štajerskom modom.
Noći su u malim gradovima obično teške, svedene na same sebe, mrak dosade, dugu dosadu mraka. Graz se tome othrvao, večer prepustio prekarnim zombijima, besposlenoj kreativnoj klasi. Barovi su puni do sitnih sati, nisu otmjeni niti preskupi, u njima se može jesti. Austrija je, poznato je, jedna od domovina piva; i ono lokalno, s plavom etiketom na dobroj staroj zidarskoj boci, sasvim je pristojne kvalitete. Ipak, pivopije puritanci oprez! Veseli će štajerac rado u pivo umiješati svašta - od coca cole i fante, preko mineralne vode do hladnog čaja i Jägermeistera. Bernhard je, očito, umro prerano: prije nego je svoju kritiku austrijskog svega i svačega stigao proširiti i na ove, tek naoko benigne i sasvim sporedne stvari.
Dobar razlog da se poduzme evolucijski sumnjivi skok i bar zamjeni klubom jest Stockwerk. Ulazni dio lokala na prvom katu neoklasicističkog bloka na Jakominiplatzu podsjeća na još klasičniji pub, no to je tek prostor za podmazivanje. Pravo mesarenje odvija se u crnoj kocki s malom binom i sasvim solidnom akustikom, gdje nije neobično bilo koji dan u tjednu zateći kakav brooklynski bop combo, gypsy gitarski trio ili Vandemarka kako ispuhuje miša iz saksofona. Zahvaljujući našim prijateljima i domaćinima ulaz u Stockwerk je za nas brđane besplatan; slava im! Poslije toga preostaje samo Wurststand na glavnom trgu, i zatim dugi, dugi marš kroz institucije ruskog društveno korisnog rada. Bitno je ne izgubiti dah, držati ritam. Ritam sveprisutan i dobrodošao: bez melodije bi smo možda i mogli, bez ritma nikako.
Jesen, apokalipsa. Ne još prema Mayama, više u vezi sa 'stoljećima katoličke uljudbe'. Slika četvrta
Imam ono nešto na licu, mrtvu lasicu, Prozacom nakljukanu kunu u čijem krznu ljeti zastaje sol a zimi se za njega love sićušni stalaktiti; imam bradu, ovakvu ili onakvu, zadnjih desetak godina. Bez nekog razloga, tako, lijen sam i sviđa mi se. Moja je pohvala lijenosti doduše možda pogrešno shvatila jesen, kategorički odbila prorijediti se, štoviše, uhvatilo ju je ludilo toplih proljetnih vjetrova, podivljala je, razrasla se kao zaboravljena černobilska živica. Jednog sam se popodneva tako dlakav i sretan vraćao kući s ručka, promatrao polovne ploče u izlogu i uz mnogo pogreški zviždao frazu iz My favorite things, kad me presreo glas.
- Muhammad! Muhammad! - glas je rekao. Muhammad je, navodno, najčešće ime na svijetu, no nekim čudom ne i moje. Pa sam i dalje tjerao Coltranea da se okreće u grobu i palčevima držao dobu; bez melodije bi smo možda i mogli, bez ritma...
- Muhammad! Muhammad - glas se ponovno javio, ovaj put bliže, nekako nezgodno blizu. Sredovječni, ćelavi, svježe izbrijani muškarac; kravata, aktovka, modri mantil.
- Ja nisam Muhammad - rekao sam, siguran da me advokat agent menadžer sjaaajnih mažoretkinja iz Bruck an der Mur zamijenio za lokalnog prodavača kebapa. U kasnu jesen, ruku na srce, izgledam pomalo arapski.
- Nisi Muhammad, a? Ali eksploziv imaš! Napravio bi neki atentat. Napravio bi atentat, a? - urlao je ćelavi dok mi je polako svitalo što je na stvari. U Grazu su fašisti bolje odjeveni, nešto stariji i jednako otvoreni kao i kod nas, i barem ih je jednako toliko. Frizure su im u dlaku iste. Pa sam prestao zviždati svoje najdraže stvari i prešao cestu riješen da se s advokatom agentom menadžerom i fizički obračunam, no ksenofobni Nosferatu me nekako odbio sačekati. Svejedno. Umjesto tihe slave i koje modrice zaradio sam svoj prvi i zadnji štajerski nadimak. Bond. Muhammad Bond. Bar me nije zamijenio za Joschku Fischera. Joschka - kakav bi to blesav nadimak bio!
Lišće na tlu, žuto i crveno, kraj novembra u jednoj skučenoj kuhinji. Slika peta i posljednja
Nekoliko dana poslije Dana republike, koji sam proslavio sam, kroz prozor na vjeverice u krošnjama pripito urlajući: Rod prastari svi smo, a Goti mi nismo / Slavenstva smo drevnoga čest / Tko drukčije kaže, kleveće i laže, / Naču ce osjetit' peeest, proslavili smo svi skupa jedan makedonski rođendan. U malom stanu primila nas je L., naš dobri štajerski duh, alfa i omega za pitanja infrastrukture, kulture i zabave s one strane Rio Mure. L. je potpuna opreka gore opisanom sitnoburžoaskom fašizmu: u njenu kuhinju, usku prostoriju opremljenu polulitrenim vinskim čašama, zalihom toplih papuča te zakrčenu šarenim zbirkama najrazličitijih svakodnevnih sitnica pristup imaju svi. U tom trenutku 'svi' su po prstohvat austrijanaca i priučenih hrvata, rumunjka, makedonka i meksikanac. U trideset prvu godinu, na vrijeme, prije prljave apokalipse zime ulazi Rumena, profesorica i autorica kratkih priča, ljubiteljica američke južne gotike i irskog viskija Jameson.
Ne. Neću vas uvući u detaljan opis večeri, terevenke sasvim pristojnih razmjera u kojoj je glavom platilo nešto stakla, kože i unutarnjih organa; onih koji uvijek nekako stradaju s noći. Svašta se popilo, svašta reklo i saznalo i sve ću prešutjeti, zadržati iskupljenje za sebe. Neka mistifikacija završi u toj svjetlucavoj, neobičnoj bergmanovskoj idili, Fanny i Alexander. U nekoj ledenoj, iščašenoj čistoći, visoko nad već praznički osvijetljenim cestama, pod borom s kojeg se slalomom spuštaju sobovi i odnekud šište prognani krampusi, dok asfalt pokriva prvi snijeg. Buri uvijek prethodi zatišje, apokalipsu rubi tišina. Znamo da ona neće doći, nikakav smak; jasno je da su takvi krajevi lažni i jedino čega se zaista treba bojati jesu ljudi, među njima mi sami.
Tiho zatvaram vrata i neopazice se iskradam iz slike; povlačim se u duboku ilegalu. Sa sobom nosim zalihe za loše dane, u šaci ponosno stežem stečeno kodno ime. Ja, kaiserlich und königlich pionir Bond. Muhammad Bond.
Ilustracija: www.postcardman.net