Promocija novog ilustriranog izdanja knjige Siniše Glavaševića 'Priče iz Vukovara'

Održava se
17.11.2023. u 12h

Promocija novog ilustriranog izdanja knjige Siniše Glavaševića, Priče iz Vukovara, uz popratnu izložbu ilustracija Ane Jakić Divković, održat će se u petak 17. studenoga u 12 sati u velikoj dvorani Novinarskoga doma u Zagrebu (Perkovčeva ulica 2).

Novo ilustrirano izdanje u fokus stavlja književne priče Siniše Glavaševića, legendarnog ratnog izvjestitelja, popraćene Ilustracijama akademske slikarice Ane Jakić Divković a pridodane su i fotografije Matka Biljaka, Zorana Filipovića Zore, Darka Kešnjera, kao i dio arhive iz Gradskoga muzeja Vukovar. Ovo izdanje ide u obveznu lektiru za 7. razred osnovne škole. 

Knjigu će predstaviti:

Hrvoje Zovko, predsjednik HND-a
Mirjana Ptiček, urednica u nakladničkoj kući Katarina Zrinski, Varaždin
Bojan Glavašević
Lada Žigo Španić, književnica i autorica pogovora
Ana Jakić Divković, autorica ilustracija
Jasmin Klarić, novinar
Ranka Javor, urednica suradnica i moderatorica

Odabrane priče čita profesor Tomislav Hrebak.

U 11.45 održat će se polaganje cvijeća na spomen-ploču hrvatskim novinarima, snimateljima i tehničarima ubijenima u Domovinskom ratu u povodu obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje.

Pročitamo li knjigu Priče iz Vukovara legendarnoga novinara Siniše Glavaševića, upoznat ćemo lice i naličje rata, najveće ljudske drame koja može pobuditi ne samo ljubav prema domovini, nego i duboku empatiju prema životima koji nestaju. I sjetit ćemo se mudrosti staroga grčkog povjesničara Herodota: Mir je doba u kojem sinovi sahranjuju očeve, rat je doba u kojem očevi sahranjuju sinove. I proći će nas srsi, osjetit ćemo grč, pustiti ili progutati suzu. Glavašević, rođeni Vukovarac, poginuo je za svoj grad 1991. godine kao ratni izvjestitelj Hrvatskoga radija. Svoje lirske zapise pisao je u skloništu te ih je uspio prije pada grada poslati faksom Hrvatskom radiju, odnosno Mladenu Kušecu. Rođen je u Vukovaru  1960. godine, diplomirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu, radio je u školama u Lovasu i Borovu naselju. Njegovo je tijelo pronađeno na Ovčari 1997. godine, a iste je godine, 14. ožujka, sahranjen na Mirogoju.

Kako približiti rat mladima koja ga nisu doživjeli? Mogu li se ove priče, više od trideset godina nakon vukovarske i nacionalne tragedije, čitati na drukčiji način, bez politike i ratnih usklika (razumljivih na početku rata), bez državnih govora i novinskih natpisa? Mogu. Siniša Glavašević u ratnim je izvještajima govorio o vojnim akcijama, čak i gnjevan zbog nedovoljne pomoći hrvatskim braniteljima, a u dirljivim ratnim pričama branio je pravo na postojanje, na šarolik svijet koji rat zatamnjuje i bešćutno odnosi. Dok mnogi ljudi u metropolama ostaju uskogrudni, svedeni na sebe i svoje interese, neki ljudi u izoliranom, skučenom skloništu postaju kozmopoliti. Čudno, zar ne? Takav je bio Glavašević. I u podrumu voljenoga Vukovara osjećao se stanovnikom planeta.

Dok su oko njega padale granate, smogao je snage s čežnjom pisati o ljubavi, obitelji, traženju, djetinjstvu, velikim i malim ljudima, svemiru, zagrljaju, o svemu lijepom što oružje poravnava na gubilištu. Usred rata pisao je antiratne priče. Na mjestu gdje je mržnja postala glavni oblik opstanka, Siniša je ostao humanist, svjestan da su mir i ljudsko zajedništvo dragocjeniji od svakoga rata, da je stvaranje (a ne rušenje) najveća ljudska misija. Mi, koji učimo o ratu, mislimo uglavnom na hrvatske branitelje i agresore. Glavašević, koji je dao svoj život za Vukovar, vidio je u ratu mnogo više – nestajanje čitave jedne generacije, brutalno zaklapanje korica mnogih neproživljenih životnih priča. Upravo mu je rat pomogao da cijeni život mnogo više od svjetskih bogataša koji ga nemilice kupuju i troše. Gledanje tragediji u lice otvorilo mu je dušu, nije ju zatvorilo. Ljudi koji su proživjeli ratne tragedije kao svjedoci, obično manje govore od onih koji su bili daleko od njega. Kada je bol jako duboka, uglavnom ostaje nijema. Zato su ove elegične priče duboke i kratke, a glasno govore i kada se čini da šute.

U jednoj priči – Priči o igri, Glavašević piše kako bi svijet koji bi djeca nacrtala bio mnogo ljudskiji i ugodniji od stvarnoga svijeta. Tako ispisuje dirljive rečenice: Kome bi tada palo na um da ratuje, i protiv koga? Zašto svijet, primjerice, ne bi uzeo gumicu i sve izbrisao i u igri odredio budućnost prema drugim koordinatama, birajući svoje savjetnike među najdjetinjastijom djecom? Oni s najvećom maštom bili bi na najutjecajnijim mjestima. Glavašević zamišlja i školu za učenje mašte i navodi tri predmeta: maštu za nebo, maštu za zemlju i maštu za more. Kada bi takav svijet, koji on zamišlja, doista bio moguć, čovjek bi živio u skladu s prirodom i znao bi da svagdje za svakoga ima i vremena i mjesta. Kao što je rekao veliki filozof Spinoza: Mir nije odsutnost rata, nego vrlina koja izvire iz duševne snage.

Iz pogovora, Lada Žigo Španić