Jordan Jelić
Miguel de Unamuno : pjesnička (o)poruka
- Nakladnik: J. Jelić (vl. nakl.)
- Prijevod: Jordan Jelić
- 12/2005.
- 64, meki uvez
- ISBN
- Cijena: 5.31 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Knjiga izabranih fragmenata iz «Poetskog dnevnika», svojevrsne pjesničke (o)poruke Miguela de Unamuna (1864.-1936.).
Miguel de Unamuno, zacijelo najumniji Španjolac 20. stoljeća, svojim «Poetskim dnevnikom» zaokružuje golemi filozofsko-religijsko-književni opus, i mada Ruben Dario za njega kaže da je prije svega pjesnik, ipak smo skloni suditi o Unamunu kao misliocu, piscu glasovitog «Tragičnog osjećanja života», ali i drugih vrijednih djela, dok njegova poezija, posebice «Poetski dnevnik», nadopunjava i dovršava filozofsko-religijski sustav i ostaje kao posljednja pjesnikova (o)poruka.
Da je tomu tako, svjedoči možda ponajbolje pismo koje je Unamuno uputio kiparu Cristobalu 12. ožujka 1928. godine, u vrijeme izgnanstva u Hendayi, u kojem piše da ne zna, zapravo, što će od njega nakon smrti ostati, ali, ako ne ostane čitavo njegovo duhovno tijelo, vjeruje da će Bog svakako sačuvati njegov «Poetski dnevnik».
Upravo se stoga kod Unamuna može prepoznati egoizam, kriza vlastitog filozofskog ega, stalno suprotstavljanje zavađenih polova njegove ličnosti, da bi se p)ostalo besmrtnim.
«Naime, teme smrti i besmrtnosti kod Unamuna su ustvari vječni čovjekov upit o sebi samome, dok svijest, koju jedino čovjek ima o smrti, čini zapravo naš život bolnim i tragičnim. Stoga je čovjek i smješta u kontekst sudbine, kao istinskog upita sveprisutnog i vječnog. Život se naš odvija između sumnje i nade, a Unamuno smatra da bismo ga proživjeli kako bismo zaslužili besmrtnost, ostaje(nam) jedino da ga neprestano bogatimo nadom, da trajemo i, sve vrednujemo po trajanju, jer ono što se zaboravlja kao da nije ni postojalo.
Bilo bi potrebno mnogo vremena i prostora da se do tančina elaborira Unamunova filozofsko-religijska misija medu Španjolcima, što nam nipošto nije nakana, već je u ovom tekstu bila prijeka potreba da u najkraćim crtama označimo ono što nas uvodi u njegovu dnevničku poeziju koja ilustrira, sadrži i razotkriva svu suptilnost Unamuna mislioca, čija poetska intuicija nadopunjava racionalizam do one točke do koje nadopunjavanje postaje neophodno, da bi se deducirala fina poetska misao kao opći princip na kojem se zasnivaju vječnost i besmrtnost.
Cijeli projekt «Poetskog dnevnika» zapravo je napor Unamuna naspram humanizacije života i čovjeka, razrješavajući to u kontekstu dualizma: čovjek - Bog, čovjek - Priroda, čovjek - Život. Unutar ova tri dualistička odnosa dovršava se i smisao poetike unamuniane ili, kako je on volio reći: unamunianesque.»
J.Jelić
Miguel de Unamuno, zacijelo najumniji Španjolac 20. stoljeća, svojim «Poetskim dnevnikom» zaokružuje golemi filozofsko-religijsko-književni opus, i mada Ruben Dario za njega kaže da je prije svega pjesnik, ipak smo skloni suditi o Unamunu kao misliocu, piscu glasovitog «Tragičnog osjećanja života», ali i drugih vrijednih djela, dok njegova poezija, posebice «Poetski dnevnik», nadopunjava i dovršava filozofsko-religijski sustav i ostaje kao posljednja pjesnikova (o)poruka.
Da je tomu tako, svjedoči možda ponajbolje pismo koje je Unamuno uputio kiparu Cristobalu 12. ožujka 1928. godine, u vrijeme izgnanstva u Hendayi, u kojem piše da ne zna, zapravo, što će od njega nakon smrti ostati, ali, ako ne ostane čitavo njegovo duhovno tijelo, vjeruje da će Bog svakako sačuvati njegov «Poetski dnevnik».
Upravo se stoga kod Unamuna može prepoznati egoizam, kriza vlastitog filozofskog ega, stalno suprotstavljanje zavađenih polova njegove ličnosti, da bi se p)ostalo besmrtnim.
«Naime, teme smrti i besmrtnosti kod Unamuna su ustvari vječni čovjekov upit o sebi samome, dok svijest, koju jedino čovjek ima o smrti, čini zapravo naš život bolnim i tragičnim. Stoga je čovjek i smješta u kontekst sudbine, kao istinskog upita sveprisutnog i vječnog. Život se naš odvija između sumnje i nade, a Unamuno smatra da bismo ga proživjeli kako bismo zaslužili besmrtnost, ostaje(nam) jedino da ga neprestano bogatimo nadom, da trajemo i, sve vrednujemo po trajanju, jer ono što se zaboravlja kao da nije ni postojalo.
Bilo bi potrebno mnogo vremena i prostora da se do tančina elaborira Unamunova filozofsko-religijska misija medu Španjolcima, što nam nipošto nije nakana, već je u ovom tekstu bila prijeka potreba da u najkraćim crtama označimo ono što nas uvodi u njegovu dnevničku poeziju koja ilustrira, sadrži i razotkriva svu suptilnost Unamuna mislioca, čija poetska intuicija nadopunjava racionalizam do one točke do koje nadopunjavanje postaje neophodno, da bi se deducirala fina poetska misao kao opći princip na kojem se zasnivaju vječnost i besmrtnost.
Cijeli projekt «Poetskog dnevnika» zapravo je napor Unamuna naspram humanizacije života i čovjeka, razrješavajući to u kontekstu dualizma: čovjek - Bog, čovjek - Priroda, čovjek - Život. Unutar ova tri dualistička odnosa dovršava se i smisao poetike unamuniane ili, kako je on volio reći: unamunianesque.»
J.Jelić
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
