Sándor Márai : Knjiga o travama
Djelo mađarskoga pisca Sándor Máraija (rođen 1900. godine u slovačkim Košicama, preminuo 1989. godine u San Diegu), domaćoj je publici poznato preko prijevoda nekoliko njegovih romana i memoarske proze, djela koja su u nas, kako i u svijetu, doživjela ponovna izdanja, mnogobrojne prijevode, novu valorizaciju i cijeli val interesa i oduševljenja negdje ubrzo nakon vremena autorove smrti. „Knjiga o travama“ nešto je drugačija knjiga od onih po kojima poznajemo ovoga autora, to je knjiga koja na jedan način pokazuje ono što stoji „iza“ poznatog književnog djela i imena, ona otkriva svjetonazore, načine nošenja s teretima života i sudbine...
Knjiga o travama
U „Knjizi o travama“ Sándor Márai piše svojevrsne „upute o mudrome i dobrome životu“ – onakve, ili u duhu i tonu onih, koji su u davnim vremenima prije njega pisali slično, i na koje se u „prologu“ knjige poziva, a to su antički filozofi škole stoika Seneka, Epiktet, i Marko Aurelije. Ili francuski filozof Montaigne… Da bi netko mogao napisati jednu ovakvu knjigu, on, prije svega, mora vjerovati da je čovjek sposoban voditi mudar, razložan, svrhovit i dobar život – život okrenut smislu. Tu je vrst uvjerenja za književnika, novinara, intelektualca Sándora Máraia posve sigurno bilo moguće održati, bez obzira na kaotičnost, nesigurnost i nepouzdanost njegov fizičkog, materijalnog dijela života (od dolaska komunista na vlast u Mađarskoj, pa do svoje smrti, 1989., Márai je živio u socijalno nezavidnim okolnostima, u egzilu u SAD-u, daleko izvan mogućnosti dosega mnogih životnih blagodati).
No, s druge strane, Márai je, već tada, pišući knjigu ovakvih životnih smjernica (knjiga je po prvi puta objavljena 1943. godine), bio netko tko se nije samo zavjetovao duhovnome načinu života, već netko kome je takav način života već donio brojne, značajne plodove (već je u životnoj dobi od četrdeset i nešto godina starosti Márai iza sebe imao niz objavljenih romana, eseja, članaka, kritika, prijevoda…). Dakle, Sándor Márai je bio pisac koji je, a čitajući ovu knjigu čitalac tome i izravno svjedoči, sebe već uvelike dobro poznavao, time zacijelo i ljudsku prirodu, ljudske načine i običaje općenito, i sobom je, na jedan način, ipak naučio vladati, te vlastiti karakter i slabosti uspio barem do te mjere ukrotiti i upregnuti, da iz vlastite životne kombinacije izvuče ono što se može smatrati jednom vrsti maksimalne dobiti – i to ponajviše kroz koncentriranost na rad i stvaralaštvo.
U tom smislu ide i ovaj njegov rukopis – nemilosrdan, oštar, dubok i pronicljiv, svakako bolan u svojoj okrenutosti ka isticanju bitnoga u ljudskoj egzistenciji – lišen svake iluzije i pokušaja samozavaravanja u onome što su konačni, krajnji označitelji ljudske prirode. To čitaoca neminovno suočava i s bolnom spoznajom o samome sebi, o onome što bi o sebi volio zaboraviti, potisnuti, ili za što bi želio vjerovati da je „prevazišao“, da je to u sebi uspio pobijediti ili osujetiti.
Istinski doživljaj života je, kaže Sándor Márai, prvenstveno upoznavanje samoga sebe. To je, kaže on, „najveće putovanje, najstrahotnije otkriće, najpoučniji susret.“
Kad svijeće dogore
Zemlja, Zemlja
I s druge strane, onda kada čitaoca upozori i podsjeti na ono najgore u njemu, na kvarnost, trošnost i slabost cjelokupne ljudske prirode (bez namjere da ikome išta zbog toga predbacuje), autorovo pismo ostavlja dojam da je on na sebi itekako prokušao ove kratke, koncentrirane naputke, koji, kada bi ih se moglo vječito držati živima u umu, a potom onda uistinu i provoditi kroz djelovanje, uzvraćaju obilatim koristima u svakom individualnom životu.
Istinski doživljaj života je, kaže Sándor Márai, prvenstveno upoznavanje samoga sebe. To je, kaže on, „najveće putovanje, najstrahotnije otkriće, najpoučniji susret.“ Od toga sve počinje – tu počiva sva mudrost čovjekova življenja i djelovanja, njegovih odnosa sa sobom i sa svijetom. I potom slijede druge „pojedinosti“ – poznavanje vlastita tijela, osjetila, ponašanja, sustavnost događanja, putovanje ljudskoga života – čiji je cilj ponovno „spoznaja svoje duše i božanskoga“, iskušenje i stjecanje iskustava, strasti, vrijeme koje odlučuje o svemu, taština, krhkost ljepote, bolesti, strahovi, sloboda, smrt, umiranje…
Máraijevo uvjerenje bilo je da je čovjek slobodan dok god je pravedan, i da je najmoćniji gospodar, ukoliko je nepravedan, nemoćan naspram čovjekove duše. To je vrlo važno uvjerenje, koje ga je, vjerojatno, održalo na njegovom putu individualnosti i stvaralaštva, i koje može biti potporom – podrškom mnogim drugim umovima, koji nailaze na nesklad između vlastitih prosudbi, uvjerenja i osjećanja, i onih mišljenja i vrijednosti koje dominiraju u takozvanome „izvanjskome svijetu“.
No, istovremeno, Márai upozorava da i mudraci – i oni koji svoje i, možebitno, i pokoji tuđi, život obogaćuju čitanjem ili pisanjem knjiga, filozofijom, umjetnošću, ispravnim, pravednim djelovanjem, suosjećanjem za druge, - da i oni umiru. Iz perspektive smrti sav je ljudski trud dirljiv i beznadan, kaže on. I bez obzira na to što možda znamo, ili vjerujemo, da je smrt tek vrst promjene, nije moguće ne bojati se je. Zbog toga Márai poručuje: „Umri onako kako si živio: na ljudski način, dakle pomalo junački, a pomalo i kukavički.“
Umri onako kako si živio: na ljudski način, dakle pomalo junački, a pomalo i kukavički.
Ester - uzaludna ljubav
Da li je za čitaoca dobro, važno i potrebno da je, unatoč već postojećim zapisima misli stoika, ili moguće kakvih drugih filozofa, Sándor Márai napisao i objavio, možda po svom temeljnom ustroju i porukama, sličnu knjigu? Sasvim sigurno da. Čitalac ovu knjigu neće koristiti samo u svrhe samoosvješćivanja i samoregulacije, poboljšanja vlastita života, iako ne bi bilo nebitno da barem neke njene elemente, ovisno o vlastitim sklonostima i prioritetima, i tako shvati, već će u njoj, moguće i prvenstveno, uživati zbog čitalačkog užitka, zbog putovanja riječima, mislima, duševnim i duhovnim krajolicima Sándora Máraija – iznimnog, delikatnog, dubokog, nemilosrdnog – istovremeno nježnog i sućutnog, blagonaklonog i pažljivog čovjeka i pisca, kojega je dobro i ljekovito imati u svom duhovnom vidokrugu. Ova knjiga, baš kao što čini dobra književnost, mijenja čitaoca nabolje – i drži ga u tom stanju, kada su pisana djela u pitanju, neobično dugo vrijeme.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Knjiga o travama
- Prijevod: Ivana Delač... i dr.
- Naklada OceanMore 11/2016.
- 136 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533320465
Ova je knjiga Sándora Máraija poput starih knjiga o travama koje su jednostavnim primjerima htjele odgovoriti na pitanja poput: što treba učiniti ako nekoga boli srce ili ga je napustio Bog. Ne govori o idejama i junacima, već o onome što je u vezi s čovjekom.