Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Nebojša Lujanović • 03.05.2013.

Nekrolog hrvatskoj znanosti o književnosti (ujedno i stilska vježba)

Crkla je hrvatska znanost o književnosti! Negdje pred svitanje dana i vladavine bezumlja, pored neasfaltirane ceste izrovane težačkim kotačima, daleko od ostakljenih i betoniranih spomenika grabežljivcima, u jarku plitke kanalizacije i gustog niskog raslinja, izdahnula je i ta smrdljiva crkotina. Godinama se hranila vlastitom mokraćom i izmetom, oblizivala natrule komade kože i mesa, vukla mješinu po tlu otežalu od ucrvalih otkazanih organa i evo sada, ugljikohidrati se razložili na kisik i vodik, oslobodili se plinovi, probio sumpor membrane i sve se ustvari odvilo mehanički, zapravo logički, jasno i neizbježno.

Ima tome i par tjedana, a da se nigdje nije čulo ni šmrcanje, a kamo li nabrajanje, kao da nas je napustilo dosadno seosko zanovijetalo koje nije ni kopalo i oralo, nego samo mrmorilo o nekim stvarima koje se ne mogu ni izvagati i opipati, pa je sada svima konačno laknulo jer nikakve vidljive i trenutne štete od svega toga nema.

Crkla je hrvatska znanost o književnosti, a da toj strvini nisu presudili ni ideološki postavljeni funkcioneri iz drugih krajeva, ni nekadašnje kratkovidno činovništvo vođeno iz nama udaljenih centara, ni ratna agresija orkestrirana iz štabova preko granice, sve je to vrijeme ta crkotina imala usporenu, ali urednu probavu i uspijevala unosom i pražnjenjem održati u funkciji onemoćao organizam.

Presudila joj je konačno hrvatska pamet, domaća, naša, hrvatskim propisom iz hrvatskog pera, dok smo gledali preko plota što nam se valja iz susjednog dvorišta, a što se slijeva iz velikog nadnacionalnog tornja napućenog običnim fiškalima, iza leđa nam se provukla odredba nekog Domaćinskog, nekog tko se, kao i svaki vlastelin, izgradio ustrijelivši, i to s leđa, molim lijepo, tri seljaka koji su krali kokoši da bi se prehranili, pa preuzeo palicu kojom će da upire, gdje da se krati i uzima, jer se ne može uzeti iz državnih firmi u kojima sjede zaslužni za skupljanje potpisa koji će se već za koji mjesec na lokalnim izborima opet rastrčati po haustorima, organizirati domjenke i radionice, obilaziti uboge i bolesne, njih neće dirati niti ova, kao ni prošla, a bome ni buduća vlast, sve će to i dalje ležati bezbrižno u neradu i čekati znak da se opet rastrči, to je uostalom sve što blitvinski mužik nosi u sebi, pokornu želju da se na tuđi znak rastrči, gdje i kome treba, u trku u kojem se osim puke motorike gasi svaka složenija operacija, gasi misao.

Takvi intelektualni hiperkombinatori odlučili su uzeti tamo gdje je najlakše, tamo gdje se nikad ne talasa, gdje sjede likovi s okruglim naočalama na vrhu nosa, zabuljeni u papire i knjižurine, po njihovom mjerilu premalo uključeni u vanjski svijet, odsječeni istim onim vratima koja su zagradili šireći i pretrpavajući police, niti proizvode niti kupuju, uvijek u bezbojnim tamnim tankim puloverima navučenima preko karirane košulje, zaogrnuti ljetno-zimskim sakoom sa zakrpama na laktovima. Sve su aktivnosti sveli na minimum, izlazi se rijetko, sudjeluje i galami još rjeđe, a na izbore se ne ide gotovo nikad, ustvari, siguran je Domaćinski, zna on tu bagru, sigurno nikad.

I neka se onda tu opali, neka pukne dvocijevka ili padne drvena letva, neka pukne kost tamo gdje je najtanje, najslabije, gdje će se i dalje šutjeti, gdje će se mrmoriti o teškim vremenima i tražiti objašnjenja bez potrebe za djelovanjem, potiho i po hodnicima, glupo i dosadno, baš tako, dosadno, jer mrmori se tako od pamtivijeka po istim tim hodnicima, a da se ništa konačno ni konkretno nije izrodilo, police su sada i suviše teške da bi se razmakle, pa neka onda padne letva, neka pukne i ta kost, kad ne drži ništa osim praznog zraka.  

A udarilo se tako da više nema smisla deset godina pisati ni objavljivati. Sasvim neki čudan svat, čudan do zazornosti, da ne kažem gađenja, nije pisao kritike ni kolumne za honorare velikih šefova trgovaca, nego bez ikakve računice po dva tri mjeseca kuckao zasukavši one svoje zakrpane rukave, gurao teme koje nitko oko njih neće čitati, malo problem identiteta, malo problem sjećanja, ali će barem ostati zabilježeno za bolja vremena da je netko nekada o tome razmišljao, da se nije sve sjatilo pred svjetleću kutiju i blejalo po cijeli dan, tjedan, mjesec, godinu, tako se taj čudan svat time zadovoljavao, kao slabokrvnom i pasivnom družicom otromboljenih slabina, i sada će napokon da se sve to ugasi jer je netko, poput lošeg džaka i to s krivog papira, prepisao popis priznatih časopisa među kojima nema više ni Književne republike, ni Kola, i bogapitaj koga još nema, ali zato ima stranih časopisa, ima svega što se ne piše hrvatskim i o hrvatskome.

Da se ikad, negdje tamo na vrhu blitvinske kule, pokušalo provjeriti ili pisati istim časopisima, vidjelo bi se da ima tamo i praznog, i suvišnog, i nelogičnog, da se tamo objavljuju teze formirane na temelju pet referenci, i da svi ti cijenjeni časopisi, svi ti slavistic journalsi diljem svijeta imaju svoje mode, svoja očekivanja, i da ih je prije zanimalo sve što ima veze sa socijalizmom, s nečim što mogu razumjeti, pa sve se moralo vrtjeti oko toga, ali ih je barem to zanimalo, danas ih ne zanima ništa, kao što naša blitvinska uredska piskarala ne zanima kako je to napisati i objaviti znanstvenih rad o hrvatskoj književnosti, barem da malo bolje upozna mrtvaca kojeg sahranjuje.

Crkla je hrvatska znanost o književnosti i kao nekad dobrostojeći vlastelin starog kova čije se imanje raspalo, povlači za sobom sve nas protuhe koji smo se po tim štalama povlačili i tražili prenoćište. Neće više biti simpozija ni javne rasprave o živim i mrtvim piscima jer su svi sada jednako mrtvi i nema se više snage za umjetno disanje, neće više biti časopisa o književnosti, a još manje jeziku, jer se ne boduju i po novom pravilniku su hrpa besmisleni listova, glupo i uzaludno posječenih šuma za papir koji zbog miligramske težine spada u kategoriju neupotrebljivog čak i za zahodske (ne)prilike, neće biti njihovih uredništava, lektora i korektora, sve je to suvišno i ne da se opravdati nikakvim više razlogom.

Nekrolog nije mjesto polaganja zakletve, ali šteta bi bilo nešto zatvoriti ili dokrajčiti, a da taj kraj ne bude ujedno i početak nečeg novog, vremena ili stava, ili oboje, pa ću zato u ovom govoru na zamišljenom odru sam sebi obećati da više niti jedan znanstvenih rad neću napisati dok je na snazi tekući pravilnik. Dosta je vremena uzalud potrošeno i na ovih petnaestak na koje su blitvinske strukture pljunule, zadigle suknje, otegle remenje i otkopčale šliceve, pa se pomokrile po petogodišnjem radu, ali kad je već poriv tako dugo prisutan, a potisnut, što nikako nije dobro za prostatu, neka je i to pražnjenje obavljeno, svaka izgubljena godina više utrostručila bi ogorčenje. Svako vrijeme za novi početak je dobro vrijeme. Dulce et decorum je za domovinu umrijeti, pa ja, evo, pozivam na kolektivno crkavanje nas znanstvenika za našu domovinu bez znanja i znanosti.

Nema smisla ni ovo dosadno nabrajanje nad odrom. Crkla je znanost, književnost, urednici, znanstvenici, instituti, sve crkotina do crkotine, na smrtovnici se popis proteže od jedne do druge crne margine, nasilno prekinut na dnu s tri točke nad kojima bi se netko trebao zamisliti, ali neće nitko, jer na dnu te smrtovnice pod rubrikom ožalošćeni ne stoji nitko. Et lux perpetua luceat eis.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –