Vladimir Stojsavljević : Život bez imena
U to kako na Vladimira Stojsavljevića kao pripovjedača treba ozbiljno računati, mogli smo se uvjeriti već nakon što je objavio svoj prvi, hvaljeni roman "Pula". No, vjerujem da nitko, osim valjda njegovih prijatelja i nakladnika, nije mogao ni slutiti kako će se razvijati njegov prozni rukopis i da će se nepune dvije godine poslije pojaviti s tako kompleksnim i 'ozbiljnim' romanom kao što je "Život bez imena".
Kad upotrebljavam tu nezgodnu odrednicu "ozbiljan" najmanje mislim na količinu napisanog teksta (a i ona je impozantna), a najviše na pripovjedački mar koji podrazumijeva određene istraživačke predradnje, odabir takve teme i načina pripovijedanja kakvi znaju biti skliski teren za manje talentirane autore, kao i pripovjednu disciplinu koja je bila potrebna da se sve fabularne linije, mnoštvo likova i temeljna 'ideja' romana sklope u zaokruženu cjelinu koja 'drži vodu', ali i čitateljsku koncentraciju.
Mnogo je aspekata o kojima se može govoriti u slučaju ovoga romana koji na prvi pogled čak pomalo pretenciozno spaja Isusov život i nauk sa međugorskim "vidjelicama", Jeruzalem Isusova vremena sa Sarajevom neposredno prije početka ratne opsade, prošlost i sadašnjost.
S jedne strane, Stojsavljević se upustio u provokativno nadopisivanje službene Isusove biografije, osvjetljavajući neke kontroverzne detalje iz vizure Marije Magdalene, žene koja je voljela Isusa i rodila mu sina Mojsija, i potom uspostavio transvremensku vezu s atmosferom Jugoslavije pred raspad, preko djevojke Marije, jedne od "vidjelica" iz Međugorja. Ta "očica" koja spaja stoljeća, službenu i neslužbenu povijest, te snažno povezane dvije ženske vizure na kojima Stojsavljević gradi svoj roman, kada se ovako navedu možda i djeluju nategnuto razbacivanje "velikim" temama, ali u praksi je zapravo posve drukčije. One su pomno izabrani simboli kroz koje autor progovara o vječnim temama istine i laži, ljubavi i ljubomore, jakim i slabim povijesnim likovima.
Dakako, ta "slaba" mjesta, ako ih uopće i ima, u službenoj povijesti rezervirana su za žene i o tome se zapravo radi u "Životu bez imena", koji polako i sigurno zadobiva konture romana o ljubavi, emocijama i izboru između ljubavi i dužnosti, pa se na toj velikoj i uzavreloj Vlaisavljevićevoj pozornici dvije paralelne priče, o dvije Marije, stapaju u jednu, vječnu, žensku.
Nakon što pročitate ovaj roman o ženama izbačenim iz povijesti, tim životima bez imena, ukoliko to još niste posve ćete sigurno revidirati svoje mišljenje o tzv. "ženskoj književnosti", jer je ovo jedan od najženskijih rukopisa koje ste čitali. Sve te Judine izdaje, komunističke represije, sva ta svjetina i rulja koja je stoljećima ostala ista i nesenzibilna na izuzetne pojedince i sudbine, taj Jeruzalem i to Sarajevo, u kojem samo što nije počela opsada (jer se uvijek uništavaju gradovi u kojima počinje utopija!), plastično opisani likovi, tu su samo kako bi pojačali dramatiku i dinamiku, ali ono što je sama bit ovoga romana sadržano je u interpretaciji tajanstvenog zapisa Marije iz Magdale koji dolazi u ruke i um Marije iz Međugorja - "Stoljećima je ime, bez biografije, a ovo u tvojoj teci je ta biografija, samo bez imena".
Stojsavljević svojim gotovo grandioznim romanom, koji bi za neke mogao biti i podosta provokativan prije svega zbog korištenja i revidiranja kršćanskog nauka, ispisuje nešto kao spomenik ženama kroz povijest, onima koje su poput Šimunovićeve junakinje imale želju protrčati ispod duge. Dvije Marije, njihove ljubavi, snaga i borba s ustaljenim i od svjetine prihvaćenim društvenim vrijednostima, upečatljiviji su likovi suvremene hrvatske proze.
Kao i Marija Magdalena u biografiji koju zapisuje i posreduje, Stojsavljević zna da to treba zabilježiti, u književnosti, ako u povijesti već nema mjesta.
Vladimir Stojsavljević: "Život bez imena"
Fraktura, 2011.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )