Ovo je ekscentrična priča o čovjeku koji dospijeva na Goli otok, a nije se nikada bavio politikom. Teretilo ga je nekoliko inkriminirajučih stvari: ironični prosvjed protiv uništavanja ambrozije (kojoj je na hrvatskome naziv partizanka), slušanje jazza, nekoliko zapisanih misli slavnih pisaca, koji su ih apsurdno ili smiješno izrekli, i kozmopolitizam, što je bio optužujući kod za židovski svijet i u doba fašizma i u doba komunizma.

U prvom dijelu, glavni sudionik (Mihovil Berkovič Đez) kroz svoje disgrafijske bilješke, napisane poslije izlaska s Golog otoka 1956. godine, daje istinitu nomenklaturu glavnih tipova mučenja i ubijanja (Podmornica, Japanska kragna, Fabrikat...), kao i konture psihološkog profila mučitelja. Glavni akter filozofski razrađuje taj profil u tijeku cijelog romana, a naziva ga Vikarov kompleks.

No, nije ovaj roman tužaljka, nego prihvačanje apsurda kao svakodnevne i normalne životne pratilje, jer upravo on (apsurd) hrani i prijetnju i uznemirujući cinizam kojim se jedinka brani od njega kako bi preživjela. Filozofske su postavke ovdje logične u izvedbi, ali je njihov predmet iščašen u onoj mjeri u kojoj se nalazi i njezin tvorac. A u tome mu pomaže čitav niz halucinacijskih pojava, ali i ljubav, za čije je izražavanje glavni akter pronašao i sasvim originalni oblik emitiranja.

Drugi dio priču vrača u akterovu mladost i vrijeme rata, a događaji koji se zbivaju u Rijeci, Gorskom kotaru i logoru El Shatt u Egiptu, dati su na pikareskan, ciničan i ironičan način. Ovaj dio romana zahvaća razdoblje od 30-ih godina prošloga stoljeća do nedavnih godina.

Treći dio romana donosi skroz neočekivan, pomalo ekscentričan ali i simboličan rasplet, u kojem se vizija prošlosti i sadašnjosti raspada ne samo u filozofskom promišljanju junaka ovih priča, nego i u doslovnom smislu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.