Ivica Đikić : Beara: Dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici

Ivica Đikić: Beara

Beara Ðikić Ivica

Zašto? Zašto je pitanje koje se uvijek iznova pojavljuje u „Beari“, romanu o pukovniku Ljubiši Beari, arhitektu genocida u Srebrenici u srpnju 1995. godine. Novinar i književnik Ivica Đikić „Bearu“ je zamislio kao „dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici“, kako stoji u podnaslovu. Kroz dostupne dokumente, biografske podatke, povijesne činjenice, i romansijersku rekonstrukciju događaja, njihovih povijesnih okolnosti i osobnih motivacija, Đikić pokušava razložiti i objasniti politički neobjašnjivo ubojstvo osam tisuća Bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Pitanje „zašto“ u središtu je te romaneskne konstrukcije. Zašto je vojska Ratka Mladića pobila sve zarobljenike koje su uhvatili nakon pada Srebrenice? Zašto su ubijanje pokrenuli i sproveli oficiri formirani u Titovoj JNA: rođeni, odgojeni i izgrađeni u duhu dogme o „bratstvu i jedinstvu“? I napokon zašto su pripadnici 4. bataljuna Zvorničke brigade pristali 14. srpnja ubijati muškarce i dječake  dovedene na livadu u Orahovcu, gdje su rovokopači Inježenjerije Zvorničke brigade već iskopali duboku i široku raku.

Na ovo posljednje pitanje „zašto“ Đikić ima jednostavan i jednoznačan odgovor. Uprkos otporu potporučnika Lazara Ristića da njegovi vojnici sudjeluju u masovnom ubijanju, zapovjednik 4. bataljuna Drago Nikolić, uspio je nagovoriti vojnike da sudjeluju u strijeljanju tako što im je obećao nove uniforme… „Nije bilo teško“, zaključuje Đikić. Nije bilo teško niti dati odgovor na jedno malo „zašto“. Odgovor koji je banalan koliko i stravičan. Koji otkriva koliko i prikriva razloge genocida u Srebrenici. Otkriva jer znamo konkretan razlog zašto su vojnici 4. bataljuna pristupili ubijanju, a prikriva jer tek sada ne znamo ama baš ništa o ljudima, i ljudskoj patologiji.

Naravno, i svi drugi odgovori na pitanje „zašto“ otkrivaju koliko i prikrivaju. Đikić je izvanredan u romansijerskoj rekonstrukciji događaja. Izvanrednom inteligencijom i spisateljskom koncentracijom vodi desetke pripovjednih linija, uvijek imajući u vidu vremenski okvir, mjesto zbivanja, i međusobne korelacije paralelnih događaja. Usporedo s rekonstrukcijom povijesnih događaja Đikić pokušava shvatiti i motivaciju raznih aktera, mahom srpskih oficira i političara u raznim trenucima i fazama tog strašnog srpnja. Tu nalazimo možda i najbolje dijelove „Beare“. Pronicljivim logičkim konstrukcijama Đikić uspostavlja mrežu najsuptilnijih motivacija, osobnih, političkih, kontekstualnih.

U samom središtu događaja, u središtu svih aktera i njihovih motivacija, nalazi se Beara: pauk u središtu mreže genocida. Tražeći razloge njegove motivacije, tražeći odgovor na pitanje „zašto“, „kako“ – kako se oficir koji je zapovijedao Titovom brijunskom stražom našao u ulozi arhitekta genocida u Srebrenici – Đikić daje vrlo uvjerljiv odgovor. Raspadom JNA Beara je izgubio društvenu strukturu unutar koje je egzistirao. „Borbeno svrstavanje Jugoslavenske narodne armije uz srpski narod i agresivnu politiku Slobodana Miloševića bili su… najčvršće jamstvo kakvog-takvog karijernog i statusnog kontinuiteta. Kapetan bojnog broda Beara, kao i većina njegovih kolega, nije mogao sve ispočetka u pedeset i prvoj ili pedeset i drugoj godini života…“

Slijepo pripadanje Titovoj armiji zamijenjeno je polaganjem vjernosti Mladićevoj vojsci. Titov komunist postao je Karadžićev četnik. Jer „nepripadanje nije bilo opcija“. U ljeto 1995. Beara je pokazao određenu zadršku prema spaljivanju ubijenih u pećima lokalne tvornice cigle. Možda su se tu nalazili posljednji tragovi antifašizma na kojima je odgojen i koje je većinu života slijedio. Ali to ga ipak nije spriječilo da svoj zadatak riješi drugim metodama, i tako se dokaže svojim novim gospodarima.

Ivica Đikić iznimni je novinar i urednik (Feral, Novosti), književnik („Cirkus Kolumbija“), i scenarist („Novine“). No Đikićeva iznimnost sada ima nove dimenzije. „Beara“ može stajati na polici s najvećim knjigama o masovnim ubojicama: Browningovim „Običnim ljudima“, autobiografijom Rudopfa Hoessa, zapovjednika Auschwitza, razgovorima Gitte Sereny s Franzom Stanglom, zapovjednikom Treblinke i Sobibora, ili Grossovim „Susjedima“.

Međutim, na kraju, kad podvučemo crtu, koliko god Đikićevo objašnjenje Bearine „motivacije“ bilo utemeljeno, nešto u njemu ipak izmiče. Možemo ovako postaviti stvari. Da tisuću puta ponovi svoj život, 999 puta Beara bi ispao sasvim normalnim građaninom, čovjekom. A samo jedan put bi završio kao masovni ubojica.

Ono što intrigira jest tih 999 života. Za razliku od srpanjskih događaja Bearin predratni život nije temeljitije istražen u romanu. U nekom budućem izdanju knjige dobro bi došlo pet-šest iscrpnih intervjua koji bi pokrivali Bearino odrastanje, obiteljski život, prijateljstva, hobije, itd. Ono što se već sada može naslutiti jest da ti aspekti otkrivaju Bearu kao sasvim „normalnu“ osobu. S jedne strane ta je „normalnost“ ono što zamućuje i čini nedostatnim svaki konačni odgovor na pitanje „zašto“. Jednostavno, nemoguće nam je spojiti „normalnu“ osobu sa zločinom takvih razmjera.

Ali s druge, čini se da je upravo „normalnost“ preduvjet kojim se putem socijalnog pritiska od uzornih građana stvaraju najgore svjetske ubojice – naspram kojih su kojekakvi Jackovi Trbosjeci nemušti amateri.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Ivica Ðikić

Beara : Dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici

• Naklada Ljevak 04/2016.
• 248 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533038902

Ljubiša Beara krenuo je, poput većine, linijom manjeg otpora. Jednu vjeru, koja se bazirala na proklamiranom ateizmu i jugoslavenskom nadnacionalnom identitetu, zamijenio je drugom, koja je, uprošćeno, bila ukorijenjena u mitu o izabranosti i povijesnoj važnosti srpske nacije preživjele zahvaljujući čudotvornim moćima pravoslavlja. Josipa Broza Tita zamijenio je Slobodan Milošević, odnosno Ratko Mladić. No to je bio samo preduvjet...