Naklon kamikazi poderanih čarapa : Harry Hole

Dok vam u vakuumu rutinizirane svakodnevice prepuštanje popularnoj književnosti možda i više od objektivnih razloga (manjak slobodnog vremena) remeti jedan subjektivni (izostanak potrebnog stanja svijesti), posve je vjerojatno kako su i vaša ljetna dokoličarenja u znaku krimića i to onih tzv. skandinavskog novog vala. Primarno ovdje podrazumijevamo švedske autore, koji su, iako širokog kvalitativnog raspona, najprezentniji već samom brojnošću (Hening Mankell, Håkan Nesser, Stieg Larsson, Anders de la Motte, Liza Marklund, Alexander i Alexandra Ahndoril  iza pseudonima Lars Kepler i dr.), no u nordijskom krim noir kontekstu nezaobilazan je Islanđanin Arnaldur Indriđason, kao i dvoje iznimnih Norvežana - Karin Fossum i Jo Nesbø.

Za razliku od Karin Fossum čije besprijekorne romane odlikuje suh, hiperrealističan stil te fabula cijepljena od bizarnosti i spektakularnih raspleta, fabularno inventivne i, kako serijal odmiče, sve ekscentričnije napetice Joa Nesbøa s navedenim su u posvemašnjoj opreci. U posljednje tri godine, podosta kasnije od ostatka svijeta (Nesbøovi romani prevedeni su u međuvremenu na četrdesetak jezika), tajfunska karizma inspektora Harrija Holea pomela je i naše prostore. Stoga, čak i ako ne običavate kriminalističke romane kupovati u knjižarama ili na Amazonu, sva je prilika da je pristupačno džepno izdanje ljetos i vas uvrebalo na kakvom otočnom kiosku.

I ne, iako za potpun užitak preporučljivo, nije ih nužno pročitati sve, kao ni predviđenim redoslijedom, što doduše ne vrijedi za posljednja dva nastavka koji su slijepljeni tzv. cliffhangerom. Epizode se jedne na druge nadovezuju, no uzajamne reference ispunjaju praznine eventualno propuštenog: od uhodavajućeg i ponešto slabijeg "Šišmiša" (Flaggermusmannen, 1997), pa "Žohara" (Kakerlakkene, 1998), dijelova tzv. Osloanske trilogije - "Crvendać" (Rødstrupe, 2000), "Nemeza" (Sorgenfri, 2002) i "Ðavolja zvijezda" (Marekors, 2003), do "Spasitelja" (Frelseren, 2005), "Snjegovića" (Snømannen) te još u nas neprevedenih "Leoparda" (Panserhjerte, 2009), "Fantoma" (Gjenferd, 2011) i "Policije" (Politi, 2013).

Njihov tvorac Jo Nesbø (Oslo, 1960.), sin vještog pripovjedača obiteljskih priča i knjižničarke, i sam od djetinjstva opsesivni čitatelj, nesuđeni je nogometaš, no zato megauspješan broker, suosnivač popularnog benda Di derre i tekstopisac. Multitalentirani autor krimi literature, ali i šašavih dječjih storija o doktoru Proktoru, rado se otiskuje na književno-glazbene turneje i koketira s medijima. Dok on spretno kapitalizira svoje vještine, njegov je izmaštani junak naprotiv romantičarski depriviran sposobnosti samoprezentacije.

Spasitelj s felerom

Harryju Holeu, momku iz dobre familije s dvjema fakultetskim diplomama (kriminalistika, pravo) ni samome nije jasno kako je i prije dvadesete postao životom ojađeni solo-trinker. Upravo ova kamikaza poderanih čarapa nukleus je Nesbøova narativnog univerzuma, ojačan nizom pratećih te epizodnih likova. Inspektor Hole depresivni je (anti)junak koji se batrga u kaljuži ljudskog zla pri tome gubeći samokontrolu, dostojanstvo, razum, ali nikad poštenje. Ne mogu mu to osporiti ni njegovi neprijatelji, kojih se tijekom petnaestak godina policijskog staža nakupio nemali broj s obiju strane zakona. U svome profesionalnom djelovanju Hole skandalizira naoko ishitrenim postupcima i neviđenom drskošću, ne ustručava se nekonvencionalnim metodama istrage kršiti policijske ovlasti što mu uz alkoholiziranost na radnom mjestu osigurava jedinu životnu konstantu - vječno je na korak od neopozivog gubitka značke.

Dok on tako balansira na rubu poslovnog i osobnog samouništenja, u karijernom ga napredovanju (osim, naravno, njega samoga) osujećuju kojekakvi razmetljivi mediokriteti. U jednoj ga epizodi nakon diplomatskog incidenta, za koji ne snosi krivnju, privremeno iz kriminalističkog odjela premještaju u zapećak obavještajne službe kako bi bio što manja ugroza za sustav, u drugoj će samoinicijativno policijski posao umalo zamijeniti taksiranjem. Kompleksan koliko i problematičan psihološki profil ovog enfant terriblea, nimalo iznenađujuće, bilježi i rijetku intuitivnost, analitičnost te pitbulovsku upornost što ga čini briljantnim istražiteljem. Razlogom je to što njegov nadređeni godinama riskira svoju poziciju kako bi spasio njegovu. Zvuči poznato? Da, Moller Holea štiti baš kao Bloch Dylan Doga, još jednog mitskog alkoholičara. Buntovni detektiv nerijetko priželjkuje da ga konačno zauvijek izbace iz službe, jer sam za odlazak nema snage. Ipak, u "Leopardu" te nastavno "Fantomu" Harry se doista povlači iz policije, seli u Hong Kong i pokušava okaniti alkohola (pušeći opijum!), no obiteljski problemi i novi, za osloanski krim, nerješivi slučajevi u obje ga epizode dovabe nazad.

Poput Bonellijeva strip-junaka Harry je izmožden nimalo katarzičnim noćnim morama na javi i u snu, fobijama (liftovi), psihozama (čudovišta pod krevetom), mentalnim pomračenjima uslijed maratonskih samoubilačkih opijanja. Njegova ga djevojka Rakel vidi kao podmornicu koja ponire u mutne, hladne dubine i svakih nekoliko mjeseci izroni kako bi udahnula zrak. Ukratko, on životari u grčevitom on/off ritmu apstinencijskih kriza i neizbježnih recidiva, pred kojima čitatelj treperi zajedno s onima koji ga u tekstu vole. Iako mu ekspresija emocija predstavlja golem problem, duboko je privržen ocu, sestri koja boluje od Downova sindroma, jedinom prijatelju iz djetinjstva, taksistu i hakeru te nekolicini naklonjenih mu kolega koje redom nesretno gubi - čak mu dvoje odanih partnera pogiba na zadatku zbog čega ga izjeda grizodušje. "Nikad ga nema kad je potreban. Uvijek je negdje drugdje. Rješava svoje slučajeve. Otvara svoje boce. Zaključava se iza svojih vrata. Boji se." predbacuje Harry Hole samome sebi.

Žene su dakako posebna priča. Visoki frajer u martensicama, ispranim trapericama i izblijedjelim rokerskim majicama pod kojima bućka koktel autodestruktivne beskompromisnost i dječačke melankolije opasno je seksi. U maniri usamljenih jahača s Divljeg zapada i junaka s greškom iz hard boiled krimića inspektor Hole kod suprotnog spola raspiruje žudnju za životom na rubu, ali i majčinske osjećaje. Nelijepa, ali privlačna lica, izbrijane glave, krvlju podlivenih očiju te od cigareta i alkohola ohrpavjelog glasa, Hole je doslovno fatalan. Naime, djevojke mu, ako već ne padaju od vlastite ruke, nerijetko stradavaju kao kolateralne žrtve njegovih kriminalističkih slučajeva.

Ovaj je trodimenzionalni i do kosti autentičan lik koji u svom spartanski namještenom samačkom stančiću sluša jazz sa starih gramofonskih ploča, nizu afera unatoč, volio samo tri žene, a posljednja u nizu, Rakel, bez obzira na brojne prekide i fizičku razdvojenost, pripada stalnoj postavi Harrijeva intimnog svijeta. Upoznaje je, kao i ostale svoje djevojke, radeći na slučaju, a nepovratno će je osvojiti plešući s njom sentiš na uredskoj zabavi u prastarom odijelu s prekratkim hlačama.

Teturanje mračnom stranom

Jo Nesbø, neosporni majstor atmosfere i imaginacije, vješto konstruira zagonetke nabrijanog staccato ritma i stripovskih dijaloga koje će vam adrenalin podići navlakušama i domišljatim trilerskim obratima. Kako pripovijest o Harriju Holeu uskuhava, a nastavci se nižu, Nesbø je, posve očekivano, pripovijedački sve umješniji, a njegov junak, simultano s osobnim sunovratom, dobiva na karakternoj uvjerljivosti.

S iznimkom australske žege ("Šišmiš") i bankoške vlage ("Žohari"), na stranicama Nesbøovih romana vladaju sjevernjačke minus temperature. Ipak, pri kraju serijala Hole život pokušava nastaviti u Hong Kongu, u Nemezi s kolegicom nakratko leti u brazilsko pribježište lica s tjeralica, jedva izvlači živu glavu u Kongu ("Leopard"), u "Spasitelju" ga istraga odvodi u prognanički pakao zagrebačkog hotela International 90-ih godina, dok se u "Crvendaću" tek načas zatječe u Johannesburgu jer će ga dinamika istrage munjevito transponirati na under cover zadatak u švedskoj zabiti.

Unatoč epizodičnim izmještanjima glavnog junaka, koja romanima daju bjelosvjetski štih, Nesbø radnju svojih romana prvenstveno ambijentira u Oslo, neposrednu okolicu te Bergen. Gustom mrežom osloanskih toponima autor norveškoj metropoli u svojim propovijestima dodjeljuje status ravnopravnog protagonista. Uz iscrtan plan grada na koricama svakog od svezaka, meandriranja protagonista zanimljivo je pratiti čitatelju kojemu je grad poznat, dok će se u filmične deskripcije lako uživjeti i onaj tko ondje nikad nije bio.

Karijera kriminalističkog službenika Harrija Holea impresivan je niz besprijekorno odrađenih slučajeva: ilegalne trgovine oružja u koju je uključena bila osloanska neonacistička scena, ali i perspektivan mladi policajac, serija pljački banaka, istraga o serijskim ubojstvima u kojima su meta i Holeovi najbliži. Nesbø osobitu pažnju pridaje sociopolitičkoj kontekstualizaciji s naglaskom na društvenom naličju, pa se tako u svojim romanima zapliće u diplomatske i političke skandale, zadire u organizaciju norveške Vojske spasa, ali i policijskog sustava, brižno ocrtava auditivno-olfaktornu kulisu bankoškog podzemlja, dotiče se aboridžinskog problema u Australiji, a kroz svaku od epizoda provlači i temu ovisnosti, alkoholizma, obiteljskih disfunkcionalnosti.

Iako se Norvežanin kleo da do kraja serijala o Harriju Holeu nikome neće prodati prava za film, pokleknuo je pred autoritetom svog omiljenog redatelja Martina Scorsesea. U grozničavom iščekivanju skore ekranizacije "Snjegovića", možda pretjerano tenebrističkog psihološkog trilera, ali prema unisonom sudu čitatelja i kritike, ponajboljeg njegova romana, ovim tekstom, u smiraj ljeta, odajemo skroman omaž šarmantnom dvojicu, Nesbøu i Holeu, uz želje da ta simbiotska povezanost - u ime bezbolnih interkontinentalnih letova i blaženih ljenčarenja u njihovu društvu - potraje...