Zbirka novela "Ničije" jednog od vodećih norveških pisaca Larsa Saabye Christensena donosi nam izbor iz novelističkog opusa ovog autora koji ide u red najčitanijih i najomiljenijih a ujedno i najprevođenijih norveških pisaca. Lars Saabye Christensen postao je piscem svoje generacije, ali i piscem svih onih koji su se u njegovom "znaku prisjećanja" mogli prepoznati, a takvih nije bilo malo.

U zbirci novela "Ničije", pod uredničkom palicom Muniba Delalića, objavljen je izbor je iz četiri dosad objavljene Christensenove novelističke knjige. U ovaj izbor ušla je njegova prva zbirka novela "Ničije" ("Igens") objavljena 1992. godine, "Den misunnelige frisoren" ("Ljubomorni brijač") iz 1997., "Noen som elsker hverandre" ("Neki koji se vole") iz 1999. i njegova posljednja zbirka novela objavljena 2004. godine, "Oscar Wildes heis" ("Dizalo Oscara Wildea").

U Zbirci "Ničije", u neobično lijepim pričama, punim tišine i nježnosti, u pravilu prividno beznačajan događaj ima životno važne posljedice. Knjiga u cjelini kazuje o tijeku života, kako o mladosti, i odrastanju, tako i o čovjekovoj zrelosti, odnosno njegovoj starosti. Uz nekoliko novela s djecom i mladima u glavnoj ulozi, tu su i novele o životu odraslih, starijih osoba, u kojima je ton tamnijega prizvuka, no u kojima je piščevo pripovjedačko majstorstvo najviše došlo do izražaja, kao što je to slučaj s naslovnom novelom knjige, "Ničije". Od širokog spektra različitih osjećaja u ovoj zbirci dominira, ipak, osjećaj srama i tihe žalosti. Likovi su, kao i ostalim njegovim djelima, istovremeno i junaci i klauni, uglavnom iščašeni, dezorijentirani, piščevim riječima - "amateri", ljudi koji se muče s unutarnjim nesigurnostima i nedostatnim pogledom pogledom na vlastiti život...

I u svojoj drugoj zbirci novela "Ljubomorni brijač" ovaj pisac progovara o usamljenosti i izolaciji, s neizbježnim humorom koji ponekad doseže i burleskne visine. Ništa se tu ne događa bez posljedica, ništa nije slučajno, pa ni kiša koja se ponavlja iz novele u novelu, jer ona tu nikako nije obični izvanjski dekor. Sve te novele, koje su istovremeno i vesele i melankolične, i duhovite i sjetne, i dirljive i crnohumorne, s jezičnom elegancijom najvišega reda, s itekako prepoznatljivim ozračjem, govore o "tihoj egzistenciji i složenosti međuljudskih odnosa, posebno u obitelji, u bračnoj zajednici, ili između roditelja i njihove djece. U njoj Christensen istražuju nedostatak komunikacije među ljudima, laž i proigrano povjerenje, nevjeru ili strah od nevjerstva. Ali one dodiruju i problem pripovjedačke istine i laži ukazujući na njihovu neraskidivu povezanost, "jer laž uvijek mora sadržavati točku istine, bijele istine", kao što je i "istina zahtijevala laž" jer "istina nije dovoljna".

I u sljedećoj zbirci novela "Neki koji se vole" je u pravilu prisutan Christensenov karakterističan humor, iako nešto manje no ranije, i koji skoro uvijek naginje svojoj crnoj boji, te burleskno-groteskne situacije, kao i osjećaj straha, očaj i melankolija. Tu je prisutna Christensenu omiljena pripovjedačka metoda, naime priča u priči:

"Priča je rijeka koja teče između nas. Mi ne znamo odakle ona dolazi, znamo samo gdje teče: u veliko more s kojim se riječna voda miješa i priča biva naša najdublja tajna koju prepuštamo našim jadnim potomcima." Iz ove zbirke u ovoj se knjizi nalaze sjajne novele 'Lažljivac' i 'Svjetlo s vanjske strane' u kojoj, kroz dijalogiziranu priču o bračnom paru zatrpanom u snijegu, i čiji je brak pred rasulom, Christensen još jednom demonstrira svoju veliku sposobnost pripovjedačkog zgušnjavanja. Kao da se i tu na neki način on vraća temi (kazivačke) istine i laži zapisavši: 'Onaj koji samo laže ponekad je i pošten. Baš kao i sat koji se zaustavio.'"

Većina priča iz njegove posljednje knjige novela "Dizalo Oscara Wildea" zbiva se u Oslu, u piščevom Oslu, u vremenskom rasponu od šezdesetih, i sedamdesetih godina, pa do današnjeg vremena. I tu je prisutna, kako se kaže, "visoka temperatura", ali i mnogo ironično-humorističkoga zasjeka. Pisac je, kao i u mnogim ranijim novelama, obuzet odnosom sna i stvarnosti, odnosno elementima koji hrane fikciju, da bi se tom istom problematikom sna i priče, laži i istine, života i fikcije. Čitajući tu priču o bračnom paru čiji je brak osvojila dosada i koji su jedno drugom postali navika, i to "loša navika", čitatelj doista može doći u situaciju da ne zna što je što, što je istina a što laž. I da bi bar malo uveo "reda" u tu "istino-lažnu zbrku", a u duhu svoje pripovjedačke veselosti, koja dabome prožima i tu novelu, kaže se također i to da "onaj koji priča istinu prije ili kasnije biva razotkriven."


Lars Saabye Christensen (1953) danas je nesumnjivo jedan od vodećih norveških pisaca. Dosad je objavio trideset i osam knjiga. Iako Christensen važi za vrsnoga pjesnika, a i dramskog pisca, ipak je proza oblik u kojemu se on najbolje snalazi. Christensen ide u red najčitanijih i najomiljenijih, a i najprevodenijih norveških pisaca. Ovjenčan je mnogim, pa i najuglednijim književnim nagradama, uključujući i "skandinavskoga Nobela", nagradu Nordijskog savjeta za književnost. Bio je nominiran i za prestižnu nagradu International "Impac Dublin Literarv Award".

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.