Ivica Prtenjača : Tiho rušenje
![](/img/articleModule/image/9xeav9icvywrw3tetr4s47dk5vj.jpg)
![](https://www.mvinfo.hr/_mvshop/public/data/image/2/10754.jpg)
"Tiho rušenje" pjesnika, prozaika i dramatičara Ivice Prtenjače nevelik je roman minimalističnog prosedea; elegantan je i suptilan poput "Brda", svog prethodnika, no od njega fabularno složeniji, dok snažnom, ali pomalo zapetom osjećajnošću nalikuje Prtenjačinom prvijencu "Dobro je, lijepo je". U najnovijem romanu izmjenjuju se dva pripovjedna toka raznorodnog, čak oprečnog ozračja - gotovo asketska transparetnost ishodišne pripovijesti koja se odmotava u realnom vremenu i poetična gustoća 'priče u priči' iz bliske prošlosti. Prtenjača i ovdje, kao u prethodna dva romana, ispisuje besprijekorno oblikovane i stilski zrele rečenice, pa tekst koji je lako prohodan, ali nipošto nezahtjevan, čitatelja i po nekoliko puta vraća pojedinim pjesničkim slikama - zavodljivim i začudnim.
Ukotvljen u pripovjednoj sadašnjosti glavni tok romana odigrava se u zagrebačkoj Haulikovoj ulici, da bi se nakon kratkog ekskursa u Pulu djelomično izmjestio na Korčulu, dok se paralelni, koji vremenski prethodi prvom, širi od irskog Limericka do španjolskog Viga. U inicijalnoj priči jedan neobičan soboslikar - s diplomom književnosti - dobiva zadatak obnoviti stan Branimira Vukoje, umirovljenog sveučilišnog nastavnika i prevoditelja; u drugoj Vukoja opterećen strašnom obiteljskom tajnom proživljava krizu u starinskom pansionu u gradiću na rijeci Shannon, gdje će se na rubu egzistencijalne propasti zbližiti s Estebanom, španjolskim piscem koji ondje također boravi poslom. Upravo u tom umetnutom dijelu saznajemo kako je to vremešni profesor ostao bez obitelji pa potonuo u samoću i ogorčenje; no u ishodišnoj narativnoj liniji oko čangrizavog Vuka spontano će se okupiti nova, neformalna familija, a on kroz tu veselu zbrku otkliziti u sretniju budućnost.
Jasno je, "Tiho rušenje" je bajka kao što je to, uostalom, bilo i "Brdo". Tek naoko obični protagonisti ponašaju se impulzivno i nepredvidljivo, donose nekonvencionalne osobne i poslovne odluke, no u ovoj mudroj i duhovitoj knjizi sve to itekako ima smisla. U mekom svjetlu derutnog stana obrisi pokućstva i ljudi pomalo su sfumato, no zato su spone koje se ostvaruju između donedavnih neznanaca itekako jasne i čvrste; svojim osjećajima jedni za druge oni grade alternativni mikrokozmos u kojem bismo i sami rado živjeli.
Tamniji podtekst romana pak svjedoči o autorevu kontinuiranom socijalnokritičkom angažmanu; Prtenjača se iznova, možda i intenzivnije no ikad do sada, zaokuplja ozbiljnim društvenim temama: (re)valorizacijom i posljedicama Domovinskog rata, postranzicijskom problematikom i sve zamjetnijim devijacijama u visokourbaniziranim sredinama, poput otuđenja i usamljenosti, raspada obiteljskih zajednica te nestanka solidarnosti.
'Tiho rušenje' je bajka kao što je to, uostalom, bilo i 'Brdo'. Tek naoko obični protagonisti ponašaju se impulzivno i nepredvidljivo, donose nekonvencionalne osobne i poslovne odluke, no u ovoj mudroj i duhovitoj knjizi sve to itekako ima smisla.
![](/img/articleModule/image/6c876jfz8sipz0k6y24zaalqyl5.jpg)
![](https://www.mvinfo.hr/_mvshop/public/data/image/1/9112.jpg)
Novi roman Ivice Prtenjače zanimljivo je promatrati u kontekstu njegova dosadašnjeg romanesknog djelovanja. Pošavši od izjave samog autora da je nakon romana "Dobro je, lijepo je" i "Brdo", "Tihim rušenjem" formirao trilogiju te tako vjerojatno okončao jedan zaokružen stvaralački ciklus, između ovih triju romanesknih proza doista nalazimo niz motivsko-tematskih čvorišta koja te tekstove, objavljene redom 2006., 2014. i 2017. godine povezuju u neobaveznu, no logičnu i kompaktnu cjelinu.
U fokusu Prtenjačinog nastupnog romana tridesetpetogodišnjak je na samom početku karijere, odnedavno zaposlen u knjižari, koji u Zagreb stiže iz manjeg grada i nastoji ga osvojiti ili mu se barem prilagoditi. U središtu drugog romana već je realizirani, ali i raščarani pojedinac na pragu srednjih godina (a do otkaza zadužen za odnose s javnošću u Muzeju suvremene umjetnosti) koji od tog u međuvremenu ukroćenog Zagreba bezglavo bježi u divljinu otoka kako bi ga čuvao od požara. Najrecentniji se roman također usredotočuje na muškarca srednje dobi, a on se unatoč visokom obrazovanju izdržava fizičkim radom. Sva trojica svojim biografijama oprimjeruju tragikomičan položaj intelektualca u hrvatskoj stvarnosti.
"Dobro je, lijepo je" roman je jednog lika (pjesnik i knjižar Ivica), "Brdo" se naprotiv plete oko dva punopravna junaka (to su bezimeni bjegunac iz grada, nazovimo ga Pekar, jer na svom otočkom brdu zalutale turiste nudi domaćim kruhom, a uz njega jednako je važan magarac Viskonti), baš kao i "Tiho rušenje" (ondje su pak u središtu neimenovani pripovjedač i fokalizator, zovimo ga Soboslikar, te Vuk kao pokretač radnje), a prati ih niz pobočnih likova, pa je postava ovdje daleko razvedenija od onih u prethodnicima. Nadalje, karakterizacija je u "Rušenju" nerijetko reduktivna, svedena na tek pokoji, ali vješt potez olovkom (primjerice kratko, no efektno predstavljanje Sibile), kojima Prtenjači uspijeva uobličiti kompleksne, senzibilne i dopadljive osobnosti.
Dok je "Brdo" roman eksterijera i širokokutne vizualnosti, snažno obilježen inzularnošću i mediteranskom rustikalnošću, "Tiho rušenje" naprotiv odlikuje komornost; neizravna je to, eliptična, ali topla posveta starozagrebačkoj kulturi življenja i finoj donjogradskoj, no zapuštenoj arhitekturi, što se može čitati i kao oplakivanje oslabljenog građanskog sloja u nestajanju. Urbana ambijentiranost aktualnog romana označava svojevrstan Prtenjačin povratak prvijencu, no kako će on gradske vizure kasnije u romanu zamijeniti otočkim, u toj promjeni lokacije pronalazimo poveznicu s "Brdom".
Kroz predmetni se roman, izmjenjivanjem kontinentalnog urbanog i otočkog ruralnog modusa dva njegova prethodnika utaču, dakle, jedan u drugi, pri čemu je u sva tri romana uočljiva tendencija bijega i samoizolacije središnjeg protagonista. Na otoku, daleko od kopna, a time i od ostatka svijeta, gdje je bjegunac ionako teško dostupan i slabo uhvatljiv, Pekar se dodatno osamljuje uspevši se na brdo kako bi motreći okolicu bio koristan zajednici, dok Soboslikar na otoku u svojstvu pomoćnog knjižničara brine o staroj i zaboravljenoj građi. Do jednog se nije lako probiti jer obitava u napuštenoj karauli, a drugi utočište nalazi u spremištu malomišćanske knjižnice u kojem ga nemaju prilike vidjeti ni kolege, a kamoli korisnici.
Istodobno, Ivica se u velegradu prostorno i sadržajno ograničava na trokut između svog bezličnog podstanarskog stana, obližnje pizzerije i knjižare u kojoj radi. Naposljetku, Branimir Vukoja u najdoslovnijem se smislu skriva od svijeta u svoja četiri zida, nedostupan iza zaključanih vrata. Pri tome je boravak u invalidskim kolicima koja mu, pokazat će se kasnije, i nisu prijeko potrebna, simbolički vid rezignacije. Soboslikar se pak povlači u neke svoje niše, tone u letargiju odustavši od struke pa čak i od čitanja, a preživljava zahvaljujući repetitivnom fizičkom poslu, koji za njega zapravo predstavlja meditaciju, ali i neki vid slobode.
Svog će čitatelja ova knjiga nasmijavati, ali potiho, maziti i liječiti, a činit će to domišljato i nenametljivo, daleko od buke svijeta, za koji nas bez puno truda uspijeva uvjeriti da, unatoč svemu, i nije posve loše mjesto.
Sva četiri muškarca - Ivica, Pekar, Soboslikar, Vuk - u svojim malim privatnim čistilištima prepuštaju se melankoliji, sigurni, ali i ograničeni u strogo kontroliranim okolnostima; Pekar kontaktira sa svojim otočkim domaćinima koje ubrzo počinje smatrati prijateljima, Ivica se druži s kolegama iz knjižare čime se lišava mogućnosti uspostavljanja novih odnosa ili ozbiljnije ljubavne veze, Vukoju obilaze samo nećakinja i njezin dečko te gospođa koja se o njemu skrbi, a Soboslikar vrijeme provodi s pomoćnikom Elvisom u radu ili pak razgovorima u njihovu stalnom kafiću, redovito posjećuje mamu i telefonira sa sinom koji s majkom živi na moru.
A onda sasvim iznenada za svakoga od njih nastupa jedva zamjetljiv seizmički pomak koji im donosi korjenitu promjenu životnih prilika i perspektive slijedom jednog kratkotrajnog, ali znakovitog susreta. Pa tako Pekar doživljava transformaciju kroz dirljivo prijateljstvo s ostarjelim magarcem Viskontijem, Vuk će spas pronaći ponajprije u prijateljevanju s Estebanom, kojem nakratko oslobođen zagrebačke rutine ispovijeda o svom traumatskom iskustvu, a potom i kroz čudnovat poslovno-privatni odnos sa Soboslikarom. Ivica pak proživljava zabranjenu ljubavnu priču s tinejdžericom Emom koja ga osvježava i ohrabruje.
No gdje do tih sudbinskih susreta dolazi? Pekar, kako bi se izliječio od sindroma izgaranja, odlučno napušta svoju sigurnu zonu. I Vuk svoje prvo transformativno iskustvo doživljava na putovanju, dok drugo, još dalekosežnije, proživljava zatvoren u stanu. Ni Ivica se za svoje filmsko iskustvo ne mora maknuti iz zgrade, jer Ema mu je prva susjeda; no s njom će se zato zaputiti u izmaštanu avanturu egzotičnim daljinama.
Kao i u prva dva razmatrana romana u očištu "Tihog rušenja" mlađi je muškarac u osobnoj tranziciji, iako Soboslikar svoj novi početak ne naslućuje niti ga se usuđuje priželjkivati. Dok je čitatelj u "Brdu" s junakom intenzivno proživljavao proces jedne dubinske promjene, svjedočeći njegovoj tromjesečnoj, alternativnoj egzistenciji, sa Soboslikarom u "Tihom rušenju" živjet će međutim ono titravo vrijeme između čežnje za drugačijim i straha od nepoznatog, čime je objašnjiva razlika u atmosferi dvaju romana. "Brdo" odlikuje pulsirajuć ritam, radnja kreće tutta forza, jer primarno je riječ o romanu kretanja i to nadahnjujućim otočkim krajolikom, "Rušenje" se razvija sporo kroz statičnost zbivanja u jednom mračnom, zapuštenom stanu, na rubu ugodne tugaljivosti i nagovještaja vedrine, u ozračju kakvog se sjećamo iz "Dobro je, lijepo je". Iako je "Brdo" kolerično i dinamično, rezovi na koje se odlučuju likovi u decentnijem "Tihom rušenju", daleko su smjeliji.
U usporedbi s prethodnicima, kao novum u "Tihom rušenju" nalazimo temu roditeljstva, koja je isprva tek naznačena epizodom nesretno prekinute trudnoće, da bi se tijekom romana razrađivala kroz četiri više ili manje problematična odnosa otac-sin: Soboslikar žali za pokojnim ocem zbog čije se pogibije bezrazložno osjeća krivim, a istodobno mu nedostaje sin kojeg nakon rastave rijetko viđa; Vuk se ne može pomiriti sa smrću sina koji je počinio samoubojstvo u pulskoj vojarni, dok Elvis vuče teret napuštenog djeteta. Uslijedit će katarzičan kompenzacijski odnos u kojem se starac, gubitkom sina lišen roditeljske funkcije, nameće kao ultimativna očinska figura dvojici zahvalnih mladih ljudi.
Prtenjača odbija simplificiranu podjelu na junake i kukavice, pa svoje likove postavlja kao ni po čemu izuzetne, ali suštinski pozitivne pojedince, žrtve pogrešnih procjena ili naprosto nezgodnih okolnosti, da bi im potom pružio najbolju priliku za spas, za iskupljenje: priskačući u pomoć jedni drugima oni će na koncu pomoći samima sebi.
![](https://www.mvinfo.hr/_mvshop/public/data/image/1/1121.jpg)
Ljuštenje pa novi premazi boje na zidovima ili pak njihovo beskompromisno rušenje, sve to metaforizira niz autoterapijskih modela koje svaki od protagonista "Tihog rušenja" u ključnom trenutku intuitivno iskušava nad svojom nutrinom; mrve se kompleksi, frustracije i strahovi, razgorijevaju se zaboravljene emocije, odbacuju toksične navike, a sve to zbiva se polako i nečujno, ali bez milosti, bez ostatka.
Autor odbija simplificiranu podjelu na junake i kukavice, pa svoje likove postavlja kao ni po čemu izuzetne, ali suštinski pozitivne pojedince, žrtve pogrešnih procjena ili naprosto nezgodnih okolnosti, da bi im potom pružio najbolju priliku za spas, za iskupljenje: priskačući u pomoć jedni drugima oni će na koncu pomoći samima sebi. Kao što je tajnoviti zid koji u domu Branimira Vukoje konzervira jednu duboku patnju zapravo tanak, mekan i lako savladiv, tako su i psihološke barijere likova lakše pobjedive no što su se oni, usamljeni i razočarani životom usuđivali i pomisliti.
"Tiho rušenje" Ivice Prtenjače sjetna je proza za dobrovoljnu, okrepljujuću osamu, proza koja nas vraća prirodnosti i uči pravim vrijednostima, okreće zajedništvu, podsjeća na važnost empatije i promiče rad kao put iscjeljenja. Svog će čitatelja ova knjiga nasmijavati, ali potiho, maziti i liječiti, a činit će to domišljato i nenametljivo, daleko od buke svijeta, za koji nas bez puno truda uspijeva uvjeriti da, unatoč svemu, i nije posve loše mjesto. Priča je to o nenadoknadivim gubicima, ali još više o drugim prilikama i novim počecima; priča starinskog štiha i neodoljive nevinosti, filozofična u svojoj ljudskosti i jednostavnosti.
Ivica Prtenjača znatiželjan je, oštrook i dobrostiv promišljatelj ljudske prirode i međuljudskih odnosa, društvenih zbivanja, književnosti i umjetnosti, shvatili smo to poodavno, čitajući ga i slušajući na radiju, a romanom o kojem ovdje govorimo, on mirno i sigurno nastavlja širiti jedan autentičan, prepoznatljiv poetički svemir.
( tekst je prvotno pročitan 14.10.2017. u emisiji Bibliovizor Hrvatskog radija )
![](https://www.mvinfo.hr/_mvshop/public/data/image/2/10754.jpg)
Tiho rušenje
- V.B.Z. 06/2017.
- 152 str., meki uvez
- ISBN 9789533049403
U 'Tihom rušenju' Ivica Prtenjača ponovo se uspinje na 'brdo', ali ovaj put ono se nalazi u jednom oronulom zagrebačkom stanu. Glavni junak, soboslikar s diplomom profesora književnosti, sa svojim pomoćnikom treba učiniti ono što i inače radi – oljuštiti sve sa zidova i ponovo ofarbati. Čini se jedostavno, ali, čovjek koji ih je angažirao, i njegova životna priča, promijenit će živote svih likova u romanu.