… Nedvojbeno je da je slikarstvo Marije Ujević reprezentacijsko, međutim ne radi se tu o greenbergovskoj ilustraciji koja “asocirajući predstavljenu stvar ne dosiže jedinstvo slikarske umjetnosti”. Pokušam li odgovoriti na pitanje što u njezinim slikama postoji u funkciji objekta reprezentacije, odnosno predmeta interesa, reći ću da to nije ni jedna “stvar”, nego hibridni prostor u funkciji egzistencijalnog prostora, koji međutim nije teritorij. Taj hibridni prostor, to podneblje nesvodivo na određenu zemljopisnu dužinu i širinu, premda reprezentiran čistim slikarskim površinama, nije plošan. Taj hibridni prostor, u kojemu obrisi nekih prepoznatljivih bića i predmeta prizivaju u sjećanje trodimenzionalni prostor svojstven primjerice, kazalištu ili čemu drugome, nije ni trodimenzionalan. U tom hibridnom prostoru dimenzije se neprestano umnažaju, ali ne radi se o ogledalu. Unutar slike i sa slikom ne postoji povratni odnos: ona ne odražava ništa što je moguće nedvojbeno identificirati. Ona ne poziva, ni ne usisava u svoj prostor. Slika nije čarobna obmana. Ne postavljajući granice, ona izriče distancu. Od koje dimenzije?

Dimenzija naracije. Modernistička joj estetika u slikarstvu odriče kompetencije. Poželjan je redukcionizam. Što je pri tom potrebno reducirati? Što to postoji kao višak? Modernizam nas uči kolniti se viška. Što je to višak? Koja dimenzija?

Ako slike Marije Ujević pojmim reprezentacijskima, na njima ću vidjeti prikaz neba, i čovjekoliku figuru koja je u nekom odnosu spram tog neba. U semiotici slike, ili ako hoćemo u priči, u značenju međuodnosa vizualnih znakova u označiteljskoj funkciji koje bi moglo proizvesti priču, postoji li taj lik pod nebom, ili pred nebom? I koja je razlika?

U svom radnom postupku Marija Ujević pragmatikom slikane plohe minira smisao samog pojma plošnosti u slikarstvu, a time i održivost svakog unaprijed prepoznatljivog značenja u narativnoj strukturi slike. Isto i drugačije. Neću se prisjetiti Magrittea, jer ovo možda nije majmun, a možda i jest. Stoji na uskoj sivoj horizontalnoj površini koja zauzima donju četvrtinu slike. Vidimo ga s leđa, hoda. On je najtamniji sivi oblik vidljiv na ukupnoj površini sive slike. Gotovo je crn. Stražnjica mu je bijela. Kreće se prema sivom pravokutniku koji zauzima gotovo čitavu desnu polovinu slike, prema gustoj, neprozirnoj, sivoj plohi na kojoj se ukazuje njegova sjena. Ulazi u vlastitu sjenu. Odakle dolazi svjetlo koje proizvodi sjenu? Iz lijevog kvadranta u kojemu je vidljiva tekstura koju bi možda bilo moguće identificirati kao prikaz neba? Kvadranta pred kojim, ili unutar kojega se nalazi lijeva majmunska ruka. Ruka bez sjene. Sivo i žuto? Svjetlo? To svjetlo ne može prouzročiti ovu sjenu…’

Iz teksta predgovora Leonide Kovač

Grafike otisnute na kartonu 350 gm2 Fabriano5 (500 x 700 mm) kvalitetom tiska donose potrebnu punoću i čistoću boje, jasna razgraničenja među njima, ali i njihovu transparentnost i slojevitost.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.