Polaznici Zagrebačke slavističke škole razgovarali sa Stankom Lasićem

Održava se
01.01.1901.

U petak, pretposljednjeg dana 35. seminara Zagrebačke slavističke škole, polaznici su se imali priliku upoznati i razgovarati sa Stankom Lasićem, jednim od najpoznatijih hrvatskih književnih povjesničara i teoretičara. Profesor Lasić hrvatsku je književnu znanost zadužio brojnim prilozima s različitih područja društvenih i humanističkih znanosti, između ostalog prilozima o gorućim problemima suvremene književne i kulturne teorije, raspravama o različitim vidovima hrvatske kulturne i političke povijesti itd.

Stanko Lasić književni je znanstvenik čiji je znanstveni habitus obilježio interes za krležološku problematiku, za različite aspekte hrvatske popularne kulture, ideološke prijepore u hrvatskoj književnosti 19. i 20. stoljeća i sl. Njegov se nastavnički profil izgradio u radu na najpoznatijim europskim sveučilištima, poglavito na slavističkim katedrama u Francuskoj i Nizozemskoj.

U kraćem uvodnom predstavljanju Lasićeve intelektualne geneze, odnosno njegove teorijske misli, Leo Rafolt karakterizirao je njegovu interpretativno-analitičku strategiju kao intelektualni eklekticizam, kao nastojanje da se fenomenološkom oštrinom prodre u srž problema („Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam“, 1994.). Pritom se u pozadini takve strategije krije impresivni teorijski aktivizam, koji je sam autor definirao sintagmom ontološki strukturalizam. Jedan je dobronamjerni kritičar Lasića nazvao učiteljem koji je zaražen virusom slobode (Z. Zima). No, kako je istaknuo sam Lasić, put do takve teorije slobode vodio je preko nekoliko opsesija.

Na pitanje profesora Krešimira Nemeca o impulsima koji su formirali njegovu intelektualnu mladost, donekle i njegove zrelije godine, Lasić odgovara ističući dvije temeljne opsesije koje su obilježile njegovu percepciju 20. stoljeća. Riječ je, prvo, o opsesiji političkim projektom marksizma i, drugo, o privatnoj i duboko intimističkoj opsesiji umjetnošću i ljepotom. Prva opsesija, Lasićevim riječima, vodi prema svjetskim vrhovima, neupitnim veličinama europske književnosti (Dostojevski, Rilke, Baudelaire, Proust, Kafka itd.), dok druga predstavlja kontinuiranu političko-filozofsku lektiru Hegela, Marxa, Sartrea, Lévinasa i dr.

Na pitanje o opsesijama koje mogu donekle ublažiti, ili barem prikriti spomenutu težnju za apsolutom – čitati sve no istraživati vrhove, proučavati Bibliju i klasike europske filozofske misli – Stanko je Lasić istaknuo neopisivu žudnju za znanjem. U mladosti se takvo uvjerenje da se znanjem – osobito discipliniranim i sistematiziranim kroćenjem klasične i suvremene filozofske misli – skrivalo u onome što autor u autobiografskim zapisima naziva "mitologijom rada". Danas je, nastavlja Lasić, takva želja za znanjem kanalizirana u projektu pisanja, pisanja o Velikom Drugom (Krleža, Rilke, Proust, Dostojevski) ili pak Malom Drugom (Zagorka, Nehajev, Šenoa), odnosno pisanja o sebi („Autobiografski zapisi“, 2000).

Susret s profesorom Lasićem trajao je više od dva i pol sata, a izazvao je veliki interes među polaznicima seminara Zagrebačke slavističke škole. Priču o njegovu životu i intelektuialnom razvoju svojim su pitanjima upotpunili mnogi inozemni slavisti, prevoditelji, novinari i šef studija južnoslavenskih filologija na Sorbonni, Paul-Louis Thomas.