Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Vijest • Piše: I.P. - MV • 05.12.2013.

Objavljen zbornik 'Političko-Pedagoško: Janusova lica pedagogije'

Nedavno je objavljen zbornik "Političko-Pedagoško: Janusova lica pedagogije" koji otvarajući teorijsku raspravu kako prema političkoj teoriji i filozofiji, tako i prema pedagoškoj problematici, nastoji podcrtati važnost integralnog pristupa i pedagoškim i političkim odnosima, i time ukazati na odsutnost nevinosti prakse:

Svi uključeni u pedagoški odnos ne smiju se odreći vlastite političke odgovornosti, kao što se ni politički aktivisti ne smiju oglušiti na zahtjeve progresivne, kritičke pedagogije.

Tekstove su napisali: Alen Sućeska, Ana Tomčić, Goran Pavlić, Ivana Perica, Hrvoje Tutek, Marija Ott Franolić i Nataša Govedić, a Martina Poljak prevela jedan tekst Henryja Girouxa.

Zbornik je besplatan i dostupan na čitanje: Političko-Pedagoško: Janusova lica pedagogije.

Zbornik je objavila udruga Blaberon - za neformalno obrazovanje i intelektualnu emancipaciju. Promičući participativni karakter odgojno-obrazovnog procesa i poticanjem kritičkog mišljenja, diskusije i individualnog rada, udruga nastoji pridonijeti jačanju svijesti mladih o potrebi i mogućnostima direktnog sudjelovanja u odlukama koje se tiču njih i čitave zajednice.


***

Treba ukazati još jednom na to da odgoj i obrazovanje nisu izolirane prakse koje se odvijaju neovisno o društvenom kontekstu, ‘u školama’: Odgoj i obrazovanje čine jednu duboko političku platformu koja priprema subjekte za angažman (ili odsutnost istog) u onom što se zove „zajedničko“, odnosno „političko“. Te su platforme bile i ostale odlučujuće za formiranje subjekata i njihovo pozicioniranje unutar društva.

Tekstovima okupljenim u zborniku „Političko – Pedagoško“ zajednička su dva osnovna postulata:

1. Svaki pedagoški odnos je i politički odnos jer u njega stupaju i kroza nj se u uzajamnoj interakciji oblikuju barem tri (a ne samo dvije) strane tog odnosa: onaj koji odgaja i onaj koji se ili – u tranzitivnoj formi – kojeg se odgaja, kao i svi ‘treći’ faktori koji omogućuju njihovo međusobno stupanje u odnos. U znanosti se, primjerice, taj isključeni ili nevidljivi, a sveprisutni treći zove prikladnim imenom ‘third-party funds’ odn. ‘Drittmittel’. Unatoč invazivnom financijskom argumentu – toj intruziji trećeg – koji opsjeda sve razine javno financiranog obrazovanja, odgovornost za tijek, kvalitetu i ‘uspjeh’ pedagoškog procesa, na koncu, ipak leži na pojedincima koji čine dva njegova ključna stupa: nazovimo ih ‘učitelj’ i ‘učenik’.

2. Svaki politički odnos ujedno je i pedagoški odnos. Ako se politički element pedagogije očituje u hegemonijskoj prednosti koju oni koji znaju (‘učitelji’) uživaju pred onima koji ne znaju (‘učenici’), pedagoški element politike očituje se u distancama i prerogativima koji strukturiraju odnose ne samo onih koji vladaju i onih koju su s/ovladani, elita i pristaša, političkih avangardi i ‘masa’, nego i šire, sve međusobne odnose pojedinaca, odnose intelektualaca i ‘neintelektualaca’ (banausos), ali i međudržavne i globalne odnose koji generiraju hegemonijom izazvane civilizacijske komplekse i ekonomske frustracije.

U jednom i drugom slučaju, „pedagoška funkcija znači prijenos određenog znanja subjektima koji ga ne posjeduju. Stoga je pedagoška funkcija utemeljena na apsolutnom uvjetu nejednakosti između znanja i manjka znanja “. Ta nejednakost strukturira kako
klasične pedagoške odnose (školski primjer je školska učionica), tako i međusobna nadmetanja pojedinih ‘nacionalnih’ obrazovnih i političkih sredina, gdje također postoje ‘društva izvrsnosti’ koja diktiraju kriterije, i ‘društva izvrsnosti’ koja ih nekritički preuzimaju i slijede. Na obje razine, individualnoj i kolektivnoj, vrijedi da ako je subjekt koji znanje ne posjeduje, onaj kojeg se, uz njegov neizbježni svojevoljni pristanak, prema Fanonu, zadržava u stanju „bivanja za druge“, odlučan izboriti se za „bivanje za sebe“, treba razmisliti o modalitetima prelaska iz prvog stanja u potonje. Treba osmisliti modele emancipacijske pedagogije koji će na egalibertaran način pripremiti polje „koje prethodi revoluciji“. U tom kontekstu koristimo termin pedagoško za otvaranje prema konstruktivnim političko-pedagoškim praksama.

Treba iznaći emancipaciju koja će ostati vjerna svom inherentnom paradoksu – tom da se zasniva na pedagoškom odnosu koji zadržava distinkciju između ‘vođa’/’voditelja’ i ‘vođenih’. Međutim, zadaća je emancipacijske pedagogije ostvarivati vođenje s „potlačenima“, a ne za njih ili u ime njih. Organsko povezivanje ‘voditelja’ i ‘vođenih’, ‘učitelja’ i ‘učenika’ ne smije, dalje, odbaciti dosadašnja znanja da bi se instalirao apsolutno novi poredak, nego treba omogućiti rekonstrukciju postojećeg poretka znanja kako bi se „naivna svijest“ prevela u „kritičku svijest“ i tako umakla primitivizmu, resantimanu i amoku te služila progresivnim društvenim potrebama. A za to je potreban rad i na rekonstituiranju postojećeg poretka znanja kakav zastupa i njegova navodno najuzvišenija forma – academia

Iz Uvoda, Ivana Perica

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –