Knjiga "Lažni antifašisti ubili su Vjesnik" iskusne novinarke Biljane Bašić putovanje je s ključem kroz mučno iskustvo pokušaja novinarsko-sindikalnog spašavanja dnevnog lista Vjesnik.

Ne samo u Vjesniku, koji je iz mnogostrukih razloga bio osuđen na propast, a koju autorica istražuje vlastitom kožom i opisuje narušenim zdravljem, nego i u većini hrvatskih medija, novinarska solidarnost i etika, odavna nisu bile na cijeni.

Zato priča i počinje sumnjom "zašto baš mene guraju da stanem na čelo obrane Vjesnika?". Koliko god se sumnje pokazivale opravdanima, junakinja ne posustaje nazirući neko svjetlo na kraju tunela, uzdajući se u vjerodostojnost ljudi koji se nude pomoći - sve dok maske ne padnu, a ono nazirujuće svjetlo ne pokaže se pukim odsjajem, alibijem svjetlosnih raketa.

Priča o Vjesniku, kojeg će skinuti s aparata, nije tek jadikovka za nekim boljim vremenima, sigurnim poslom, novinama koje se uzimalo kao vjerodostojan izvor informacija, pa glasilima raznih vlada ili onome što je on mogao biti. Ona jest pisana redakcijskim žargonom, što joj daje na autentičnosti, privlačnosti i uknjižuje jezik i stil utrobe, a ne vanjštine novina. Iz te pozicije knjiga nam otkriva sumrak hrvatskog novinarstva općenito - poigravanje živim mrtvacem od strane politike, tajkuna, pravosuđa, intelektualnih i novinarskih veličina, a sve kako bi se u konačnici leš spalilo, a njegovu imovinu razdijelilo moćnim igračima s kojima su u sprezi svi naprijed pobrojani. Na mainstream razini sudbina ovih novina pravda se lijenošću, udvorništvom, nesposobnošću njihovih urednika i novinara.

Od takvih prigovora autorica ne bježi, dapače, daje niz živih opisa koji im idu u prilog. Pored svega pruža nam argumente da to nisu glavni i isključivi razlozi Vjesnikove propasti. Ono i oni koji su mogli spasiti Vjesnik, učiniti ga relevantnim i tržišno samodostojnim, uništeni su od onih koji sebe i danas nazivaju antifašistima, borcima za slobodu medija, socijaldemokratima. Vjesnik je osnovan kao antifašističko glasilo, pa čak kad su njime upravljali oni za koje se može reći da su koketirali s fašizmom, nikad se za njega nije moglo reći da više nije antifašistički. Glave su mu došli salonski antifašisti i socijaldemokrati, koji su radije svoje političke ideje, stavove, programe gurali kroz privatne medije s čijim su vlasnicima imali određene dealove, počesto i posredstvom pravosuđa.

Željko Peratović

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.