Kruno Petrinović
Branimir Štulić : Kad Miki kaže da se boji
- Nakladnik: Umjetnička organizacija Uradi nešto
- 04/2006.
- 120, meki uvez
- ISBN 9539536200
- Cijena: 11.95 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Nakon filma "Kad Miki kaže da se boji" u kojemu je inspiratore Johnnyjevih pjesama, njegove prijatelje i "suborce gradskosti" Kruno Petrinović sklopio u neobičan ali zanimljiv dokumentarac o prohujalome vremenu i njegovome idolu, sada je na red došlo novo, zanimljivo, tiskano izdanje, odnosno knjiga pred vama...
“U veljači 1967. smo se masovno useljavali u te vojne nebodere u Sigetu u Novom Zagrebu. Oko nebodera ničeg nije bilo, pustinja. Ni kasnije, kad su je naši starci pozvali da to učine, uprava Zrinjevca nije željela posaditi stabla oko njih. Vojska već onda nije dobro kotirala. Johnny je stanovao na 11. katu, a ja na 15. Kad smo se useljavali, liftovi, naravno, nisu radili, to je i kasnije bila standardna pojava. Mi klinci, škvadra iz nebodera, prvih godina smo se skupljali ispred zgrade na klupicama: nismo imali kamo ići, ničeg nije bilo, ništa se nije dešavalo. Kasnije su u osnovnoj školi počeli organizirati čage petkom, jedanput na mjesec, i povodom velikih praznika poput Praznika rada ili Dana Republike. Nakon nekoliko godina starci su nam dopustili da koristimo podrumski prostor veš-kuhinje, pa smo znali tamo dofurat gramofon i slušati ploče. Osim toga, na parkiralištu smo igrali nogomet, košarku kod garaža ili smo se skitali po Velesajmu: čuvari su nas puštali, nije to bilo tako strogo kao danas”....
“U veljači 1967. smo se masovno useljavali u te vojne nebodere u Sigetu u Novom Zagrebu. Oko nebodera ničeg nije bilo, pustinja. Ni kasnije, kad su je naši starci pozvali da to učine, uprava Zrinjevca nije željela posaditi stabla oko njih. Vojska već onda nije dobro kotirala. Johnny je stanovao na 11. katu, a ja na 15. Kad smo se useljavali, liftovi, naravno, nisu radili, to je i kasnije bila standardna pojava. Mi klinci, škvadra iz nebodera, prvih godina smo se skupljali ispred zgrade na klupicama: nismo imali kamo ići, ničeg nije bilo, ništa se nije dešavalo. Kasnije su u osnovnoj školi počeli organizirati čage petkom, jedanput na mjesec, i povodom velikih praznika poput Praznika rada ili Dana Republike. Nakon nekoliko godina starci su nam dopustili da koristimo podrumski prostor veš-kuhinje, pa smo znali tamo dofurat gramofon i slušati ploče. Osim toga, na parkiralištu smo igrali nogomet, košarku kod garaža ili smo se skitali po Velesajmu: čuvari su nas puštali, nije to bilo tako strogo kao danas”....
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.