Goranov vijenac Gordani Benić, nagrada Goran mladoj Katji Knežević

Goranovo proljeće, naša najstarija i najuglednija pjesnička manifestacija ove godine bilježi svoje 51. međunarodno izdanje, a programi će se odvijati u Zagrebu, Lukovdolu, Rijeci i Pazinu. Kao i svake godine, i ove se dodjeljuje nagrada Goranov vijenac i nagrada Goran za autore do 30 godina.

Žiri u sastavu Branko Maleš, Dražen Katunarić, Evelina Rudan, Davor Šalat i Branislav Oblučar odlučio da ove godine našu najugledniju pjesničku nagradu - Goranov vijenac dobije pjesnikinja Gordana Benić.

Istovremeno, žiri u sastavu Dinko Telećan, Tomica Bajsić i Anera Ryznar odlučio je da nagradu Goran za najbolji pjesnički rukopis do 30 godina dobije Katja Knežević.

Nagrade će lauretkinjama biti dodijeljene 21. ožujka na rođendan Ivana Gorana Kovačića, na tradicionalnoj svečanosti u Lukovdolu.

**

OBRAZLOŽENJE DODJELE GORANOVOG VIJENCA GORDANI BENIĆ

 
Prema mišljenju većine vodećih hrvatskih književnih kritičara poezija splitske pjesnikinje Gordane Benić jedno je od najosebujnijih i najvrednijih poetičkih iskustava suvremenog hrvatskog pjesništva. Ona je u svojim prvim zbirkama pjesama, a tome se ponovno vratila i u recentnoj trilogiji o Diklocenijanovoj palači, odmjeravala vidljivo i nevidljivo, konkretizirani prostor spomenute palače i njegova istodobna utonuća u labirintnu onkrajnost, polifoničnost simultanih povijesnih slojeva i nadrealnu preobrazbu mediteranskog imaginarija.

No, u novi poetički prostor, u kojemu oniričnost u gotovo šopovskim razmjerima ukida svaku gravitaciju, Gordana Benić u punoj je mjeri ušla zbirkom pjesama u prozi "Balada o neizrecivom" iz 2003. godine. Knjigu je otvorila konstatacijom: "Počinje kaos". I doista, njezine rečenice od tada plavi tamna apokaliptična slikovitost, civilizacijski nomadizam, simptomi svjetskog rastrojstva i "preskakajuće" redanje motiva nalik montažnom postupku poznatom još od Eliotove "Puste zemlje". Usprkos veličine novosti načina pisanja Gordane Benić, spomenuta knjiga kao da je bila tek portal za prostor nove poetike.

Tekstovi u autoričinim knjigama "Svijet bez predmeta", "Banalis Gloria" i "Oblik duše" već su snažno rascvjetavanje tog novog poetskog iskustva. Virtualizacija svijeta, naime, u velikoj je mjeri već ispraznila stvarnost od predmeta: "Kad ishlape stvari sve se doima kao vrsta opsjene", no i duhovna stvarnost tek je hologramska slika kaosa u koji je zapao suvremeni svijet u svojim sve zlokobnijim spektaklima. To pak posvemašnje "izmicanje oslonca" može biti, naučili smo to već od Arthura Rimbauda, vrlo produktivno za poeziju.

Pjesme u prozi Gordane Benić u spomenutim knjigama bivaju kvintesencija postmodernističke apokaliptike: do neraspoznatljivosti združuju se stvarno i virtualno, zemaljsko i nebesko, dobro i zlo, literarno i izvanliterarno, lažni optimizam i tragedija. Sugestivan je to izraz, kako bi rekla Dubravka Oraić Tolić, "teške" postmoderne, koja što intenzivnije dubi po svemiru nudeći neuspjela spasenja, to jasnije otkriva svoje sablasno lice ništavila. Poezija je to koju obilježuje formalna sloboda, ali i snažna promišljenost i funkcionalnost dijelova; slaganje prizora kao "nadrealističko istrgnuće iz konteksta koji se gradi iz bjegova smisla od konkretnog označavanja" (Zvonimir Mrkonjić); mistifikacijska uporaba nebrojenih povijesnih sedimenata i njihova asocijativna kombiniranja radi ukidanja stvarna prostora i vremena te stvaranja posve virtualne zbilje, govor obilježen snažnom vizualnošću koja ne želi afirmirati predmetnost, već izaziva osjetilne i duhovne senzacije koje prizivaju nevidljivu stvarnost.

Gordana Benić kao da je svagda opčarana mogućnošću "provociranja" nevidljivog, njegova mnogolikog uvlačenja u tvarni tekst, poništavanja cijela vidljiva svijeta sa svom njegovom "slavom" i "gustom" povijesnošću za volju, kako glasi naslov jedne pjesme, Mračnih kontinenata. Ona tako, zajedno s Baudelairom, Rimbaudom, i tolikima poslije njih, programatski ispovijeda raskidanje zbiljske koprene i  prodor u irealno.

Kako, međutim, ne bismo pomislili da smo još u herojskim danima grozničava modernističkog prodora u nove svjetove - još neosvještene o tome da su i same opsjena i artificijelni misaoni konstrukt - Gordana Benić brojnim signalima pokazuje da je posve svjesna svoje postmodernističke sinkronije. Njezin tekst na sebe neprestance preuzima mnogolike izričajne i misaone obrazine koje simuliraju različite stvarne ili izmaštane osobnosti, odnosno snop osobina koje čine konstrukt neke, zapravo čisto književne,  persone.

Uz tako jasnu Gordaninu svijest o artificijelnosti i konvencionalnosti svakog mogućeg književnog govora, bilo bi naivno pomisliti da ona nema jasnu spoznaju o književnom karakteru, odnosno konstruktivnosti i samog svog nastojanja da se s fantazmom "nevidljivoga" posve razriješi literarni i misaoni labirint. Taj fantazam doista u najvećoj mjeri pokreće sav njezin tekstualni svijet. Međutim, pjesnikinja, odnosno pjesmovna svijest njezinih tekstova neće oklijevati da i sam taj fantazam nevidljivog i tamnog nedvosmisleno okarakterizira kao privid. Ako joj je i sam glavni pokretač njezina pisanja privid, zapitajmo se, dakle, čemu onda pjesnikinja poklanja povjerenje? Nije li njezin "svijet bez predmeta" zapravo sama književnost i njezina sposobnost da svaki predmet, odnosno konkretni pojam, preobrazi u čimbenika nekog posve virtualnog, izmaštanog svijeta? Nije li to istodobno modernistički spiritualističko "uskrsnuće riječi", ali i postmodernistička svijest o konvencionalističkome karakteru književnosti, kao i o njezinoj mogućnosti da stvara nove simulakrumske svjetove koji su u jednakoj mjeri "stvarni" ili "nestvarni" kao i sama vidljiva zbilja?

Gordana Benić tako u svojim zbirkama pjesama, kao rijetko tko u suvremenom hrvatskom pjesništvu, obnavlja vjeru u mogućnosti književnosti. Poezija, ako i ne daje neku formulu vrhunaravna spasenja ili neupitna smisla koji bi podupro tjeskobnu i nezbrinutu ljudsku egzistenciju, ipak, u svojim najboljim trenucima, ostaje jedna od malobrojnih odmaka od posvemašnje ispražnjenosti suvremena svijeta, a tome iznimno dojmljivo svjedoči naša pjesnikinja.

U ime Prosudbenog povjerenstva za dodjelu Goranovog vijenca: Davor Šalat.

***

Gordana Benić rođena je 1. prosinca 1950. u Splitu. Diplomirala je književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zadru te završila poslijediplomski studij književnosti u Zagrebu. Zastupljena je u brojnim domaćim i stranim antologijama suvremenoga hrvatskog pjesništva, a njena je poezija prevedena na desetak stranih jezika.

Vrsna je autorica pjesama u prozi. U posljednjim knjigama razgranava osobitu vrstu iluzionizma varirajući apokrifne i nadrealne fragmente, apokaliptične i paradoksalne zemljovide, te je specifičnu poetiku pjesama u prozi uvela u prostore velikih širina i prostranosti. Stvarajući impresivnu magičnu kroniku, inovativnu je poeziju uzdigla do razine planetarne i kozmičke rapsodije.

Objavila je devet poetskih zbirki i jednu knjigu publicistike: "Soba", Književni krug, Split, 1982.; "Kovači sjene", Književni krug, Split, 1987.; "Trag Morie", Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1992.; "Dubina", Meandar, Zagreb, 1994.; "Laterna Magica", Književni krug, Split, 1998.; "Balada o neizrecivom", Meandar, Zagreb, 2003.; "Unutarnje more", (izabrane pjesme), Matica hrvatska, Zagreb, 2006.; "Svijet bez predmeta", Književni krug, Split, 2007.; "Banalis Gloria", Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2009.; "Oblik duše", Fraktura, Zaprešić, 2011.; "Palača zarobljenih snova - imaginarni putopisi", Ex libris, Zagreb, 2012.; Palača nezemaljskih snova - psihogrami, Ex libris, Zagreb, 2013.

U knjizi publicistike "Godina Sfinge", Ex Libris, Zagreb/Split, 2003., sabrane su novinske interpretacije arheoloških istraživanja Dioklecijanove palače u Splitu, objavljivane u tjednom prilogu za kulturu "Forum" splitskog dnevnika Slobodna Dalmacija.

Gordana Benić dobitnica je nagrade Društva hrvatskih književnika Tin Ujević, 1998. za knjigu poezije Laterna Magica, Nagrade Vicko Andrić, 2000., za novinarski opus o kulturnoj i arhitektonskoj baštini Dalmacije, te Goranovog vijenca, 2014.

Katja Knežević rodila se u Bosni i Hercegovini 1987. g. U Zagrebu živi od četvrte godine. Diplomirala je engleski jezik i književnost i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Donedavno je radila kao profesorica, a od ožujka odrađuje prevoditeljski staž u Odjelu za prevođenje u Bruxellesu.

Poeziju i prozu piše od djetinjstva. Poeziju je dosad objavljivala u zbornicima "Sesvetski oblok", "Moj tata plače u kino dvoranama", "Tramvaj leti u nebo" i "PitchWise 2012" te u crnogorskom časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja Ars. 2012. osvojila je prvo mjesto na međunarodnom natjecanju Sea of Words u organizaciji Europskog instituta za Mediteran i Zaklade Anna Lindh s kratkom pričom Nevidljiva majka. Sljedeće je godine bila u žiriju za isto natjecanje.