Sandor Marai : Buntovnici
Buntovnici
Sandor Marai, „Buntovnici“; ili kako smo bili punkeri, u mađarskoj provinciji, 1918., zadnje godine Velikog rata… Stavljajući knjigu na stol u kafiću na Trešnjevci urednik kaže: evo, naslovnica je ružna, prijevod nikakav, a roman loš. Ironijom prikriveno profesionalno zadovoljstvo odmah je primljeno na znanje…
Sandor Karoly Henrik Grosschmied de Mara srećković je „rođen pod sretnom zvijezdom“ u mađarskoj plemićkoj obitelji u slovačkim Košicama 11. travnja 1900. godine. Srećković ne zbog rođenja u privilegiranoj obitelji, već prije svega godine i mjeseca rođenja. Jer s nepunih osamnaest godina Marai je bio premlad za posljednju generacijsku mobilizaciju Prvog svjetskog rata. A s četrdeset i jednom bio je prestar da bi se na njega računalo u Drugom svjetskom ratu. Sretnom godinom rođenja izbjegao je klaonice Galicije i Soče, a onda i užase Hitlerova pohoda na SSSR.
Roman o generaciji iz 1900.-te Marai je objavio krajem dvadesetih. U „Buntovnicima“ petorica prijatelja upravo su položila maturu i sada čekaju poziv za mobilizaciju. Rat koji bijesni na vanjskim granicama njihova svijeta rat je očeva i starije braće. Očevi, to su one daleke, odbojene figure, starija braća su oni sami, u vojnim uniformama. Očevi su u rat otišli svojevoljno, starija braća su odvedena. A sada je došlo vrijeme i da oni, mlađa braća, budu odvedeni. Kad je rat izbio krenuli su u prvi razred i bilo ih je pedeset. Rat je trebao završiti do Božića: tako su očevi i očinske figure govorili.
Četiri ratne godine kasnije ostalo ih je samo sedamnaest koji su mogli pristupiti maturi. Ostali su se putem pogubili. Seljačka djeca vratila su se na selo zauzeti mjesto svojih poginulih očeva, drugi su ostali bez sredstava za školovanje, za treće nitko nije znao kuda su i zašto nestali. Na kraju ih je pred fotografa sjelo samo sedamnaest. Od toga će njih dvojica okrenuti leđa objektivu fotoaparata. Okrenuti leđa objektivu, školi, gradu, očevima, fronti, ratu, domovini, odraslosti…
Nije to bio jedini čin pobune. Petorica maturanta razvili su čitav sistem koji je uključivao opijanje, potkradanje roditelja, preziranje „njih“ – profesora, svećenika, bravara ili pekara – onoga u što oni vjeruju, onoga što oni poštuju, odbijanje njihovih zakona, sjedenja za istim stolom s njima, života s njima. Generacijske pobune jednako su poticale loše ocjene iz latinskog, pogibija nekog člana obitelji, zabrana pušenja na ulici, zabrana ulaska u kazalište, to što na ulici moraju pozdravljati svakog odraslog čovjeka, ili to što će za nekoliko mjeseci biti prisiljeni salutirati pred narednikom za obuku. „Intelektualne napore nisu prezrivo odbacivali jedino onda ako ti nisu u konačnici vodili nikakvom praktičnom cilju.“ Pa je tako na cijeni bilo mučno i naporno bubanje desetaka redaka na švedskom, jeziku koji nitko nije poznavao, dok je istodobno bilo zabranjeno učiti za test iz povijesti…
Eto, to je značilo biti punkerom u mađarskoj provinciji 1918.-te: biti djevac, stasao za smrt, koji dobiva jedinice iz povijesti, i kao obuzet recitira nerazumljive švedske rečenice.
Spominjemo punkere, a mogli smo i švicarske dadaiste. Isti besmisao onoga što se nazivalo civilizacijom koji je tokom Prvog svjetskog rata stvorio dadaiste usmjeravao je i buntovnike Sandora Maraija. Roman je objavljen 1930., a prvi prijevodi na engleski i njemački došli su tek nakon osamdesetak godina: dakle u rukama nam je friška stvar. Marai je 1948. pred komunističkim režimom emigrirao prvo u Italiju, a zatim u Ameriku, gdje je i dalje pisao na mađarskom. No nakon pobune iz 1956. zabranjuje se objavljivanje njegovih djela u Mađarskoj. Postupno objavljivanje Maraija počinje tek posthumno, nakon 1989., a proces prevođenja i otkrivanja kao evropskog klasika započinje tek posljednjih godina.
„Buntovnici“ nisu roman bez mana. Sama romaneskna struktura je funkcionalna, ali ne odviše poticajna, a nakon prve polovice dolazi do zamora i pada romana. No ovo je prvorazredna punk arheologija. Iz mađarske provincije, iz posljednjih mjeseci Prvog svjetskog rata, iz malog, izoliranog evropskog jezika, stiže nam paradigma punka, njegove generacijske i društvene pobune, njegova bijesa, apsurda, neartikulirane artikuliranosti.
Krajem osamdesetih je Greil Marcus, transkulturalni publicist i rock kritičar Rolling Stonea i Creema ispisao odličan historicistički pregled punka („Lipstick Traces“): od srednjevjekovnih heretika, švicarskih dadaista, preko francuskih situacionista, do Johnnya Rottena. Tom pregledu sada možemo dodati i ovog Mađara.
„Buntovnici“ Sandora Maraija novootkriveni su djelić povijesnog procesa punka.
Buntovnici
- Prijevod: Xenia Detoni
- Naklada OceanMore 08/2017.
- 262 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533320632
Gradić u mađarskoj provinciji 1918. godine, razdoblje raspada K. u. K. monarhije: Abél i njegovi prijatelji upravo su položili maturu i samo čekaju da ih unovače i pošalju na front. Ali svijet odraslih, kojem bi odsad trebali pripadati, gadi im se. Svaku slobodnu minute provode zajedno skriveni u svome vlastitom svijetu... s ovim prvijencem prožetim autobiografskim elementima Sándor Márai je u dobi od 29 godina iznenada postao poznat.